subota, 7. lipnja 2014.

Scientia ad Absurdum

U nastavku prenosim recenziju knjige The Atheist’s Guide to Reality: Enjoying Life without Illusions autora Alexa Rosenberga. Za razliku od mnogih drugih, Rosenberg je u stanju izvesti posljedice zagovaranja scijentizma. Autor recenzije je filozof Edward Feser, i objavljena je u First Things.
Knjiga The Atheist’s Guide to Reality je osvježavajuće i nemilosrdno dosljedna. Također je posve nesuvisla, i to upravo zato što je tako dosljedna. Izvodeći njegove apsurdne posljedice, Alex Rosenberg, ateistički profesor filozofije sa sveučilišta Duke, je napisao uvjerljivo pobijanje modernog ateizma. To mu nije bio plan, zapravo, nije planirao učiniti ništa jer prema njegovu razmišljanju ne postoje planovi, dizajn, ili smisao bilo kakve vrste. No, moram se(be) prvo objasniti, ili bih morao kada bi postojao "sebe" jer Rosenberg nas uvjerava da ni takvo što ne postoji.

Rosenberg baš ne daje argumente za ateizam jer misli da je istina ateizma očita iz moderne znanosti, ili barem da je očita svakome tko dijeli njegovu predanost scijentizmu, razmišljanju da jedino znanost pruža istinsko znanje o stvarnosti; Njegov projekt se sastoji od pokazivanja kolegama nevjernicima da su zaključci koji slijede iz scijentizma na kojem obično temelje svoj ateizam daleko bizarniji nego što su oni sami toga svjesni.

U argumentiranju da ti zaključci stvarno slijede iz scijentizma je uvelike uspješan. No, ono što je propustio učiniti je pružiti bilo koji dobar razlog da mislimo kako su njegove scijentističke premise istinite ili da apsurdni zaključci koje izvodi iz tih premisa predstavljaju išta više od uspješnog reductio ad absurdum argumenta.

Fundamentalni princip Rosenbergova scijentizma, kojeg kroz knjigu ponavlja poput mantre, je da "fizikalne činjenice utvrđuju sve činjenice." Sve što zapravo postoji su samo fermioni i bozoni, i fizikalni zakoni koji opisuju kako se ponašaju. Ti zakoni ne spominju svrhu, dizajn, finalne uzroke, ili bilo kakvu teleologiju. Dakle sve stvarno što postoji su zapravo fermioni i bozoni koji se ponašaju besciljno i besmisleno na načine kako to opisuje fizika. Kemija, biologija i neuroznanost nam govore o stvarnosti zato što je ono što govore potpuno svodljivo na fiziku. Sve što se ne može tako svesti, ne govori nam ništa o stvarnosti.

I to nas dovodi do Rosenbergovih zaključaka. Naravno, iz njegova scijentizma slijedi da ne postoji Bog, da niti svemir kao cjelina, niti ljudski život nemaju nikakvo značenje, smisao ili svrhu. Također ne postoji slobodna volja, život poslije smrti, ili bilo koja objektivna razlika između dobrog i lošeg. Sekularno humanistički moral je iluzoran baš kao i svaki drugi, a dosljedni ateist mora biti nihilist, iako "ljubazan". Navedno je poznati ateistički klišej, čak i ako postoje ateisti koji se neće složiti sa svime.

No, Rosenberg je tek počeo. S obzirom da je stvarno samo ono što je svodljivo na fiziku, ne postoji nikakvo značenje, svrha, dizajn, ili plan bilo kakve vrste, čak ni na razini ljudskog uma. Samo se čini da su naše misli "o" nekim stvarima; ako nemaju značenje, ne možemo stvarno imati bilo kakve planove ili svrhe. Doista, ja(stvo) za koje se čini da misli smislene misli, formira planove, i koje ustraje kroz trajno spajanje neuronskih krugova mozga, je također iluzija.

S obzirom da povijest, književnost i druga humanistička područja opisuju taj iluzorni svijet jastava, značenja i svrha, ne radi se o pravim izvorima znanja. Radi se o običnoj zabavi, ne pružaju nikakvo razumijevanje ljudskog stanja. Samo fizika, kemija, biologija, i neuroznanost otkrivaju stvarne uzroke svog ljudskog ponašanja.

Mnogi filozofi koji su skloni scijentizmu će odolijevati Rosenbergovim ekstremnijim zaključcima; ali kao što on ističe, njihovi pokušaji da pomire smislenost naših misli i druge aspekte ljudskog uma s materijalističkim poimanjem stvarnosti suočavaju se s velikim poteškoćama. Uvjerljivo obrazlaže da ukoliko je scijentizam točan, onda ne postoji način da ne prihvatimo sveobuhvatni eliminacijski materijalizam: stav da ono što ne možemo reducirati na kategorije fizikalne znanosti jednostavno ne postoji, i moramo to eliminirati potpuno iz slike svijeta. Rosenberg dobrovoljno priznaje da se posljedice čine pre-fantastičnim da bi vjerovali u njih, ali ako prihvaćamo scijentizam, moramo u njih vjerovati.

Ali zašto bi itko uopće prihvatio scijentizam? Rosenberg daje samo jedan non sequitur tome u prilog. Predikativna moć, objašnjavajući domet, i tehnološki uspjeh fizike, prema njemu, daleko nadmašuju druge navodne izvore znanja. Iz toga zaključuje, da ono što nam fizika govori da je stvarno, predstavlja sve što stvarno i jest. Ali to je poput tvrdnje da s obzirom da metalni detektor ima daleko bolje uspjehe u traženju novčića od svih drugih metoda, onda metalni detektor pokazuje da samo novčići i postoje.

Fizika proučava one aspekte svijeta koji su podložni matematičkom modeliranju koje omogućava predikcije i tehnološke primjene. Iz toga ne slijedi da ne postoje drugi aspekti svijeta. Doista, kao što je Bertrand Russell, inače neprijatelj religije i veliki obožavatelj znanosti, naglašavao, upravo zbog njenih matematičkim metoda, fizika nam daje samo opis apstraktnih struktura prirodnog svijeta, i ne govori nam ništa o unutarnjoj prirodi stvari koje čine tu strukturu. Daleko od toga da nam daje iscrpnu sliku stvarnosti, fizika je zapravo neshvaljtiva ukoliko ne postoji više stvarnosti od onoga što nam ona govori.

Zabludjelost Rosenbergove argumentacije u korist scijentizma nije ništa u usporedbi s nedosljednošću njenih implikacija. Pojam "iluzije" je ključno oružne, koje stalno koristi kako bi se obračunao sa svim očitim protudokazima njegovih tvrdnji. No, u kojem smislu može bilo koja tvrdnja biti iluzorna, pogrešna, ili netočna s obzirom na Rosenbergovu sliku stvarnosti? Iluzija, pogreška, zabluda, i slično su sve normativni pojmovi, pretpostavljaju značenje koje propušta ispravno predstaviti stvar, ili neku svrhu koju nisu uspjeli realizirati.

Ipak, opetovano nas Rosenberg uvjeravao da ne postoje svrhe ili značenja bilo koje vrste. Ali u tom slučaju, kako je moguće da postoje iluzije i pogreške? U tom slučaju, kako može postojati istina ili ispravnost, uključujući istinu i ispravnost koju bi on pripisao samo znanosti? Ti pojmovi su također normativni jer pretpostavljaju realizaciju svrhe i preciznost značenje ili reprezentacije.

Sama logika je normativna utoliko što u svojim zaključcima teži istini, i utoliko što logički odnosi između vjerovanja i izjava proizlaze iz njihovih značenja. Stoga ako nema značenja ili svrha, nema niti istine i logike. Prema tome nema niti znanosti, bare ako bi nam znanost trebala dati nešto istinito ili racionalno. Rosenbergov scijentizam pretvara sve izjave; znanstvene baš kao i moralne ili teološke, u beznačajne crte tinte ili zvukove, ništa ispravnije ili pogrešnije, racionalnije ili iracionalnije, nego što su to bozoni i fermioni.

Iako Rosenberg zadovoljno nosi oznaku nihilista, on nas uvjerava da se ne moramo bojati posljedica nihilizma zato što je iluzija morala, poput mnogih drugih aspekata zdravog razuma koje on smatra fikcijama, programirana u nama putem evolucije. Ipak, s obzirom da nemamo slobodnu volju, moramo prema njemu napustiti taj dio morala koji pretpostavlja moralnu odgovornost i nagrade i kazne koje idu uz to.

Ostavimo po strani samu naivnost pretpostavljanja da moral može imati isto značenje za nas čak i kada se uvjerimo da se radi o iluziji; ostavimo po strani pitanje ostaje li moralnost razumljiva kada odvojimo ideju moralne odgovornosti od nje; Zašto Rosenberg misli da možemo i da bi trebali tolerirati iluziji moralnost iako ne možemo i ne smijemo tolerirati iluziju slobodne volje i odgovornosti, jastva, značenja i svrhe, ili Boga i duše? Nikada nam ne daje odgovor.

Rosenberg ima naviku optuživati one koji se ne slažu s njime zbog loših namjera i priželjkivanja; samo on i oni koji slično misle, su racionalni, čiste glave, i spremni slijediti argumente do logičkih zaključaka. Očito, postoji barem jedna iluzija bez koje ne može živjeti.


PS

Već sam objavio post Katekizam za Nove Ateiste koji je inspiriran Rosenbergovom knjigom, ponovit ću citat Anthonya Kennya;
Jedna od Rosenbergovih najekstravagantnijih tvrdnji je kako nitko nikada ne misli o ničemu. [...] Njegov argument ide ovako: um je identičan mozgu, dakle misao mora biti događaj u mozgu. Ali nijedna gruda neurona ne može biti o nečemu. Iz toga slijedi, nijedna misao nije o ničemu. 
Feser je na svome blogu objavio detaljniju recenziju, popis postova možete pronaći ovdje - Rosenberg roundup. Rosenberg je nedavno održao jednu debatu s WLC-om: "Is Faith In God Reasonable?" William Lane Craig vs Alex Rosenberg.


Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove