ponedjeljak, 4. studenoga 2013.

O samo-vlasništvu i argumentu Thomsonina violinista

U članku Self-ownership, abortion, and the rights of children: Toward a more conservative libertarianism filozof Edward Feser se bavi samo-vlasništvom i "konzervativnijom" primjenom tog načela. U ovom postu prenosim dio rada koji se bavi pobačajem (izostavio sam fusnote i dodao neka svoja uređenja), no prvo ukratko što je samo-vlasništvo (ili samo-posjedovanje, koristim oba izraza), iz rada;
Teza o samo-vlasništvu je tvrdnja kako svaki pojedinac ima apsolutno vlasništvo (posjedovanje) sebe, svog tijela i dijelova tijela, svojih talenata, sposobnosti, kapaciteta i rada. Obično ga libertarijanci smatraju očitim i intuitivnim prvim moralnim principom, a postoje i različiti argumenti koji se daju u njegovu obranu. [...]
Feser se u radu oslanja na definiciju filozofa Macka (uz napomenu da to ne znači kako bi Mack prihvatio zaključke koji se spominje u radu);
Libertarijanski filozof Eric Mack je sugerirao kako poštivanja samo-vlasničkih prava drugih podrazumijeva pridržavanje ograničenja korištenja vlastitog vlasništva i samo-vlasničkih sposobnosti utjelovljenih u ono što je on nazvao Self-Ownership Proviso (SOP).
U radu spominje dva primjera za ilustraciju problema, kasnije ih koristi i za pitanje pobačaja pa ih prenosim u nastavku;
Dublji sklad samo-vlasništva i moralnog konzervatizma može se potpuno shvatiti samo nakon što razlikujemo ono što možemo nazvati Formalno vs. Sadržajno samo-vlasništvo. Pretpostavimo da Bob sjedi na klupi u parku, mirno promatra vjeverice u igri, a Fred mu se prišulja i zadavi ga na smrt. Očito, Fred je povrijedio Bobovo pravo na samo-posjedovanje, napao je Bobov osobni prostor bez njegova pristanka i izravno je nanio štetu njegovu samo-posjedovnom dušniku. Ali pretpostavimo da Fred ne prilazi Bobu, umjesto toga, udaljen nekoliko ulica, aktivira uređaj koji usisa sav zrak u blizini Boba, Bob ostaje u vakumu u kojem se onesvijesti te ubrzo umire. Je li Fred povrijedio Bobo pravo na samo-posjedovanja u ovom slučaju?

Fred bi se mogao braniti nevinošću jer nikada nije napao Boba. Mogao bi također inzistirati, posve iskreno, kako nije imao posebnu želju ubiti Boba, umjesto toga samo je želio usisati sav zrak. Bobova smrt je jednostavno bila (možda žalosna) nuspojava. Fred bi mogao tvrditi kako Bobova prava na samo-vlasništvo nisu bila prekršena; Fred nije lišio Boba ničega što je Bob posjedovao kao samo-vlasnik. Nikada nije nanio štetu, ili barem dotaknuo Bobov vrat ili dušnik, njegova pluća, ruke, noge ili bilo koji drugi dio njegova tijela. Jednostavno te stvari ne rade kada nema zraka u blizini, ali to nije Fredova krivnja.

Jasno je kako ćemo Fredovu obranu smatrati neuvjerljivom, Istina je da nije lišio Boba nikakvog formalnog prava na samo-posjedovanje; Bob i njegovi samo-posjedovni dijelovi tijela i sposobnosti su neometani, ali kakva je korist Bobu od toga Ipak, očito je kako je lišio Boba bilo kakvog sadržajnog prava na samo-posjedovanje. Postavio je Boba u situaciju u kojoj nije u stanju iskoristiti svoje samo-posjedovne moći, sposobnosti itd., postale su beskorisne kao da ih Bob niti ne posjeduje.[...]
Drugi primjer;
Ili razmislimo o primjeru kojeg Mack naziva "Adamov otok"; pretpostavimo da Adam preživi brodolom i probudi se na prethodno nenaseljenom otoku, on postaje vlasnik tog otoka miješajući svoj rad (kao što to uči Lockeova teorija vlasništva). Pretpostavite da kasnije Zelda postaje žrtva brodoloma te će se utopiti ukoliko joj Adam ne dopusti pristup otoku. Može li joj Adam opravdano odbiti pristup svome otoku jer je to zapravo njegov otok? Mack tvrdi da ne može jer bi to, koliko god neinvanzivno, kršilo Zeldino samo-posjedovanje jer bi efektivno onemogućilo njene kapaciteta da koristi svoje samo-posjedovne sposobnosti. Istinsko poštovanje samo-posjedovanja drugih dakle podrazumijeva poštovanje SOP-a, suzdržavanje od korištenja svojih vlastitih moći i imovine kako bi poništili samo-vlasničke moći drugih.

***
Pobačaj

Judith Jarvis Thomson predstavila je poznati argument u obranu pobačaja kojeg su mnogi libertarijanci prihvatili. Argument ide otprilike ovako; Pretpostavite da se jedno jutro probudite i shvatite da ste kirurški povezani sa slavnim violinistom, njegov krvožilni sustav, kao i vaš, sada koristi vaše bubrege. Skupina obožavatelja, u strahu da će violinist umrijeti od rijetke bolesti bubrega (i znajući da ste vi jedina osoba u blizini koja ima njegovu krvnu grupu) otela vas je kako bi njega održala na životu. S obzirom da ćete se u toj situaciji nalaziti devet mjeseci (nakon toga će, iz nekog razloga, ozdraviti), neugoda i ometanje koje doživljavate je samo privremeno. Dakle pitanje je, moralno gledajući, morate li se prepustiti tome? Thomson kaže da ne morate. Imate pravo na svoje tijelo, a niti violinist niti njegovi obožavatelji nisu dobili vaš pristanak da učine ono što su učinili. Dakle, ne mogu prigovoriti ako ga iskopčate. Istina, bilo bi milosrdno i vrijedno divljenja kada bi se suzdržali od isključivanja, ali ne bi bilo nepravedno ako se ne bi suzdržali od isključivanja. On nema pravo korištenja vašeg tijela. On ima pravo na život, ali to samo znači da ima pravo da ga netko ne ubije; to ne znači da ima pravo biti održavan na životu o vašem trošku. Ionako ga isključivanjem ne bi, strogo govoreći, ubijali; barem je moguće da bi, nekim medicinskim čudom, preživio. Isključivanjem bi ga, u najgorem slučaju, prepustili umiranju, i iako bi bilo žalosno, to s vaše strane ne bi bila nepravda.

Prema Thomson, opisana situacija je paralelna tipičnom slučaju abortiranja neželjenog fetusa. Prilikom pobačaja, žena ne mora pozitivno ubijati fetus, samo prepušta da umre. U svakom slučaju, ona ne pristaje da se njeno tijelo koristi kako bi fetus ostao živ baš kao što niti vi ne bi pristali da se violinist priključi na vas. Prema tome, pobačaj ne uključuje nikakvu nepravdu; a to vrijedi, prema Thomson, čak i ako je (na što pristaje argumenta radi) fetus osoba sa pravom na život - baš kao što isključivanje od violinista ne bi bilo nepravedno unatoč tome što je on osoba s pravom na život.

Postoji niz problema s ovim argumentom. Za početak, nije jasno kako bi argument opravdao bilo koji pobačaj koji uključuje izravno ubijanje fetusa, a ne samo odvajanje nakon kojeg bi majka "samo prepustila da umre"; većina pobačaja je prvog tipa. Nadalje, nije jasno kako bi argument opravdao bilo koji pobačaj osim u slučaju trudnoće koja je rezultat silovanja što bi bilo analogno primjeru otmice od strane obožavatelja violinista. Jasno je kako trudnoća koja je rezultat dogovorenoga odnosa koji, kao što svi znaju, može rezultirati trudnoćom čak i ako se koristi kontracepcija nije analogna Thomsoninom primjeru.

Za ovaj rad najvažniji problem je što iako se čini da pobačaj, barem u principu. može poštivati fetusovo formalno pravo na samo-posjedovanje (ukoliko ne uključuje izravno ubijanje, itd.), svejedno krši njegova sadržajna prava; odnosno krši SOP. Baš kao što Fredovo uklanjanje svog kisika u okolici Boba poništava Bobove samo-posjedovne sposobnosti - poništava ih u toj mjeri da nastupa smrt, tako se na isti način poništavaju i fetusove sposobnosti. Fetus je postavljen u situaciju u kojoj se korištenje njegovih moći čini nemogućim, dakle žrtva je nepravde baš kao i u slučaju Boba i Freda. Primijetite kako je to točno ne samo u slučaju trudnoće koja je rezultat dogovorenoga odnosa nego i u slučaju trudnoće kao rezultata silovanja. I u tim slučajevima fetusove sposobnosti su poništene, način na koji je fetus postao je nebitan. Činjenica da je trudnoća nedobrovoljna ne čini moralnu razliku s obzirom na obveze: u Mackovu primjeru Adamova otoka, Adam očito nije mogao opravdati prepuštanje utapanju Zelde riječima "Nisam pristao da Zelda dođe na obalu, nije moja krivnja što je doživjela brodolom u mojoj blizini." To vrijedi čak i ako Zeldin dolazak izaziva veću neugodnost kod Adama. Možemo suosjećati s njime, ali ne možemo ga osloboditi dužnosti da se drži SOP-a. Ukoliko je Zeldin brodolom rezultat nemara kapetana, Adam se možda može opravdano žaliti njemu (i zahtijevati kompenzaciju), ali to ne bi utjecala na njegovu dužnost da pomogne Zeldi.

Žena koja zatrudni kao rezultat silovanja je u situaciji analognoj Adamovoj: nije njena krivnja što se fetus nalazi u njenoj utrobi, ali ta krivnja nije ni na fetusu. Silovatelj je taj koji mora, koliko je to moguće, kompenzirati što je ženu (i fetus) doveo u situaciji u kojoj se nalaze. U međuvremenu, ne može se opravdano poništiti samo-posjedovne sposobnosti fetusa. Navedeni zaključak nam se može činiti surovim jer bez ikakve sumnje situacija trudne silovane žene je za većinu nas nezamisliva, i u svakoj pristojnoj osobi zaziva najdublje suosjećanje. No, grubost situacije sama po sebi ne dokazuje da se osoba može moralno osloboditi situacije, moralne dužnosti su ponekad izrazito teške. U svakom slučaju, neovisno o surovosti, ukoliko prihvatimo da je fetus osoba zaključak slijedi iz SOP-a. Trebamo li to prihvatiti? Mislim da svakako da, ali braniti taj stav je van opsega ovog rada. Za sada je dovoljno dati nekoliko primjedbi. [...]

Netko može reći da fetus u najranijoj fazi razvoja nije osoba ili samo-vlasnik, ali to je teško uvjerljivo zagovarati s obzirom na nedostatak jasnih razdjelnica u fetalnom razvoju između statusa ne-osobe/osobe, i s obzirom da osobe u komi i vegetativnom stanju (čija je sposobnost mentalnih aktivnosti ograničena kao i fetusu) ne gube svoje pravo na život. Pozivanje na izgled embrija ili zigote baš i ne pomaže, čak je i filozofski neozbiljno: možete tvrditi da stol ne izgleda kao skup atoma koji se okolo kreću, ali upravo to stol i je. Činjenica je da stol izgleda upravo tako: upravo tako izgleda skup atoma koji se okolo kreće izgleda kada je u formi stola. Slično tome, na optužbe kako fetus, u kojoj god da je fazi, ne izgleda poput osobe ili ljudskog bića, potrebno je odgovoriti, naravno da izgleda; upravo tako i izgleda ljudsko biće ili osoba u tom mjesecu (ili tjednu) razvoja.

Tvrdnja koju često čujemo, da je fetus tek potencijalno ljudsko biće, je jednostavno netočna. Očito je da se radi o ljudskom biću - ne radi se o psu ili hobotnici – samo što nije potpuno razvijeno biće. Zamjenska tvrdnja da se radi o potencijalnoj osobi, a da potencijalne osobe nemaju prava je zabluda pretpostavljanja onoga što se pokušava pokazati. Tvrdnja suparnika pobačaja nije da je fetus potencijalna osoba, nego da je osoba koja još nije ostvarila svoje potencijale. Ne možete niti uvjerljivo tvrditi da čak ako i je osoba, fetus možete ubiti sve dok je u svom primitivnom stanju, dok još ne ispunjava svoje potencijale. Pretpostavimo da imam uređaj koji transformira odraslu osobu u gnjecavu protoplazmu na jedan sat, nakon toga će se vratiti u svoj normalan oblik. Pretpostavite nadalje da ga koristim nad osobom koja pati od amnezije, mentalno bolesnim beskućnikom koji nema obitelj ni prijatelji, i koji neće, poput neželjenog fetusa, nikome nedostajati i koji nema planove koje bih omeo. Bi li bilo moralno dopustivo uništiti protoplazmu prije nego što ostvari svoj potencijal i vrati se u beskućnika? Sigurno da ne; ali kako je onda dopustivo uništiti fetus u bilo kojoj fazi svog razvoja?

Ako netko prihvati SOP, onda je teško vidjeti zašto ne osuđuje pobačaj, pa i u slučaju silovanja, a posebno u slučaju trudnoće koja je rezultata odnosa s pristankom. Žena i "muškarac s kojim spava" su poput Adama kada bi on odlučio topovima pucati po brodovima koji prolaze uz njegov otok, a zatim se žaliti što mu isplivljavaju na obalama otoka gdje im mora dopustiti boravak.


PS

Nadam se da iz izdvojenih dijelova rada dovoljno jasno o čemu se govori (na početku posta se nalazi link na izvorni rad). Očito, Feser cilja na određenu publiku stoga i takva argumentacija (objavljeno u Journal of Libertarian Studies, 2004.).

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove