srijeda, 20. studenoga 2013.

O kritiziranju nečega zato što je to što je

Dr. V komentira;
Ako je osoba ili institucija esencijalno [u suštini] F, onda kritizirati je zato što je F je jednako kao i kritizirati je jer postoji. (Ako je x esencijalno F, onda x ne može postojati bez da je F. Ako x je F, ali ne esencijalno, onda je x akcidentalno F: može postojati bez da je F.)
Ispitajmo ovo razmišljanje kroz neke primjere:
1. Temeljne doktrine su neophodne za Rimsku Katoličku Crkvu; zahtijevati da napusti jednu ili više njih znači zahtijevati da prestane postoji.

2. Odbacivanje kapitalizma je neophodno za komunizam. Stoga, zahtijevati da komunist prihvati kapitalizam znači zahtijevati da on prestane biti komunist.

3. Ako je brak u svojoj biti između jednog muškarca i jedne žene, onda zahtijevati istospolni brak znači zahtijevati da brak prestane postojati.
Primjeri koje daje V. nisu povezani, iako ih objedinjuje činjenica da su sve to ciljevi nekih domaćih ljevičara. Izgleda da ne možeš političara starog sistema naučiti slobodnom tržištu, ali bez problema će svoja razmišljanja proširiti na kulturni marksizam (političku korektnost).

***

Zadnji primjer je točan, istospolni "brak" znači promjenu institucije braka u brak* - sličnog imena, ali potpuno različita. Ukoliko pokušate razlučiti na temelju javnih istupa što naprednjaci misle da je brak, shvatit ćete da ne postoji (gotovo) ništa zajedničko s tradicionalnim shvaćanjem institucije braka. Upotrebljavaju slogane o "jednakosti" i "diskriminaciji", ali ključno pitanje i dalje ostaje što je brak? Čini se kako oni koji se zalažu za redefiniranje braka očajnički izbjegavaju to pitanje, jednostavno nikada ne propituju pretpostavku da je brak tek posebno intenzivna emocionalna veza, a da je bračna veza tek oblik nekog seksualno-romantičnog druženja ili domaćinstva.  

Takva pretpostavka opravdava njihovo korištenje poznatih slogana, ali lako je shvatiti da toj pretpostavci nedostaje vjerodostojnosti, ne možete je pomiriti sa povijesnim iskustvom zakona i praksama braka. Ne može primjerice smisleno objasniti zašto bi brak bio nužno seksualno partnerstvo, zašto ne partnerstvo oko bilo kojeg drugog (bezseksualnog) interesa, aktivnosti ili cilja (ljubav prema igranju tenisa, književnosti, nekom političkom cilju, ili što god.) Ne može objasniti zašto bi brak bio zajedništvo samo dvoje ljudi, zašto ne seksualno partnerstvo koje uključuje veći broj ljudi, krvno blisko srodnih ljudi ili neke druge kombinacije.

Zagovornici revizije braka ne nude odgovore na takva pitanja, odnosno nude odgovore koji se raspadaju već pri slabijem analitičkom pritisku. Možda su neki i sami svjesni da njihovi ajvar argumenti o tome što je brak nisu uspješni pa se posvećuju izvikivanju slogana i pozivanju na neki skup "pogodnosti" koje se vežu uz bračni status, pretvarajući svoju želju za tim pogodnostima u argument. Definicija braka koju naprednjaci nude može značiti bilo što, a to zapravo znači da ne znači ništa.

Naprednjaci se nisu baš niti potrudili pokazati koji je interes društva u takvom novom braku*. Prekinite povezanost između braka i djece, i postaje puno teže vidjeti zašto bi država imala ikakvog interesa u braku. Redefiniranjem braka, zakon bi poručio da je brak fundamentalno namijenjen emocionalnom zajedništvu, a ne tjelesnom ili djeci. Emocije su nedosljedne, a to bi dovelo do bračne nestabilnosti.

Istina je da su društvene i pravne promjene već umanjile značenje braka i veze između žene i muža, ali prepoznavanje istospolnih zajednica bi značilo uništavanje preostalih veza. U konačnici, pridržavanje bračnih normi je već u padu, posebno veza između braka, tjelesne zajednice i djece. Prihvaćanje revizionističkog stava ne bi samo umanjilo nego i uništilo te temelje, bez ikakve nade da će se okrenuti postojeći trendovi i očuvati društvena korisnost zdrave bračne kulture.

Ako bi istospolnu zajednicu proglasili brakom onda više nijedna javna institucija ne bi učvršćivala ideju da djeca trebaju i majku i oca; da muškarci i žene u prosjeku imaju drugačije doprinose roditeljskom odgoju; i da dječaci i djevojčice trebaju i imaju koristi od majke i oca na različite načine.

Tradicionalno, brak je smatran vezom između muškarca i žene u kojoj cijelo društvo ima interesa. Brak je način na koji započinju obitelji, a obaveze koje preuzimaju partneri ima dalekosežnije posljedice od samog ugovora između njih. Radi se o primarnom načinu na koji se socijalni kapital prenosi kroz generacije, odgajaju djeca i priprema za obiteljski život. Uklonite tu normu i institucija će sigurno doživjeti propadanje. Više se neće raditi o vezi između generacija kojoj je cilj odgajanje djece, nego o ugovoru o kohabitaciji.

Ukoliko promijenite razloge za ulazak u brak, mijenjate društveni status braka, mijenjate očekivanja ljudi koji ulaze u tu instituciju, umanjujete vjerojatnost da će mladi imati ispravno shvaćanje braka. (Postojeće norme se mogu održati još neko vrijeme, ali već nakon generacije dolazi do promjena.)

***

Neke od koristi koje se tradicionalno povezuju s brakom može se legitimno učiniti dostupnijima kako bi zadovoljili potrebe ljudi koji koji su financijski međuzavisni s osobom ili osobama s kojima nisu u braku. Privatni ugovori među takvim osobama bi trebali biti dovoljni da se ostvari sve ili većina onoga što smatraju poželjnim. Ako zakonodavac odluči formalizirati sustav, odnosno urediti različite zajednice, moralno je presudno da privilegije, imuniteti te ostali benefiti i odgovornosti sadržani u paketu ponuđenom nevjenčanim partnerima nije utemeljen na postojanju ili pretpostavci spolnog odnosa među njima.

Benefite treba omogućiti i, primjerice, djedu i odraslom unuku koji žive zajedno i koji se brinu jedan o drugom. Određeni zahtjevi aktivista, odnosno interes zakona u tim zahtjevima, nemaju ništa s time dijele li partneri krevet i što rade u njemu. Zakon se jednostavno ne treba baviti spoznajom o pitanju seksualnog odnosa. (U skladu sa sloganom da se država nema što miješati u spavaću sobu.)

Homoseksualci žele brak zato što žele društveno odobravanje. No, problem je što priznavanjem "istospolnog braka" lišavamo brak njegova društvenog značenja. Pritisak za "istospolne brakove" je prema tome u određenoj mjeri samoporažavajuć.

***

Definicija braka koju nude konzervativci, i definicija braka koju nude naprednjaci je potpuno različita. Naprednjačka definicija zapravo znači uništavanje postojeće institucije, a to znači i gubljenje posebnog položaja kojeg brak uživa, ili bi barem trebao uživati, u društvu.

Naravno, moguće je da neki naprednjaci nisu toga svjesni, neki od njih iskreno vjeruju u ono što govore, ali drugi aktivisti dobro znaju što rade. Primjerice, nedavno je ruska aktivistica Gessen izjavila;
Jasno je da bi (homoseksualci) trebali imati pravo na brak, ali također mislim da je podjednako jasno da institucija braka ne bi trebala postojati... Borba za gay brak općenito uključuje laganje oko toga što ćemo učiniti s brakom kada to postignemo – zato što lažemo da se institucija braka neće promijeniti, a to je laž. Institucija braka će se promijeniti, i trebala bi se promijeniti. I još jednom, ne mislim da bi trebala postojati.
Dakle postoje aktivisti koji prepoznaju da njihov brak* nema veze s brakom kako je on tradicionalno shvaćan, pritom ne mislim samo na očitu razliku spolova, nego na različita očekivanja i uvjete vezane uz brak. (Radikalne) feministkinje također imaju svoje razloge za podržavanje "istospolnog braka". "Istospolni brak" znači da ne postoji razlika između spolova. Ukoliko brak može sklopiti tko god želi, onda više ne postoji "muška" i "ženska" uloga, ne postoji više majka i otac, nego postoje dvije (ili više) osoba, roditelji pod rednim brojem N. Kod domaćih aktivista rijetko čujemo takvu iskrenost, ali kao što svjedoče izjave prilikom panela o regionalnom LGBT pokretu, takvo razmišljanje je prisutno i kod njih.  

Brak povezuje generacije, prenosi stvoreno znanje u društvu, radi se o osnovnoj jedinici društva, a državno redefiniranje braka (kojeg zagovara veliki broj ministara podržavajući zahtjeve aktivista) kao prolaznog ugovora utemeljenog na određenim emocijama znači prepustiti državi da upravlja najvažnijom institucijom, i da se bavi svim posljedicama koje takvi eksperimenti donose kroz generacije.

Kako obraniti brak od države, odnosno vlade? Iako naizgled paradoksalan, potpisnici zahtjeva za referendum pronašli su svoj način kojim narod može zaštiti brak od promjenjive volje naprednjačkih političara.  


PS

Naravno, možete "konzervativno" reći, što prije brak propadne to bolje, stvar će postati toliko komplicirana i besmislena da će se uskoro država povući iz cijelog tog "bračnog biznisa", i onda se vraćamo na prijašnju ulogu države u braku. Bavio sam se tom temom u postu Zašto jednostavno ne "privatizirati" brak?

Iako ima nešto u tom razmišljanju, teško mi je zamisliti da će ovako "velika" (raširena) država napustiti "bračni biznis". Samo će još više širiti svoju moć, bilo uplitanjem u odlučivanje između (bioloških, surogat, posvojiteljskih, razvedenih...) skrbnika, do saniranja socijalnih patalogija kroz skrbničku državu. Naravno, tu su i različite "edukacije" društva, počevši od najmlađih. Uskoro i uplitanje o čemu poduzetnik može odlučivati vezano uz svoj privatni prostor i usluge, kršenje vjerskih sloboda, itd.

Osim toga, krenuo sam od razmišljanja da napadanje braka zbog onoga što je znači napadanje braka što uopće postoji; a to bi vrijedilo i dalje. (Samo sam iskoristio razmišljanje da pokušam naglasiti stvarni značaj promjene. Inače, ukoliko pratite blog, vjerojatno ste primijetili da je gornji post tek kombinacija nekih prijašnjih – kategorija istospolni brak: 1_, 2_, 3_ )

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove