Ova vrsta procesa urježivanja može
pomoći u objašnjenju skliznuća u kulturi autentičnosti. Oblici
koji su usredotočeni na sebstvo devijantni su, kako smo vidjeli, u
dva smisla. Oni usredotočuju ispunjenje na pojedinca, čineći
njegove ili njezine veze tek instrumentalnima; drugim riječima,
guraju u socijalni atomizam. A ispunjenje vide samo kao stvar
sebstva, zanemarujući ili delegitimirajući zahtjeve koji dolaze
izvan naših želja ili težnja, bilo od povijesti, tradicije,
društva, prirode ili Boga; drugim riječima potiču radikalni
antropocentrizam.[...]
Na kraju, to ostavlja djelatelja, čak
sa svim njegovim ili njezinim dvojbama o kategoriji "sebstva",
s osjećajem nesputane moći i slobode pred svijetom koji ne nameće
nikakve standarde, spremna uživati u "slobodnoj igri" ili
prepustiti se estetici sebstva. Kako ova "viša" teorija
pomalo ulazi u popularnu kulturu autentičnosti – to možemo
vidjeti, primjerice, među studentima, koji su na prekretnici tih
dviju kultura – ona dodatno pojačava egocentrične načine daje im
određenu patinu dubljega filozofskog opravdanja. [...]
Poimanje da svako od nas posjeduje
izvoran način na koji biva ljudskim bićem ima za nužnu posljedicu
to da svatko do nas mora otkriti što to znači da budemo svoji. Ali
do otkrića se ne može doći uzimajući savjete od preegzistirajućih
modela ili polazeći od hipoteza. Do njega se, znači, može doći
samo nanovo artikulirajući taj model. Otkrivamo da se u nama nalazi
ono što trebamo "biti", postajući taj model života,
dajući izričaj u svome govoru i djelovanju onome što je izvorno u
nama.
Charles Taylor, Etika autentičnosti
PS
Objavio sam već od Taylora; Samoispunjenje i Etika Autentičnosti , Biti vjeran sebi i "moj" način, Samoizbor, Samoostvarenje partnera i veza
