Augustin, tada neobraćeni poznati govornik, pozvan je održati hvalospjev mladome neuspješnom caru;
Jednoga dana, dakle 385., Augustin praćen malim društvancem prijatelja i učenika, uputi se prema palači gdje su ga čekali da izrekne pohvalno slovo, a srce mu je, grozničavo od briga, brže nego obično kucalo. Ne od straha, jer je već kao dječak bio navikao na recitacije, i na improvizacije, a jedan profesor govorništva uvijek naše one kitice slika, bučne bombastične završetke koji raspale masu i otimaju aplauze. Ali je Augustin u svojoj svijesti znao da ide lagati i da će te laži reći na silu, samo zato da mu se plješće. Isti oni koji plješću ovim lažima, ne vjeruju u njih. Bila je to, dakle, komedija i to komedija malo slavna za njega i za sve.
Kad, eto, u jednoj uličici Milana ukaže mu se jedan prosjak, nakićen vinom. Slobodno je davao oduška veselju u pijanstvu. Taj siromašni prosjak nije bio od pijanstva zao, naprotiv, bio je veseo i šalio se s prolaznicima; možda je, uz pokoji prigovor, upravio i Augustinu koju bezazlenu šalu. Govornik dana, dotjeran, pogleda veslog starca, nehajno zaogrnuta otrcanim i zakrpanim plaštem, i uzdahne. Taj uzdah nije bio iz samilosti, nego iz zavisti.
"Pogledajte malo" – reće obraćujući se prijateljima – "koliko je ovaj siromah sretniji od nas. Mi uz muke nauke, želje častoljublja i patnje misli težimo k radosti koju ovaj s malo isprošenih novaca od bližnjih i s malo čaša vina posve posjeduje; takve radosti mi nećemo nikada imati. Sigurno je da ni njegova radost nije prava, ali sreća koju mi slijedimo preko tisuću okreta i muka još je lažnija. Činjenica je da je on radostan, a ja tjeskoban, on stalan, a ja nemiran. Kad bi me netko upitao hoću li se s njim mijenjati, sigurno bih odbio jer volim biti ja, sa svim jadima i bojaznima koje me muče. Možda bih pogriješio?! Tko mi jamči da sam u pravu? Jesam li veći od njega u znanju? Ali ni znanost mi ne daje onu radost koju njemu daje vino. I kako se ja služim tim znanjem? Ne zato da poučavam ljude i da ih činim boljima nego da se svidim moćnima i mnoštvu, da zaradim i laskam.
Ali kazat ćete da treba ispitati uzrok ovoj radosti. Ovaj je nalazi u vinu, a ja u ljubavi za slavom, što se smatra plemenitijim. Ali ako ova prosjakova radost nije prava radost, ni slava koju ja tražim nije prava slava. Ovaj će noćas probaviti svoje pijanstvo i kada se probudi, ustat će slobodne glave. Naprotiv, ja idem u krevet pijan od častoljublja i pijan od častoljublja ustajem, uvijek u vlasti, dan za danom, ludog pijanstva koje mi zauvrat ne daje ni malo vedrine. I zato vam ponavljam da je onaj pripiti starac sretniji od mene. I možda je viši od mene i moralno jer je on zaradio svoje vino želeći sreću darovateljima, a ja tražim pomamu za slavom izgovarajući laži."
