G. Papini u Augustinu;
Spomenuo sam u vezi s Pelagijem Rousseaua. Zaista, Pelagijeva nauka nije drugo nego kršćansko prerušavanje stare stoičke teorije, a ujedno anticipacija osnovne teze pisca Discours sur l'inegalite. Pelagijevci su zaista zastupali mišljenje da čovječa volja može sve, da krepost i spas može postići i bez božanske milosti. Krist nije došao da nas otkupi od istočnoga grijeha i prema tome od smrti, nego samo da pokaže primjer i da nas uzdigne prema višem životu. Istočni grijeh ne postoji. Adamov grijeh odnosi se samo na Adama i nije utjecao na potomstvo. Ljudi se rađaju dobri i čisti kao što je bio Adam prije grijeha; krštenje nije neophodno potrebno, kao ni molitve. Vršenje moralnog zakona jednako spašava kao i Evanđelje.
Jasno je da to lišenje mistočnoga kršćanstva, poricanje nekih njegovih osnovnih načela – otkupljenje, milost, istočni grijeh, djelotvornost karizma i molitve – dakle, ograničavanje kršćanstva na jednu vrstu laičke i stoičke pobožnosti, zasnovane na jednoj pobožnosti, samo po imenu prema Isusu i vjerojatnoj prirodnoj čovjekovoj nevinosti, što jako podsjeća na Profession de foi du vicaire savoyard Jeana Jacquesa, zaštitnika romantičara koji su rehabilitirali nedužnost strasti. Augustinova rasprava protiv ovakva temeljitog iskrivljavanja kršćanstva započela je, kao što je rečeno, 412. djelom De peccatorum meritis, a završila tek njegovom smrću koja je 430. prekinula djelo koje je pisao protiv Judijana iz Eklana, velikog sistematičara hereza. U djelu De natura et gratia i u drugim spisima ova je polemika Augustinovu teološkom geniju pružila priliku izraditi i produbiti glasovite teorije o milosti i predodređenju, zasnovanae na krajnjem pesimizmu koji, čini se, svodi čitavo čovječanstvo na osuđeno mnoštvo, massa damnata, a Bog po svojim nedokučivim razlozima spašava onoga koji mu se svidi. Ove teorije, krivo shvaćene i iskrivljene, nanovo su u sedamnaestom stoljeću oživjele pod imenom jansenizma.
U pelagijanizmu ga je najviše smetala i vrijeđala predromantička nauka o urođenoj čovjekovoj nevinosti. On je znao, po bolnom i grešnom iskustvu, koliko je čovjek još kao dječak, progonjen svakovrsnim požudama, pogotovo požudama tijela. Kada je Augustin čuo Pelagija i Celestija koji su mirno tvrdili da je čovjek po prirodi dobar i da je dovoljna naša jednostavna volja, bez nadnaravne pomoći, da ustrajemo u toj nevinosti, učini se to i njemu i Crkvi divljaštvom zasnovanom na potpunu nepoznavanju ljudske duše i k tome još i kao gomila protukršćanskih zabluda.
PS
Ukoliko tražite kratki opis kako netko živi svoj život (i organizira društvo) često puta je dovoljno upitati se prihvaća li gore opisanu zabludu.
