Dr. V komentira;
Ako je osoba ili institucija esencijalno [u suštini] F, onda kritizirati je zato što je F je jednako kao i kritizirati je jer postoji. (Ako je x esencijalno F, onda x ne može postojati bez da je F. Ako x je F, ali ne esencijalno, onda je x akcidentalno F: može postojati bez da je F.)
Ispitajmo ovo razmišljanje kroz neke
primjere:
1. Temeljne doktrine su neophodne za Rimsku Katoličku Crkvu; zahtijevati da napusti jednu ili više njih znači zahtijevati da prestane postoji.
2. Odbacivanje kapitalizma je neophodno za komunizam. Stoga, zahtijevati da komunist prihvati kapitalizam znači zahtijevati da on prestane biti komunist.
3. Ako je brak u svojoj biti između jednog muškarca i jedne žene, onda zahtijevati istospolni brak znači zahtijevati da brak prestane postojati.
Primjeri koje daje V. nisu povezani,
iako ih objedinjuje činjenica da su sve to ciljevi nekih domaćih
ljevičara. Izgleda da ne možeš političara starog sistema naučiti
slobodnom tržištu, ali bez problema će
svoja razmišljanja proširiti na kulturni marksizam (političku
korektnost).
***
Zadnji primjer je točan, istospolni
"brak" znači promjenu institucije braka u brak* - sličnog
imena, ali potpuno različita. Ukoliko pokušate razlučiti na
temelju javnih istupa što naprednjaci misle da je brak, shvatit ćete
da ne postoji (gotovo) ništa zajedničko s tradicionalnim
shvaćanjem institucije braka. Upotrebljavaju slogane o "jednakosti"
i "diskriminaciji", ali ključno pitanje i dalje ostaje što
je brak? Čini se kako oni koji se zalažu za redefiniranje braka
očajnički izbjegavaju to pitanje, jednostavno nikada ne propituju
pretpostavku da je brak tek posebno intenzivna emocionalna veza, a da
je bračna veza tek oblik nekog seksualno-romantičnog druženja ili
domaćinstva.
Takva pretpostavka opravdava njihovo
korištenje poznatih slogana, ali lako je shvatiti da toj
pretpostavci nedostaje vjerodostojnosti, ne možete je pomiriti sa
povijesnim iskustvom zakona i praksama braka. Ne može primjerice
smisleno objasniti zašto bi brak bio nužno seksualno partnerstvo,
zašto ne partnerstvo oko bilo kojeg drugog (bezseksualnog) interesa,
aktivnosti ili cilja (ljubav prema igranju tenisa, književnosti,
nekom političkom cilju, ili što god.) Ne
može objasniti zašto bi brak bio zajedništvo samo dvoje ljudi,
zašto ne seksualno partnerstvo koje uključuje veći broj ljudi,
krvno blisko srodnih ljudi ili neke druge kombinacije.
Zagovornici
revizije braka ne nude odgovore na takva pitanja, odnosno nude
odgovore koji se raspadaju već pri slabijem analitičkom pritisku.
Možda su neki i sami svjesni da njihovi ajvar argumenti o tome što
je brak nisu uspješni pa se posvećuju izvikivanju slogana i
pozivanju na neki skup "pogodnosti" koje se vežu uz bračni
status, pretvarajući svoju želju za tim pogodnostima u argument.
Definicija braka koju
naprednjaci nude može značiti bilo što, a to zapravo znači da ne
znači ništa.
Naprednjaci se nisu baš niti potrudili
pokazati koji je interes društva u takvom novom braku*. Prekinite
povezanost između braka i djece, i postaje puno teže vidjeti zašto
bi država imala ikakvog interesa u braku. Redefiniranjem braka,
zakon bi poručio da je brak fundamentalno namijenjen emocionalnom
zajedništvu, a ne tjelesnom ili djeci. Emocije su nedosljedne, a to
bi dovelo do bračne nestabilnosti.
Istina je da su društvene i pravne
promjene već umanjile značenje braka i veze između žene i muža,
ali prepoznavanje istospolnih zajednica bi značilo uništavanje
preostalih veza. U konačnici, pridržavanje bračnih normi je već u
padu, posebno veza između braka, tjelesne zajednice i djece.
Prihvaćanje revizionističkog stava ne bi samo umanjilo nego i
uništilo te temelje, bez ikakve nade da će se okrenuti postojeći
trendovi i očuvati društvena korisnost zdrave bračne kulture.
Ako bi istospolnu zajednicu proglasili
brakom onda više nijedna javna institucija ne bi učvršćivala
ideju da djeca trebaju i majku i oca; da muškarci i žene u prosjeku
imaju drugačije doprinose roditeljskom odgoju; i da dječaci i
djevojčice trebaju i imaju koristi od majke i oca na različite
načine.
Tradicionalno, brak je smatran vezom
između muškarca i žene u kojoj cijelo društvo ima interesa. Brak
je način na koji započinju obitelji, a obaveze koje preuzimaju
partneri ima dalekosežnije posljedice od samog ugovora između njih.
Radi se o primarnom načinu na koji se socijalni kapital prenosi kroz
generacije, odgajaju djeca i priprema za obiteljski život. Uklonite
tu normu i institucija će sigurno doživjeti propadanje. Više se
neće raditi o vezi između generacija kojoj je cilj odgajanje djece,
nego o ugovoru o kohabitaciji.
Ukoliko promijenite razloge za ulazak u
brak, mijenjate društveni status braka, mijenjate očekivanja ljudi
koji ulaze u tu instituciju, umanjujete vjerojatnost da će mladi
imati ispravno shvaćanje braka. (Postojeće norme se mogu održati
još neko vrijeme, ali već nakon generacije dolazi do promjena.)
***
Neke od koristi
koje se tradicionalno povezuju s brakom može se legitimno učiniti
dostupnijima kako bi zadovoljili potrebe ljudi koji koji su
financijski međuzavisni s osobom ili osobama s kojima nisu u braku.
Privatni ugovori među takvim osobama bi trebali biti dovoljni da se
ostvari sve ili većina onoga što smatraju poželjnim. Ako
zakonodavac odluči formalizirati sustav, odnosno urediti različite
zajednice, moralno je presudno da privilegije, imuniteti te ostali
benefiti i odgovornosti sadržani u paketu ponuđenom nevjenčanim
partnerima nije utemeljen na postojanju ili pretpostavci spolnog
odnosa među njima.
Benefite treba
omogućiti i, primjerice, djedu i odraslom unuku koji žive zajedno i
koji se brinu jedan o drugom. Određeni zahtjevi aktivista, odnosno
interes zakona u tim zahtjevima, nemaju ništa s time dijele li
partneri krevet i što rade u njemu. Zakon se jednostavno ne treba
baviti spoznajom o pitanju seksualnog odnosa. (U skladu sa sloganom
da se država nema što miješati u spavaću sobu.)
Homoseksualci žele
brak zato što žele društveno odobravanje. No, problem je što
priznavanjem "istospolnog braka" lišavamo brak njegova
društvenog značenja. Pritisak za "istospolne brakove" je
prema tome u određenoj mjeri samoporažavajuć.
***
Definicija braka koju nude
konzervativci, i definicija braka koju nude naprednjaci je potpuno
različita. Naprednjačka definicija zapravo znači uništavanje
postojeće institucije, a to znači i gubljenje posebnog položaja
kojeg brak uživa, ili bi barem trebao uživati, u društvu.
Naravno, moguće je da neki naprednjaci
nisu toga svjesni, neki od njih iskreno vjeruju u ono što govore,
ali drugi aktivisti dobro znaju što rade. Primjerice, nedavno je
ruska aktivistica Gessen izjavila;
Jasno je da bi (homoseksualci) trebali imati pravo na brak, ali također mislim da je podjednako jasno da institucija braka ne bi trebala postojati... Borba za gay brak općenito uključuje laganje oko toga što ćemo učiniti s brakom kada to postignemo – zato što lažemo da se institucija braka neće promijeniti, a to je laž. Institucija braka će se promijeniti, i trebala bi se promijeniti. I još jednom, ne mislim da bi trebala postojati.
Dakle postoje aktivisti koji prepoznaju
da njihov brak* nema veze s brakom kako je on tradicionalno shvaćan,
pritom ne mislim samo na očitu razliku spolova, nego na različita
očekivanja i uvjete vezane uz brak. (Radikalne) feministkinje
također imaju svoje razloge za podržavanje "istospolnog
braka". "Istospolni brak" znači da ne postoji razlika
između spolova. Ukoliko brak može sklopiti tko god želi, onda više
ne postoji "muška" i "ženska" uloga, ne postoji
više majka i otac, nego postoje dvije (ili više) osoba, roditelji
pod rednim brojem N. Kod domaćih aktivista rijetko čujemo takvu
iskrenost, ali kao što svjedoče izjave prilikom panela o regionalnom LGBT pokretu,
takvo razmišljanje je prisutno i kod njih.
Brak povezuje generacije, prenosi
stvoreno znanje u društvu, radi se o osnovnoj jedinici društva, a
državno redefiniranje braka (kojeg zagovara veliki broj ministara
podržavajući zahtjeve aktivista) kao prolaznog ugovora utemeljenog
na određenim emocijama znači prepustiti državi da upravlja
najvažnijom institucijom, i da se bavi svim posljedicama koje takvi
eksperimenti donose kroz generacije.
Kako obraniti brak od države, odnosno
vlade? Iako naizgled paradoksalan, potpisnici zahtjeva za referendum
pronašli su svoj način kojim narod može zaštiti brak od
promjenjive volje naprednjačkih političara.
PS
Naravno, možete "konzervativno"
reći, što prije brak propadne to bolje, stvar će postati toliko
komplicirana i besmislena da će se uskoro država povući iz cijelog
tog "bračnog biznisa", i onda se vraćamo na prijašnju
ulogu države u braku. Bavio sam se tom temom u postu Zašto jednostavno ne "privatizirati" brak?
Iako ima nešto u tom razmišljanju,
teško mi je zamisliti da će ovako "velika" (raširena)
država napustiti "bračni biznis". Samo će još više
širiti svoju moć, bilo uplitanjem u odlučivanje između
(bioloških, surogat, posvojiteljskih, razvedenih...) skrbnika, do
saniranja socijalnih patalogija kroz skrbničku državu. Naravno, tu
su i različite "edukacije" društva, počevši od
najmlađih. Uskoro i uplitanje o čemu poduzetnik može odlučivati
vezano uz svoj privatni prostor i usluge, kršenje vjerskih sloboda,
itd.
Osim toga, krenuo sam od razmišljanja
da napadanje braka zbog onoga što je znači napadanje braka što
uopće postoji; a to bi vrijedilo i dalje. (Samo sam iskoristio
razmišljanje da pokušam naglasiti stvarni značaj promjene. Inače,
ukoliko pratite blog, vjerojatno ste primijetili da je gornji post
tek kombinacija nekih prijašnjih – kategorija istospolni brak: 1_, 2_, 3_ )
