Lakiji su vrsta inteligentnih bića, intelektualno slični ljudima, vrsta koja je proizvela kulturu slične razine kao i mi. Lakiji se spolno razmnožavaju, a njihov intelektualni razvoj je istog tempa kao i ljudski. Prema tome, započinju svoju egzistenciju kao jednostanični organizam, a zatim rastu velikom brzinom. Na samom početku intelektualni život nije nešto o čemu možemo govoriti, nakon nekoliko tjedana, baš kao ljudski embrij, lakij razvija mozak te naposljetku postaje svjestan. Devet mjeseci nakon oplodnje, lakij je poprilično bespomoćan, baš kao i tek rođeno ljudsko dijete. Otprilike nakon 21 mjeseca od oplodnje, lakij počinje sustizati inteligenciju prosječnog psa, baš kao što to rade i ljudi otprilike 12 mjeseci poslije rođenja. Nakon otprilike 27 mjeseci od oplodnje, lakiji se počinju prepoznavati u ogledalu, a nakon pet godina od oplodnje postaju sposobni za izgovaranje složenih rečenica.
Ali postoji ključna razlika između
lakija i nas. Lakiji imaju sreću da žive u prirodnom okruženju bez
predatora koji bi mogli pojesti male lakije, na planetu pokrivenom
vegetacijom čije nutrijente lakij može u prvih devet mjeseci od
oplodnje apsorbirati kroz kožu, a nakon toga lakij može lagano
sisati nutrijente iz vegetacije. Prema tome, oplodnja lakija se
događa van tijela oba roditelja, a nastali jednostanični lakij,
koji će udvostručiti svoju veličinu svakih dvanaest sati tijekom
prvih nekoliko dana, je jednostavno ostavljen da raste u vegetaciji
vrta svojih roditelja. Konačno, nakon nekih 8-10 mjeseci nakon
oplodnje, roditelji se počinju igrati s lakijem jer iako lakij nema
nikakvih fizičkih potreba za koje su potrebni roditelji svejedno
njegov emocionalni i intelektualni razvoj od tog trenutka zahtijeva
interakciju s drugim lakijima.
Moj argument ima tri faze:
1. Ubijanje ljudskog dojenčeta je ubojstvo.
2. Prema tome, ubijanje lakija u bilo kojoj fazi njihova razvoja je ubojstvo.3. Prema tome, ubijanje ljudi u bilo kojoj fazi njihova razvoja je ubojstvo.
I, naravno, ubojstvo je po
definiciji pogrešno.
Faza 1: Uzet ću zdravo za gotovo da je
ubojstvo ljudskog dojenčeta ubojstvo. [...]
Faza 2: Očito, ako je ubiti ljudsko
dojenče ubojstvo, onda je podjednako ubojstvo ubiti lakija devet
mjeseci od oplodnje; Jer lakiji devet mjeseci nakon fertilizacije
imaju istu vrtu aktualnih i potencijalnih agentivnih i intelektualnih
sposobnosti kojeg ima i ljudsko dijete. Pitanje je možemo li takvo
prosuđivanje dovesti sve do trenutka oplodnje lakija.
Pretpostavimo da to negiramo. Onda,
premda je ubojstvo ubiti lakija nakon devet mjeseci, nije ubojstvo
ubiti lakija na početku. U nekom trenutku dolazi do tranzicije,
tranzicije iz lakija koji nije vrsta stvari koja ima pravo ne biti
ubijena u lakija koji je takva vrsta stvari. Što je uzrok takve
tranzicije? Sjetite se da u razvojnoj povijesti lakija ne postoji
takva stvar poput rođenja – lakiji žive samostalno od oplodnje.
Vidim dvije moguće točke tranzicije
osim oplodnje. Prva je pojava egzistencije lakijeva mozga (ili koji
je god ekvivalent toga kod lakiju), a druga je pojava svijesti
[consciousness]. Mislim da navedene točke nisu uvjerljive, iz
sljedećih razloga. Prvo, samo postojanje mozga koji zapravo ne
razmišlja svjesno nije baš moralno značajno, osim ako netko ne
misli da je mozak poseban ili nešto poput toga, pa onda pojedinac
postaje u egzistenciji u istom trenutku kada i mozak. To nije
uvjerljivo. Nije moj mozak taj koji je mislilac. Ja sam taj koji
razmišlja, barem dijelom, svojim mozgom. Osim toga, kada netko
prizna da je jedva postojeći mozak lakija dovoljan za ostvarenje
prava da ga ne ubiju, mislim da je u tom trenutku priznao da stvari
dobivaju moralni značaj iz onoga u što se prirodno razviju; jer
na početku je mozak lakija slabo razvijen (pretpostavljam da je
poput mozga ljudskog embrija), ili ima manju računarsku sposobnost
od mozga odrasle kokoši, a smatram da odrasle kokoši nemaju pravo
na to da ih ne ubiju. Razlog zbog kojeg mozak lakija uopće ima
značaj je taj što ima prirodnu sklonost da se razvije u mozak
sposoban za onu vrstu intelektualnih vještina koje su prepoznatljive
za lakije i ljude. Ali kada takve prirodne sklonosti vidimo kao
dovoljne za stjecanje prava na život, onda moramo reći da lakiji
imaju pravo na život od oplodnje, s obzirom da lakiji već od
oplodnje imaju takvu prirodnu sklonost. Svijest nam također ne
pomaže ništa više kao točka tranzicije. Čini se vjerojatnim kako
svi sisavci imaju svijest, ali svi sisavci nemaju pravo da ih ne
ubiju. Sama po sebi svijest ne može imati relevantnu vrstu značaja
[...]
Dakle ne možemo označiti točku
tranzicije u životu lakija između oplodnje i devet mjeseci u kojoj
bi laki stekao pravo na život. Dakle moramo pretpostaviti da je laki
uvijek imao to pravo, možda zbog prirodne sklonosti da se razvije u
inteligentnog odraslog lakija.
Faza 3: Primijetite kako se lakiji i
ljudi u prvih devet mjeseci nakon oplodnje ne čini baš različitim
intrinzično. Jedina razlika je da se lakiji nalaze u prirodnom
okruženju koje je puno bolje od prirodnog okruženja na zemlji.
Prema tome, ljudi mogu tijekom te faze svoga razvoja preživjeti samo
u kontroliranom okolišu u maternici, a lakiji imaju takvu vrstu
okoliša u vrtu svojih roditelja. Istina, ljudski embrij je ovisniji
o svojoj majci nego što je lakij u istoj fazi razvoja; Ali lakij
nije ništa manje zavisan – on je jednostavno zavisan ne
o majci, nego o vegetaciji, zraku i drugim aspektima okoliša.
Međutim to ne bi trebalo činiti razliku u lakijevu
moralnu statusu, baš kao što, kada bi osmislili okoliš (primjerice
umjetnu maternicu) u kojem bi se ljudi mogli razvijati prvih devet
mjeseci od oplodnje, čovjek u tom okolišu ne bi imao nikakav
drugačiji moralni status od onog čovjeka u majčinoj utrobi.
Kada bi imali bilo koji razlog misliti
da je embrionski ili fetalni čovjek tek dio majke o kojoj ovisi,
možda bi onda mogli pokušati izgraditi argument za dopustivost
njegova ubojstva na toj osnovi; No, embrionski i fetalni ljudi nisu
dio majke, jer njihov razvoj ima drugačije ciljeve od majčinih –
ne služe majci na način na koji joj služi dio.
Izvorni post A thought experiment regarding abortion, autor je filozof i matematičar Alexander Pruss.
