Feser o precijenjenom Humeu

nedjelja, 22. lipnja 2014.

Feser o precijenjenom Humeu

David Hume je kuriozitet. Filozofski adolescenti svih godina oduševljeni su njegovim slavnim subverzivnim doktrinama o religiji, uzročnosti, vrijednosti, sebstvu, i općenito metafizici. A ipak, te doktrine se oslanjaju na filozofske pretpostavke koje su u najboljem slučaju esktremno kontroverzne (poput teze da ono što je zamislivo je moguće), a u najgorem slučaju su odlučno opovrgnute (poput teze da je koncept vrsta slike), pa čak i samo-potkopavajuće (poput Humeove vilice).

Posebno je ironično da ljudi koji se smatraju nepokolebljivo objektivnim, vođenim racionalnim argumentima baziranima na čvrstom tlu promatrane stvarnosti, smatraju Humea svojim herojem. Njegova filozofija uništava i razum i iskustvo, reducira oboje na subjektivno područje mašte. [...]

Izostavljam većinu posta i prenosim samo zaključak;

Iznenađuje da bi itko još uvijek ozbiljno shvaćao Humeove doktrine s obzirom na pogrešnost argumenta o kojima ovise. Odnosno, nije nimalo iznenađujuće. Poput zamišljenog religioznog vjernika prema kojem često usmjerava svoj prezir, humeanski skeptik zna unaprijed do kojih zaključaka želi doći, a nije toliko bitno kako doći tamo. Želi svijet u kojem ga uzročnost neće dovesti do Neuzrokovanog Uzroka, u kojem dobro i zlo nisu objektivne značajke stvarnosti nego obični sentimenti, a racionalnost nije ništa više od roba strasti.

Edward Feser, A world of pure imagination

Feser se u još jednom postu pozabavio njime - Hume, science, and religion. Ponovno prenosim samo zaključak;

A to nas vraća još jednom na pitanje od kojeg smo krenuli: Kako Humeanac može dosljedno prihvaćati znanost, ali ipak odbacivati argumente Prvog Uzroka za Božju egzistenciju? Neizbježan odgovor se čini: Ne može. Što se tiče dosljednog humeanizma, znanost i teizam moraju ili vrijediti ili propasti zajedno. No, od samog početka ne postoji dobar razloga da bi bili Humeanac, a postoji puno razloga da ne budete. Pitanje je nebitno.

Priznajem, nije najinformativniji post (izostavio sam objašnjenja i prenio samo uvod odnosno zaključak), ali dovoljno je da se naglase neki problemi s Humeom na kojeg se pokušavaju pozvati mnogi anti-religijski raspoloženi ljudi.

Naša civilizacija je u rastvaranju, jer je u najkobnijoj kontradikciji sa samom sobom. Izrasla na bujnim izvorima kršćanstva, ona je od kršćanstva zadržala samo još neke oblike, neke konvencijalnosti potpuno lišene, njihove nutarnje sadržajnosti, a s dušom kršćanstva, ona je gotovo u svim svojim socijalnim manifestacijama - obračunala. Stoga je i sama ostala skup -gdjekad silno razvijenih izraslina, ali ipak izraslina, bez nutarnje organske povezanosti, bez duše. (S.T.Poglajen, 1939.)

Sjeti se čovječe ... - Sjeti se čovječe, da si prah, ako prah hoćeš da budeš ako cijelo svoje biće istovjetuješ s materijom, s tijelom, koje će se sigurno pretvoriti u prah.

Sjeti se čovječe, da si prah, i da ćeš se pretvoriti u prah, ako cijelo svoje bivovanje razbiješ u prolaznosti i sitnice bez duše, bez svrhe, bez ljubavi, bez – Boga.

No sjeti se čovječe, da ti za prah nisi stvoren! Sjeti se, da je u tebi princip vječnosti, princip besmrtnosti, po kojem Ti kroz sve trzaje pa i sve zaokrete života, sad svijesno, a još češće nesvjesno - a ipak stvarno težiš za Njim, za beskrajnim, za – Bogom.

Sjeti se čovječe, da si ti kruna Božjega stvaranja u svemiru; sjeti se da si ti pozvan da budeš svjesni odraz Mudrosti, koja se nesvijesno u kozmosu krije; da je tebi dano da budeš ostvarivač Pravde Božje na zemlji, na ovoj zemlji, gdje toliki nevini nepravedno trpe; sjeti se čovječe, da je tebi povjereno utjelovljenje ljubavi Božje na zemlji, one ljubavi, koja je ljupka na riječima, ali još jača na djelima, koja će uvijek tražiti, da se u nečem odrekneš sebe, ali će uvijek za uzvrat napuniti tebe, tebe i one oko tebe, toplinom i – mirom.

Da, sjeti se čovječe, da si – čovjek, najsavršenije stvorenje Božje, dijete Božje. Ako se toga budeš -uvijek i stvarno sjećao, tad se ne ćeš ni – ti, niti išta od tebe pretvoriti u prah. I Prah tvojega tijela bit će samo privremen, jer će i ono uskrsnuti u dan, koji više neće poznavati mrtvih. I prah tvoje "sitne" svakidašnjice, bit će samo prividan: njega će zadahnjivati jedan duša, povezivati ga u jedno i davati mu životni smisao; i prah tvoje vremenske egzistencije bit će pretvoren u puninu, koju će mu dati djelotvornost ljubavi i vjernosti u služenju Istine.

A iz tvoje duše će nestati svakoga praha, jer će u nju sići, da je ispuni Onaj, za kim ona u svim i najkontradiktornijim varijantama života, svom cjelinom svojega bića – nužno teži.

S.T. Poglajen

'ideja da priroda' ima nešto za reći više nije dopuštena; čovjek mora imati slobodu da se prepravi po želji. Treba biti slobodan od svih prethodnih datosti svoje esencije. On sebe pretvara u što god on želi, i samo na taj način je on stvarno 'slobodan' i oslobođen. Iza tog pristupa je čovjekova pobuna protiv ograničenja koje on ima kao biološko biće. Na kraju, radi se o pobuni protiv našeg stvorenog bića. Čovjek treba biti svoj vlastiti tvorac – moderni, novi oblik pradavnog pokušaja da budemo Bog, da budemo kao Bog. (BXVI)

Stranice

nedjelja, 22. lipnja 2014.

Feser o precijenjenom Humeu

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana