Ovisi li moral o Bogu?

Ne na način na koji mnogi ljudi misle da ovisi. Kao što sam [Feser] već tvrdio na više mjesta (primjerice u svojoj knjizi The Last Superstition), nije ateizam per se taj koji ugrožava samu mogućnost morala, barem ne izravno.  Ono što ugrožava samu mogućnost morala je mehanističko i anti-teleološko (a time i anti-aristotelijansko) poimanje prirodnog svijeta kakvo zagovaraju suvremeni ateisti, i za kojeg (pogrešno) pretpostavljaju da je utemeljen modernom znanošću.

Imajte na umu da je iz Aristotelijanske perspektive, teleologija ili finalna uzročnost imanentna prirodnom poretku na način koji nije imanentan artefaktima, kao što je objašnjeno u nedavnom postu (Nature versus art). Iskoristimo primjer iz tog posta; mreža za spavanje koja je napravljena od grana vinove loze nema svoju mrežoliku funkciju inherentno, nego samo relativno s obzirom na majstora koju joj to nameće. Nasuprot tome, sama vinova loza ima svoju vinovo-loznoliku tendenciju inherentno, samim time što je vinova loza. Vinovo-loznolika tendencija slijedi iz njene prirode ili supstancijalne forme, za razliku od mrežolike tendencije koja je produkt slučajnog aranžmana (u tehničkom Aristotelijanskom smislu "slučajnog"). Dakle ono što je dobro za vinovu lozu – ono što sačinjava njeno napredovanje kao vrste svari kakva je (upijanje vode i nutrijenata, rast u određenu strukturu, itd.) - je određeno namjenom koja slijede iz njene prirode ili supstancijalne forme.

Teorija prirodnog prava kako je shvaća Aristotelijansko-Tomistička (A-T) tradicija pretpostavlja ovo razumijevanje prirodnog objekta. Ljudska bića, poput svake druge prirodne supstance, imaju prirodu ili supstancijalnu formu, a ono što je dobro za njih – ono što znači njihov napredak – je određeno ciljevima ili konačnim uzrocima koji slijede iz imanja takve vrste prirode ili supstancijalne forme. Ali kao što možemo normalno odrediti uzroke stvari bez referenciranja na Boga, tako možemo normalno odrediti i konačne uzroke stvari bez referenciranja na Boga. Kao što se možemo baviti fizikom, kemijom i drugim bez referenciranja na Boga, tako se možemo baviti i etikom bez refrenciranja na Boga, barem u velikoj mjeri. Možemo znati što je dobro za stvar ukoliko poznajemo njenu prirodu, a njenu prirodu možemo znati empirijskim istraživanjem vođenim utemeljenom (A-T) metafizikom. Dakle, barem u velikoj mjeri, možemo znati što prirodni zakon kaže samo proučavanjem ljudske prirode, bez pozivanja na božansku objavu. Zato i je prirodni zakon. Dobrota, ili barem njena mogućnost je jednostavno prirodna za nas (kao što bi to Philippa Foot rekla).

Naravno, ljudska bića, vinova loza i sve ostalo ne bi iz A-T perspektive moglo postojati niti trenutak ukoliko Bog ne bi obdržavao sve u postojanju. Također ne bi mogli imati uzrokovnu moć niti jedan trenutak kada Bog kao prvi uzrok ne bi prenosio tu uzročnu moć na njih u svakom trenutku. Sve to je ono što A-T verzija kozmološkog argumenta, ispravno shvaćenog, uspostavlja. Slično tome, ljudska bića, vinova loza i drugi prirodni fenomeni ne bi mogli iskazivati teleologiju ili konačnu uzročnost koju iskazuju kada ih Bog ne bi konstatno "usmjeravao" prema njihovom cilju. To je ono što (prema meni) Peti Put, ispravno shvaćen, uspostavlja. [...]

To ne znači da je Bog irelevantan za etiku; daleko od toga. Samo dio prirodnog zakona možemo poznavati bez referenciranja na Boga; primjerice, iz samog proučavanja ljudske prirode možemo znati da su ubojstvo, laganje, preljub, nepoštivanje roditelja itd. u suprotnosti dobra za nas. Ali činjenica da Bog postoji ima svoje moralne implikacije, a s obzirom da prema A-T za Božju egzistenciju možemo znati kroz prirodni razum, postoje određene općenite religijske obveze (poput one da ljubimo Boga) koje možemo spoznati kroz sam razum, što znači da tvore dio prirodnog prava. (I doista, to su najviše obveze prema prirodnom zakonu.) Tu je i činjenica da prirode stvari, uključujući ljudsku prirodu, proizlaze u konačnici iz onih ideja u božanskom intelektu koje tvore arhetipove čijim referenciranjem Bog stvar. (Tako prema A-T moralnost nije niti neovisna o Bogu niti nije utemeljena na proizvoljnim božanskim zapovijedima, kao što sam objasnio u postu God, obligation, and the Euthyphro dilemma.) Nadalje, za A-T, potpuni prikaz moralnih obveza zahtijeva pozivanje na Boga kao zakonodavca (iako moralne obveze možemo približno objasniti referenciranjem na prirodne namjene volje.) Božanska objava je također potrebna za potpuni opis svakodnevnog moralnog života jer; prvo, božanska objava otkriva određene detalje o moralnosti za koje je ljudski um preslab da bi ih pouzdano otkrio sam, a drugo; neki aspekti prirodnog prava su toliko zahtjevni da su mnogi ljudi u stanju zadovoljavati ih samo s nadom u nagradu na onome svijetu, ono što božanska objava obećaje. [...]

Kao što sam već rekao, nije ateizam per se izravna prijetnja samoj mogućnosti moralnosti. Netko tko negira Božju egzistenciju, ali prihvaća Aristotelijanski esencijalizam može imati temelj za prihvaćanje barem djela prirodnog prava; baš kao i netko tko prihvaća ateistički oblik Platonizma (ako je takvo što uopće moguće). Ali prihvatiti kompletno anti-esencijalistički i anti-teleološki pogled na svijet – pogled prema kojem je prirodni poredak potpuno mehanistički, u kojem ne postoji ništa van tog poretka – znači, prema A-T filozofu, potkopati samu mogućnost bilo kakve moralnosti. Takvo razmišljanje uklanja iz svijeta esencije i konačne uzroke, a time i mogućnost shvaćanja dobra kao objektivnog svojstva stvarnosti. (Vidi The Last Superstition za detalje.) S obzirom da se suvremeni ateizam definira u takvim radikalno anti-teleološkim ili mehanističkim pogledima na svijet, uvelike je nekompatibilan sa bilo kakvom mogućnošću moralnosti.

Autor teksta je filozof Edward Feser, izvorni post; Does morality depend on God? (Nisam preveo post u cijelosti, oznaka "[...]" predstavlja tekst koji nedostaje). Jedan Feserov post slične tematike Sartre on theism and morality.

PS

Dostupan je i zanimljiv (audio) intervju;
Edward Feser: Atheism & Morality (20min).

Teizam, Ateizam i opravdanje pridržavanja morala

Filozof Beckwith komentira;

...[Christopher] Hitchens zapisao je kako on i drugi ateisti "vjeruju da se etičan život može živjeti bez religije," time implicira da oni imaju izravno i ukorijenjeno poznavanje prirodnog moralnog zakona koji upravlja njihovim prosudbama o tome što je etičan život.

Ali govoriti o prirodnom moralnom zakonu – skupu apstraktnih, nematerijalnih, nepromjenjivih principa ljudskog ponašanja koji se primjenjuju na sve osobe u svim vremenima i na svim mjestima – se čini potpuno promašeno u svemiru kakvog Hitchens opisuje. Svemiru koji je besmisleni vrtlog materije, energije i zakona koji su u jednom trenutku ispljunuli ljudska bića.

Tako je. Lako je pomiješati dva jako različita pitanja, Sam Harris ih je pobrkao kao što sam [Vallicella] ovdje pokazao.

Q1: S obzirom na neki dogovoreni moralni kodeks, jesu li ljudi koji ispovijedaju neku verziju teizma "moralniji" odnosno postoji li veća vjerojatnost da će živjeti u skladu sa dogovorenim kodeksom od onih ljudi koji ispovijedaju neku verziju ateizma?

Kakav god da je odgovor, (Q1) nije uopće filozofski zanimljivo pitanje. Možda tek kao dio nekog istinski filozofskog pitanja, iako je sociološki zanimljivo. Pretpostavimo da pristanemo, arguendo, da je odgovor na (Q1) negativan. Sad usporedite (Q1) sa

Q2: S obzirom na neki dogovoreni moralni kodeks, imaju li ateisti opravdanje da poštivaju taj kodeks?

Dogovoreni moralni kodeks je onaj kojeg bi većina (ili barem mnogi) ateista i teista prihvatila. Svi se protivimo zlostavljanju djece, bezobzirnom ubijanju ljudskih bića, silovanju, krađi, laganju, i prevarama. Čak ni prevaranti ne žele biti prevareni! Kada prigovaramo takvom ponašanju, smatramo kako naši prigovori nisu samo subjektivno vrijedni. Kada nam nešto ukradu ili ubiju susjeda, smatramo kako je došlo do objektivne krivnje; a kada ubojicu uhvate, optuže i osude smatramo kako je to bilo objektivno ispravno. Nećemo se zamarati detaljima specifičnih slučajeva: ubojstvo u samoobrani, pobačaj itd. Samo zamislite minimalni objektivno obvezujući kodeks kojeg većina nas, teista i ateista, prihvaća.

Ono čime se (Q2) bavi je temelj ili osnova dogovorenoga objektivno obvezujućeg moralnog kodeksa. To pitanje nije sociološko ili na bilo koji način empirijsko. Nije niti pitanje normativne etike. Pitanje se ne bavi time što bi trebali (odnosno ne bi trebali) činiti jer smo već pretpostavili da imamo okvirni dogovor oko toga. Pitanje je meta-etičko: na što se oslanja moralnost, ako se uopće oslanja?

Beckwith je u pravu kada tvrdi da će naturalisti/ fizikalisti/ materijalisti imati problema prilikom opravdavanja svojeg pridržavanja moralnih propisa i odredbi koje većina nas prihvaća. Tvrdim kako naturalist/ fizikalist/ materijalist treba biti moralni nihilist, a kada takvi ljudi nisu moralni nihilisti to nam samo pokazuje njihovu nesposobnost ili nespremnost da shvate logičke posljedice svoje vlastite doktrine, ili neku vrstu psihološkog razdvajanja.

Autor je filozof Vallicella, izvorni post: Beckwith, Hitch, and the Foundations of Morality, preuzeto sa bloga Maverick Philosopher.

PS

Ukoliko već niste, možete pročitati Beckwithov članak na koji se referira gornji post; The God-Haunted Atheism of Christopher Hitchens.

Inače, ne znam koliko sam dobro shvatio Vallicellu, ja bih jednostavnije rekao da postoji (sociološko) pitanje kako se (a)teist ponaša, i (filozofsko) pitanje kako opravdati neki moral. Vallicella je uveo dogovoreni kodeks oko kojeg se svi slažu i upitao zašto ga se pridržavati, ali to mi se čini kao nešto drugačija formulacija problema koja ne govori o istome (ili možda ipak govori). Nisam siguran misli li on da je pitanje opravdanosti pridržavanja moralnog kodeksa zapravo isto kao i pitanje opravdanosti kodeksa. (Vjerojatno je tako formulirao pitanje jer neki ateisti tvrde da žive u zajednici sa određenim dogovorenim kodeksom bez da ga krše, što bi prema njima onda značilo da moral nema veze sa nadnaravnim, ili da religija nema nikakvog utjecaja na kodeks ili...)

U svakom slučaju, pitanje zahtijeva li moralnost temelj u religiji, nadnaravnu osnovu, nema veze sa pitanjem kako se ponaša neki a(teist).

Deset konzervativnih načela!

U nastavku prenosim deset principa konzervatizma koje je sažeo Russell Kirk, politički teoretičar poznat po svojem utjecaju na konzervatizam. Principi se odnose na američki konzervatizam, ali su napisani dovoljno općeniti tako da se mogu primijeniti i na druga društva. Svi navedeni principi su bitni i vrijedni čitanja tako da ih nisam posebno uređivao s namjerom isticanja nekog dijela. Izvornu verziju možete pročitati ovdje, ili sažetak (kao sliku) ovdje.

S obzirom da nije niti religija niti ideologija, skup razmišljanja pod nazivom konzervatizam nema nikakvih svetih zapisa ili Das Kapital koji bi mu davao dogmate. Ono što konzervativci vjeruju možemo odrediti, u mjeri u kojoj je to moguće, iz zapisa vodećih konzervativnih autora kroz posljednja dva stoljeća. Nakon par uvodnih napomena o ovoj temi, navest ću deset takvih konzervativnih načela.

Možda bi bilo bolje, većinu vremena, koristiti riječ "konzervativno" kao pridjev jer ne postoji Model Konzervativca, a konzervatizam je negacija ideologije: radi se o stanju uma, tipu karaktera, načinu gledanja na civilni društveni poredak.

Stav koji nazivamo konzervatizmom podupire skup sentimenata, a ne sustav ideoloških dogmi. Gotovo je točno da bi konzervativca mogli definirati kao osobu koja o sebi misli kao takvom. Konzervativni pokret ili skup razmišljanja se može prilagoditi velikoj raznolikosti stavova o mnogim temama, ne postoji konzervativno vjerovanje.

U suštini, konzervativna osoba je jednostavno ona koja smatra da su trajne stvari ugodnije od Kaosa i Stare Noći. (A ipak konzervativci znaju – kao što je rekao Burke - da je zdrava "promjena sredstvo našeg očuvanja.") Narodna povijest kontinuiteta iskustva, prema konzervativcu, pruža puno bolji vodič za politiku od apstraktnih nacrta kavanskih filozofa. Naravno, postoji više u konzervativnom uvjerenju od ovog općenitog stava.

Nije moguće sastaviti popis konzervativnih uvjerenja; unatoč tome, nudim vas, sažeto, deset općih principa; čini se sigurnim reći da bi većina konzervativaca potpisala većinu ovih maksima. U različitim izdanjima svoje knjige The Conservative Mind dao sam listu određenih kanona konzervativne misli – lista se razlikuje ovisno o izdanju; u svojoj antologiji The Portable Conservative Reader ponudio sam varijaciju na temu. Sada vam predstavljam sažetak konzervativnih pretpostavki koje se pomalo razlikuju od mojih kanona u tim dvjema knjigama. Raznolikost konzervativnih stavova može sama za sebe biti dokaz da konzervatizam nije fiksna ideologija. Koje principe će naglašavati konzervativci u određenom trenutku ovisi o okolnostima i potrebama tog vremena. Slijedećih deset točaka odražava konzervativce u Americi;

***

> Prvo, konzervativci vjeruju da postoji trajan moralni poredak. Taj poredak je stvoren za čovjeka, a čovjek je stvoren za njega: ljudska priroda je stalna, a moralne istine su trajne.

Poredak ovog svijeta označava harmoniju. Postoje dva aspekta ili tipa poretka: unutarnji poredak duše, i vanjski poredak države. Prije dvadeset i pet stoljeća Platon je podučavao tu doktrinu, ali čak i obrazovani je danas teško shvaćaju. Problem poretka je glavna briga konzervativaca još od kad je konzervativno postalo pojam u politici.

Dvadeseto stoljeće je doživjelo odvratne posljedice kolapsa vjerovanja u moralni poredak. Kao i zločini i katastrofe u Grčkoj u petom stoljeću prije Krista, propast velikih nacija našeg stoljeća pokazuje nam provaliju u koju upadaju društva koja zamijene mudri vlastiti interes, ili lukavu socijalnu kontrolu, sa ugodnim alternativama starinskog moralnog reda.

Liberalni intelektualci govore kako konzervativac vjeruju da su sva društvena pitanja, pri srcu, pitanja privatnog morala. Ispravno shvaćena, ova izjava je točna. Društvo u kojem su muškarci i žene vođeni vjerovanjem u trajni moralni poredak, snažnim osjećam za ispravno i pogrešno, osobnim uvjerenjima o pravdi i časti, će biti dobro društvo – neovisno o tome koje političke aparate koristi; dok će društvo u kojem su muškarci i žene moralno izgubljeni, neupoznati sa normama, i vođeni prvenstveno zadovoljavanjem apetita, biti loše društvo – neovisno o tome koliko ljudi glasuje i neovisno o tome koliko liberalan može biti njegov formalni ustav.

> Drugo, konzervativac se pridržava običaja, konvencija i kontinuiteta. Stari običaji su ti koji omogućuje ljudima da žive zajedno u miru; razarači običaja uništavaju puno više nego što znaju ili namjeravaju. Kroz konvencije – riječ koja se toliko zloupotrebljava u našem vremenu – smo pronašli način izbjegavanja stalnih sporova oko prava i dužnosti: zakon je u svojoj osnovi skup konvencija. Kontinuitet je sredstvo povezivanja generacija; bitan je podjednako i za društvo kao i za pojedinca; bez njega, život je besmislen. Kada uspješni revolucionari izbrišu stare običaje, ismiju stare konvencije, i prekinu kontinuitet društvenih institucija – odmah otkriju nužnost uspostavljanja novih običaja, konvencija i kontinuiteta; ali taj proces je bolan i spor; a novi društveni poredak koji u konačnici nastane može biti značajno inferiorniji starome poretku kojeg radikali ruše u svojem žaru za Zemaljskim Rajem.

Konzervativci su pobornici običaja, konvencija i kontinuiteta zato što preferiraju vraga kojeg poznaju rađe nego vraga kojeg ne poznaju. Konzervativci vjeruju kako su poredak, pravičnost i sloboda proizvod dugotrajnog socijalnog iskustva, rezultat stoljeća pokušaja, razmišljanja i požrtvovnosti. Stoga je društveno tijelo vrsta duhovnog surađivanja, usporedivo sa crkvom; možemo ga čak nazivati i zajednica duša. Ljudsko društvo nije stroj, kojeg treba tretirati mehanički. Kontinuitet, krvotok, društva se ne smije prekidati. Burkeov podsjetnik na potrebu razborite promjene je nešto čega su konzervativci svjesni. Ali potrebna promjena mora biti postepena i diskriminativna, nikada ne mijenjati odjednom stare interese.

> Treće, konzervativci vjeruju u ono što možemo nazvati principom propisivanja. Konzervativac osjeća da su moderni ljudi patuljci na ramenima divova, mogu vidjeti dalje od svojih predaka samo zbog velikog stasa onih koji su tu bili prije nas. Zbog toga konzervativci vrlo često naglašavaju važnost propisivanja – odnosno, stvari koje su utvrđene davnom uporabom, kako čovjek ne bi olako prihvatio suprotno. Postoje prava čije je glavno odobrenje njihova starost – uključujući prava na vlasništvo. Slično tome, naš moral je velikim djelom propisan. Konzervativci tvrde da je mala vjerojatnost kako ćemo, mi moderni, doći do nekih bitnih otkrića u moralu ili politici. Opasno je određivati svako prolazni pitanje na temelju privatnih prosudbi i i privatne racionalnosti. Pojedinac je budalast, ali vrsta je mudra, proglasio je Burke. U politici činimo dobro pridržavajući se propisa, pa čak i predrasuda, jer je veliko misteriozno društvo ljudske vrste steklo propisanu mudrost puno veću od bilo koje beznačajne privatne racionalnosti čovjeka.

> Četvrto, konzervativci se vode svojim principom razboritosti. Burke se slaže sa Platonom kako je kod državnika, razboritost glavna među vrlinama. Svaka javna mjera se mora prosuditi prema svojim dugoročnim posljedicama, ne prema privremenoj koristi ili popularnosti. Liberali i radikali su, kažu konzervativci, nerazboriti jer jure prema svojim ciljevima bez da se osvrću na rizike od novih zlouporaba gorih od onih zla koje pokušavaju riješiti. Kao što je rekao John Randolph, Providnost se sporo kreće, ali vrag je uvijek u žurbi. S obzirom da je ljudsko društvo kompleksno, rješenja ne mogu biti jednostavna ukoliko će biti djelotvorna. Konzervativac izjavljuje da on djeluje samo nakon dovoljno promišljanja, nakon što odvaže posljedice. Iznenadne i oštre reforme su opasne kao i iznenadne i oštre kirurške operacije.

> Peto, konzervativci paze na princip varijeteta. Konzervativci osjećaju privlačnost prema plodonosnosti davno uspostavljenih društvenih institucija i načina života, za razliku od sužavanja uniformnosti i otupljenosti egalitarizma radikalnih sustava. Za očuvanje zdrave raznolikosti u bilo kojoj civilizaciji, potrebno je preživljavanje poretka i grupa, razlika u materijalnim uvjetima, i mnogih drugih vrsti nejednakosti. Jedini stvarni oblik jednakosti je jednakost pred Posljednjim Sudom i jednakost pred pravednim (zakonskim) sudom; svi drugi pokušaji izjednačavanja moraju dovesti do, u najboljem slučaju, društvene stagnacije. Društvo zahtijeva pošteno i sposobno vodstvo; a ako se prirodne i institucionalne razlike unište, neki trenutni tiranin ili bijedni oligarsi će stvoriti novi oblik nejednakosti.

> Šesto, konzervativce odgaja njihov princip neusavršljivosti. Konzervativci znaju da ljudska priroda pati nepopravljivo od određenih ozbiljnih grešaka. S obzirom da je čovjek nesavršen, ne možete stvoriti savršeni društveni poredak. Zbog ljudske nemirnosti, čovječanstvo bi se pobunilo pod bilo kojom utopijanskom dominacijom, i došlo bi do još jednog nasilnog iskazivanja nezadovoljstva – ili nestanka od dosade. Tražiti utopiju znači završiti u katastrofi, upozorava konzervativac; nismo stvoreni za savršene stvari. Ono što razumno možemo očekivati je podnošljivo uređeno, pravično, slobodno društvo, u kojem će neka zla, neprilagođenosti i patnje nastaviti vrebati. Odgovarajućom pozornošću prema razboritim reformama možemo očuvati i unaprijediti ovaj podnošljivi poredak, ali ako zanemarimo stare institucije i moralna jamstva nacije onda se anarhistički impuls čovječanstva otima kontroli: "ceremonija nevinosti je zagušena". Ideolozi koji su obećavali usavršavanje čovjeka i društva pretvorili su veliki dio dvadesetog stoljeća u zemaljski pakao.

> Sedmo, konzervativci su uvjereni da su sloboda i vlasništvo blisko povezani. Odvojite vlasništvo od privatnog posjedovanja i Levijatan postaje gospodar svega. Nakon utemeljenja privatnog vlasništva izgrađene su velike civilizacije. Što je rasprostranjenije posjedovanja privatnog vlasništva to je stabilnija i produktivnija zajednica. Konzervativci tvrde da ekonomsko izjednačavanje nije ekonomski napredak. Pribavljanje i trošenje nisu glavni ciljevi ljudske egzistencije; ali treba težiti čvrstom ekonomskom temelju za osobu, obitelj i zajednicu.

Henry Maine, u svojem radu Village Communities, daje snažnu argumentaciju za privatno vlasništvo, za razliku od zajedničkog vlasništva: "Nitko nije slobodan napadati vlasništvo i istodobno tvrditi da cijeni civilizaciju. Povijest navedenih stvari se ne može raspetljati." Institucija (privatnog) vlasništva je bila moćan instrument podučavanja muškaraca i žena odgovornosti, pružala je motive za poštenje, za podržavanje opće kulture, za podizanje čovječanstva iznad razine ropskog rada, pružila nam je vrijeme da mislimo i slobodu da djelujemo. Zadržavanje plodova vlastita rada; vidjeti kao naš rad postaje trajan; ostaviti imovinu svojim potomcima; mogućnost uzdizanja iz prirodnog stanja siromaštva do sigurnosti trajnog uspjeha; posjedovati nešto što je stvarno vaše vlastito – sve su to prednosti koje je teško negirati. Konzervativac priznaje da posjedovanje vlasništva znači i određene dužnosti za onoga koji posjeduje; ali zadovoljno prihvaća te moralne i pravne obveze.

> Osmo, konzervativci podržavaju dobrovoljne zajednice, baš kao što se protive prisilnom kolektivizmu. Iako su amerikanci snažno privrženi privatnosti i privatnim pravima, također su narod osobit po svom uspješnom duhu zajedništva. U istinskoj zajednici, odluke koje izravno utječu na živote građana se donose se lokalno i dobrovoljno. Lokalna politička tijela obavljaju neke od funkcija, a ostale obavljaju privatna udruženja. Sve dok su te funkcije na lokalnoj razini, i obilježene općim odobrenjem onih na koje utječu, postoji zdrava zajednica. Kada te funkcije, redovno ili uzurpacijom, prelaze na centraliziranu vlast, onda je zajednica u ozbiljnoj opasnosti. Što god je blagotvorno i razboriti u suvremenoj demokraciji, moguće je kroz kooperativno htijenje. Ako se u ime apstraktne Demokracije, funkcije zajednice prebace u nekom udaljenom političkom smjeru, vlada (uz suglasnost onih kojima upravlja) ostvaruje standardizacijske procese koji su suprotni slobodi i ljudskom dostojanstvu.

Nacija nije jača od brojnih malih zajednica od kojih se sastoji. Središnja uprava, odnosno korpus odabranih rukovoditelja i državnih službenika, koliko god da su dobronamjerni i učeni, ne mogu provesti pravdu, prosperitet i mir nad masom muškaraca i žena lišenih starih odgovornosti. Taj eksperiment je već isproban; i završio je katastrofalno. Ispunjavanje naših dužnosti u zajednici uči nas razboritosti, učinkovitosti i milosrđu.

> Deveto, konzervativac shvaća potrebu za razboritim ograničenjem moći i ljudskih strasti. Politički govoreći, moć je mogućnost da radite što želite, bez obzira na volju ostalih. Država u kojoj je pojedinac ili mala grupa, u stanju dominirati bez ikakve provjere voljom svojih sugrađana je despotska, neovisno o tome naziva li se monarhijom, aristrokracijom ili demokracijom. Kada svatko tvrdi da je moć nad samim sobom, društvo postaje anarhija. Anarhija nikada ne traje dugo, jer je svima nepodnošljiva, i suprotna neizbježnoj činjenici da su neke osobe jače i pametnije od svojih susjeda. Anarhiju zatim nasljeđuje tiranija ili oligarhija, u kojoj je moć monopolizirana od strane nekolicine.

Konzervativac nastoji ograničiti i uravnotežiti političku moć kako ne bi nastala niti anarhija niti tiranija. Unatoč tome, u svakom trenutku, muškarci i žene su u napasti svrgnuti ograničenja moći zbog neke navodne privremene koristi. Karakteristika je radikala da razmišljaju o moći kao sili dobra – sve dok je ta moć u pravim rukama. U ime slobode, francuski i ruski revolucionari su ukinuli stara ograničenja moći; ali ne možete ukinuti moć; uvijek pronađe način da padne u nečije ruke. Moć koju su revolucionari smatrali opresivnom u rukama starog režima postala je puno puta podjednako tiranska u rukama radikalnih novih gospodara države.

Shvativši da je ljudska priroda mješavina dobra i zla, konzervativac ne stavlja svoje povjerenje u puku dobronamjernost. Ustavna ograničenja, političke provjere i ravnoteže, adekvatna provedba zakona, drevna ograničenja volje i apetita – to su instrumenti slobode i reda koje konzervativac odobrava. Pravedna vlada održava korisnu tenziju između zahtijeva autoriteta i zahtijeva slobode.

> Deseto, konzervativac shvaća da u snažnom društvu treba prepoznati i pomiriti trajnost i promjenu. Konzervativac se ne suprostavlja društvenom poboljšanju, ali sumnja da postoji takva sila poput mističnog Progresa, sa velikim P, koja djeluje u svijetu. Kada društvo napreduje u određenim područjima, obično nazaduje u ostalima. Konzervativac zna da na svako društvo utječu dvije sile, koje je Taylor Coleridge nazvao Postojanost i Progresija. Postojanost društvo je oblikovana trajnim interesima i uvjerenjima koji nam daju stabilnost i kontinuitet; bez te Postojanosti, društvo klizi u anarhiju. Progresija u društvu je duh i tijelo talenata koji nas potiču na razborite reforme i poboljšanja; bez te Progresije, ljudi stagniraju.

Stoga imamo razumna konzervativna nastojanja pomirenja zahtijeva Postojanosti i zahtijeva Progresije. Konzervativac smatra da bi liberali i radikali, neosjetljivi na pravedne zahtjeve Postojanosti, svojim pokušajima požurivanja u neki sumnjivi Zemaljski Raj, ugrozili naslijeđenu baštinu. Ukratko, konzervativac favorizira razuman i umjeren progres; protivi se kultu Progresa, čiji zagovornici misle da je sve novo nužno superiorno svemu starome.

Baš kao što je bitna za ljudsko tijelo, promjena je bitna i za društveno tijelo. Tijelo koje se prestaje obnavljati počinje umirati. Ali ako tijelo želi biti snažno, promjena se mora događati na uređen način, usklađen sa formom i prirodom tog tijela; ako nije takva, promjena će stvoriti monstruoznu tvorevinu - rak koji će uništiti svog domaćina. Konzervativac pazi da ništa u društvu ne bi bilo potpuno staro, i da ništa u društvu ne bi nikada bilo potpuno novo. Radi se o sredstvu očuvanja nacije, baš kao što je takva promjena sredstvo očuvanja živućeg organizma. Koliko je društvene promijene potrebno, i koja vrsta promijene, ovisi o okolnostima vremena i nacije.

***

Dakle to su principi koji se javljaju kroz dva stoljeća suvremene konzervativne misli. Mogli smo prodiskutirati o drugim principima podjednake važnosti; primjerice konzervativno shvaćanje pravde, ili konzervativan stav o obrazovanju. Ali ta pitanja, s obzirom na vremenska ograničenja, moram prepustiti Vašem istraživanju.

Bitna crta razdvajanja u suvremenoj politici nije podjela između liberala i totalitarijanaca; na jednoj strani su svi oni ljudi kojima se sviđa ideja kako je trenutki poredak jedini poredak, i da su materijalne potrebe jedine njihove potrebe, i da mogu raditi što god žele sa ljudskom baštinom. S druge strane su oni ljudi koji prepoznaju trajni moralni red u svemiru, konstantnu ljudsku prirodu te visoku dužnost prema redu duhovnom i redu trenutnom.

PS

Već sam objavio više postova koji se bave konzervatizmom, npr. Feser;

• Konzervativci i tradicija (Što tradicija znači za konzervativce.)
• Evolucija liberalizma ( i "konzervatizma") (Više kritika "konzervativaca" i trendova.)
• Privatno vlasništvo i prirodni zakon (Kirk u gornjem članku govori o "konzervativnom" argumentu za vlasništvo, ovdje Feser daje skicu argumenata prirodnog zakona).
• O "zakonskom nametanju morala": Anti-Konzervativna Zabluda (Zašto konzervativci "nameću" svoj moral, a ljevičari i libertarijanci ne?)
• Meyer & fuzionizam – sinteza konzervatizma i libertarijanstva ? (Kirk je također bio protiv fuzionizma.)

Ili Vallicella;

• Nepovoljni položaj konzervativaca
• O dosljednosti konzervativaca i libertarijanaca

Doticao sam se konzervatizma u različitim postovima pa ih neću sve navoditi, ali evo još jednog; Individualizam: istiniti i lažni - Hayek & Burke.

Kirk je spomenuo predrasude, o tome sam također objavio post; Predrasude prema predrasudama (U drugoj polovici članka Scruton nudi Burekovu obranu predrasuda.) Kad sam već kod Scrutona, nemojte propustiti pročitati njegov esej Vratite stigmu.

Nacionalne države ili transnacionalne tvorevine, Humana ekonomija ili humano društvo? također nude konzervativniju sliku...

Mogli li puke misli biti moralno pogrešne?

Počinjemo sa provizornim razlikovanjem misli, riječi i djela. Pretpostavit ću da je većina djela (i neke riječi) opravdano moralno ocjenjivo, opravdano ocjenjivo kao moralno ispravna ili moralno pogrešna. Pitanje kojim se želim pozabaviti je; Jesu li puke misli (misli koje ne prerastaju u riječi ili djela, iako posjeduju potencijal za to) opravdano moralno procjenjive? U komentaru sam [Vallicella] napisao:

S obzirom na Mt 5.27-28,

[Čuli ste da je rečeno: Ne čini preljuba! A ja vam kažem: Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu."]

čovjek koji se bavi mišlju o odnosu sa drugom ženom je požudan na moralno prigovorljiv način iako ne djeluje po svojoj želji.

Ponudit ću četiri argumenta za svoju tezu kako su neke misli moralno prigovorljive.

1. Prvi je argument potencijalnosti misli da se pretvore u riječi i djela. Iako ubilačka (preljubnička itd.) misao netreba dovesti do ubilačkog (preljubničkog itd.) djela, razmišljanje o takvim mislima povećava vjerojatnost da će mislitelj te misli postati agent odgovarajućeg djela. Pretpostavljam arguendo da ove misli ne povređuju nikoga drugog osim osobe koja ih ima. Ipak, ako je djelo moralno pogrešno, i verbalna prijetnja djela je moralno pogrešna, onda je teško shvatiti zašto ne bi vježbanje i mentalnu razradu djela (u mislima) također smatrali moralno pogrešnom s obzirom da takvo vježbanje i razrada povećavaju vjerojatnost djelovanja.

Ukoliko smatrate da ubilačke misli, ako su puke misli, nisu moralno prijekorne nego moralno neutralne s obzirom da ostaju unutar uma mislitelja, onda po paritetu rasuđivanja također trebate smatrati da dobre misli, ako su puke misli, neovisno koliko dugotrajne i razvijene, ne bi trebali smatrati moralno pohvalnim nego moralno neutralnim s obzirom da i one ostaju u umu svog mislitelja. Ali to je moralno kontraintuitivno. Obično smatramo kako su ljubazne osobe, čak i kada ne pričaju ili ne djeluju po toj ljubaznosti, moralno vrijedne i dostojne pohvale, samo zato što su sklone pričati i djelovati na ljubazne načine. Stoga, moramo smatrati i ono što zovemo zlim mislima, zlima neovisno o tome rezultiraju li zlim riječima.  

Također postoji i spomenuto pitanje svakodnevnog govora. Neke misli zovemo zlima. Tako primjenjujemo "zlo" ne samo na čin ubijanja djeteta iz zabave nego i na puku misao ubijanja djeteta zbog zabave. Radi li se samo o dvosmislenosti kao u slučaju čudnog "luka" (povrće ili primitivno oružje)? Očito ne. Iako samo misao nije zla kao djelo, misao je zla jer njeno upošljavanje podiže vjerojatnost djela.

Ukratko, misli su sjeme riječi i djela. Ukoliko su riječi i djela opravdano moralno ocjenjive, onda su i misli iz kojih izrastaju. [...]

2. Moj dopisnik i ja se slažemo da su i ubojstvo i verbalna prijetnja ubojstvom moralno prigovorljivi. Također se slažemo da da je ubijanje nekog moralno gore od verbalne prijetnje da ćete ga ubiti. Razlog zašto smatramo da je verbalna prijetnja ubojstvom moralno pogrešna iako ne uzrokuje stvarnu fizikalnu štetu osobi kojoj se prijeti, je vjerojatno u tome što takvo razmišljanje uzrokuju mentalnu štetu. Ali prijetnja ne bi uzrokovala mentalnu štetu ako bi je shvatili ispraznim govorom odnosno ako ne vjerujemo da će je netko ostvariti. Dakle ono zbog čega je prijetnja štetna i time moralno prigovorljiva je potencijalnost da je ostvarite. Slična potencijalnost postoji i u ubilačkoj misli. Dakle ako netko može vidjeti kako je verbalna prijetnja ubojstva moralno pogrešna, onda bi trebalo vidjeti kako je i sama namjera moralno pogrešna.

3. Dispozicija može postojati bez da se očituje, zapravo da se nikada ne očituje. Dakle agent može biti razdražljiv čak i ako ne pokazuje ljutnju. Dispozicija poput razdražljivosti može biti očitovana na tri različita načina: fizičkim djelom, govorom, zlim mislima. Ako je naša opravdana moralna praksa procjenjivati dispozicije – a ja mislim da je – i ako su dispozicije izvor tri različita tipa očitovanja, i time fundamentalnije od sva tri oblika manifestacije, onda a fortiori su neke puke misli su opravdano moralno ocjenjive.

Navedena tri argumenta su povezana (ali suptilno različita). Evo jednog koji se malo više razlikuje;

Moj čitatelj kaže, "Ne vidim temelja za tvrdnju da je puko razmišljanje moralno prigovorljivo ukoliko nema učinka na druge." Ali postoji mogućnost da poticanje određenih misli koje nazivamo zlima šteti onom tko ih zamišlja. To nam daje četvrti argument. Možemo ga skicirati ovako; Čovjek imao dužnost prema sebi kao što je Kant odlučno tvrdio. Jedna takva dužnost je dužnost da ne zagađuje svoj vlastiti um sa negativnim mislima, analogno tome kako imate dužnost da ne zagađuje svoje tijelo sa drogama, alkoholom i lošom hranom. Čovjek koji zagađuje svoj um sa ubilačkim, razvratnim, razbojničkim i drugim mislima krši dužnost koju ima prema sebi. Kršiti bilo koju dužnost znači činiti nešto moralno nedopustivo. Stoga je poticanje ubilačkih, razvratnih, i drugih misli moralno nedopustivo, a time i moralno prigovorljivo.

Izvorni post: Can Mere Thoughts Be Morally Wrong? (Vallicella) I još jedan post kao nastavak; Thoughts as Objects of Moral Evaluation: Refining the Thesis.

PS

Ne znam koliko su uvjerile pojedine točke, ali evo što veli Ray Kurzweil (You Are What You Think - 2:50+). 

Prirodna Zla – izazov (ne)vjeri?

 Keith Burgess-Jackson piše [2005.]:

Imam pitanje za svoje čitatelje teiste. Kako pomirujete razaranja cunamija sa svojim vjerovanjem u svemogućeg, sveznajućeg i dobrog Boga? Ako je Bog mogao spriječiti cunami, ali nije onda se Božja dobrota dovodi u pitanje. Ako je Bog želio spriječiti cunamni ali nije mogao, onda Bog nije sveznajući ili svemoguć. Ne možete objasniti problem zla pozivajući se na slobodnu volju, jer nijedan čovjek nije kriv za cunami. (Sigurno ne vjerujete u pale anđele.) Utječu li ovakvi događaji na vašu vjeru? Ako ne, zašto ne? Ako zbog ovakvih razaranje ne posumnjate u postojanje svog boga, zbog čega bi?

1. Tekst u zagradi zbunjuje. Ako netko može prihvatiti postojanje čisto duhovnih bića, onda vjerovanje u anđele, pale ili ne, neće predstavljati problem. S obzirom na postojanje palih anđela, obrana slobodnom voljom se može upotrijebiti za objašnjenje prirodnih zla poput cunamija.

2. Naravno, argument se može upotrijebiti za suprotno. Ako netko argumentira na temelju činjenica zla da Bog ne postoji, onda ta osoba pretpostavlja da stvarno postoji objektivna činjenica zla, a samim time i objektivna razlika između dobra i zla. Teist mu može odgovoriti kako ne može postojati objektivna razlika između dobra i zla ukoliko Bog ne postoji. Mogu taj argument predstaviti u koliko god rigoroznom obliku želite. To ne znači da će argument uvjeriti svakoga, ali će biti logički besprijekoran, vjerodostojno utemeljen, i dovoljno snažan da neutralizira ateistički argument zla. Razlikujem pobijanje i neutraliziranje. Moglo bi biti teško pobiti sofisticiranog sugovornika, ali može ga se neutralizirati, predstavljajući kontraargument jednake, ali suprotne, dokazne snage.

3. U posebnom argumentu, teist može tvrditi da se sama zlonamjernost moralnih zla u svijetu – sjetite se zločina u 20. stoljeću – ne može objasniti naturalistički. To bi bio još jedan način da argumentirate iz činjenice objektivnog zla prema nadnaravnim agentima zla.

4. Ne možemo negirati da zlo predstavlja ozbiljan izazov teizmu. Hoće li utjecati na vjeru teista? Samo ako prigovori ateizmu/naturalizmu utječu na ateističku/naturalističku vjeru. Izgleda da imamo doksastički paritet. (Vidi post o naturalističkoj verziji fides quaerens intellectum.)

5. Na kraju svega, nakon što se dialektički dim raziđe, morate odlučiti što ćete vjerovati. Odluka nije obična odluka, nego racionalno informirana, podložna reviziji nakon razmatranja daljnjih argumenata; ali u nekom trenutku premišljanja moraju prestati i morate zauzeti neku poziciju.

Napomena: Većina ateista su naturalisti, zato njih spominjem, ali možete biti i antinaturalist i ateist.

Napisano prema Natural Evil and Fallen Angels. (Vallicella).

PS

Neke točke mi ne djeluju potpuno uvjerljivo, ali u ostalim ne vidim odgovor - kako objasniti objektivnost "zla" u besmislenom svemiru o kakvom govore naturalisti? 

Bog filozofije i Bog Biblije

"Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev – ne filozofa i mudraca." Tako je izjavio Blaise Pascal u svojim poznatim sjećanjima gdje je zapisao prevladavajuće religiozno / mistično iskustvo koje je doživio.

Buber komentira (Eclipse of God, Humanity Books, 1952, p. 49):

Ovi riječi predstavljaju Pascalovu promjenu srca. Promijenio se, ne iz stanja gdje nije bilo Boga u stanje gdje je bilo Boga, nego iz Boga filozofa u Boga Abrahama. Ovladan vjerom, nije više znao što činiti sa vjerom filozofa; odnosno, sa Bogom koji zauzima određeno mjesto u određenom sustavu misli. Boga Abrahamova ... ne može se uvesti u sustav razmišljanja upravo zato što je On Bog. On je van svakog od tih sustava, apsolutno i po svojoj prirodi. Ono što filozofi nazivaju Bogom ne može biti više od ideje.

Buber ovdje izražava sentiment koji često čujemo. Ali sentiment nije ništa manje pogrešan zato što je rasprostranjen. Prema meni, nema nikakvog smisla suprostavljati Boga Abrahamova, Izakova, Jakovljeva – Boga religije – i Boga filozofije. Zapravo, uvijek se iznenadim kada inače ugledni mislioci propagiraju ovu lažu razliku. Probajmo razriješiti stvar.

Očito je kako Bog, ako postoji, nadilazi svaki sustav ljudske misli, i ne možete ga reducirati na bilo koji element unutar takvog sustava, bilo koncept, prijedlog, argument, skup argumenata itd. Isto tako, stolac na kojem sjedim se ne može reducirati na koncept stolca ili sudove koje donosim o njemu. Također nadilazi moju konceptualizaciju i sudove. Međutim, Božja transcendencija, je radikalniji oblik transcendencije – osobe, a ne materijalnog objekta; a među osobama, Bog je na vanjskoj granici transcendencije.

Da je Buber rekao nešto takvog ne bih imao problema sa time, ali on je rekao nešto više, odnosno, da kada filozof, unutar svojih filozofskih kapaciteta, konceptualizira Boga, reducira ga na koncept ili ideju, nešto apstraktno, nešto imanentno njegovoj misli, dakle u nešto što nije Bog. Pritom je Buber počinio groteskni non sequitur. Krenuo je od neproblematične istine;

     1. Bog po svojoj naravi nadilazi svaki sustav misli ili shemu reprezentacije

do zapanjujuće pogreške

     2. Svaka misao o Bogu ili reprezentacija Boga (primjerice poput one Akvinskoga u Summa Theologica) nije misao ili reprezentacija Boga, nego samo misao ili reprezentacije koja, naravno, po svojoj prirodi nije Bog.

Kao što sam rekao, uvijek me začudi kako netko može upasti u ovu pogrešku. Kada razmišljam o nečemu, tim razmišljanjem ne pretvaram to u običnu misao. Primjerice kada razmišljam o tijelu svoje žene, ne pretvaram ga u običnu misao; ono i dalje nadilazi moju misao kao materijalne stvari. A fortiori, nisam u stanju razmišljajući o svojoj ženi kao osobi, drugom umu, preinačiti njenu osobnost u puki koncept u svom umu. Ona ostaje u svojoj nutrini transcendentna.

Zbog toga je pogrešno suprotstavljati Boga filozofa Bogu Abrahama. Postoji, i može postojati samo jedan Bog; ali postoji više pristupa ovome jednom Bogu. Prema meni postoji četiri načina pristupanja Bogu: razumom, vjerom, mističnim iskustvom i našim moralnim osjećajem. Da upotrijebim banalnu metaforu, ako postoji četiri puta do vrha planine, iz toga ne slijedi da postoje četiri vrha, a samo jedan od njih je stvarni, dok su drugi tek imanentni svojim rutama.

Pretpostavljam kako je izravno poznanstvo s Bogom putem mističnog / religioznog iskustva superiorno kontaktu putem vjere ili razuma ili morala. Bolje je kušati hranu nego čitati o njoj na meniju; ali to ne znači da je menu sam o sebi: bavi se istom stvari koju upoznajte kada jedete. Činjenica da je bolje jesti hranu nego čitati o njoj ne znači da kada čitate menu da zapravo čitate o ničemu.

Zamislite kako bi bilo smiješno da izjavim, dok sjedim pred delicijama: "Hrana Gordona Ramsaya, Hrana Jamiea Olivera, Hrana Emerila Lagassea, ne nutricionista i autora menija!"

Autor je filozof Vallicella, izvorni post Pascal and Buber on the God of the Philosophers, jedan sličan post; The God of Philosophy and the God of Religion.

Zašto imati religiozna uvjerenja?

Filozof Vallicella komentirao je minimalističku verziju Pascalove oklade te napisao kako nema što izgubiti. Odgovarajući na pitanje jednog čitatelja oko te izjave, odlučio je sažeti što ga to potiče da prihvati religiozno vjerovanje;

1. Mnogostruki promašaji Naturalizma. 

Četiri pitanja traže odgovor; Prvo je zašto uopće išta (ili barem išta kontingentno) postoji. Radi se shvatljivom pitanju, ali ne postoji dobar naturalistički odgovor. Drugo pitanje je kako je život nastao iz nežive materije. Život mora nastati prije nego što se prirodna selekcija može pobrinuti za nasumične mutacije. Treće je kako se pojavila svijest u nekim živim organizmima, a četvrto je kako su nastali samosvijest, savjest, razum i svi vezani fenomeni. Postoji puno, puno pitanja, ali je općeprihvaćeno da naturalizam nije uspio dati adekvatne odgovore na njih. Naturalisti daju neke odgovore, ali nisu dobri. (Za pojedinosti, vidi kategoriju Naturalism.)

Naravno, ništa što sam rekao neće uvjeriti naturalista, ali to nije bio smisao. Cilj mi je objasniti kako netko razuman može religiju shvaćati ozbiljno. Ne bih je mogao shvaćati ozbiljno kada bi naturalizam bio točan. Opovrgavanje naturalizma dakle uklanja prepreku za religijsko vjerovanje - ako ste uvjereni da je naturalizam istinit, onda ne možete, u skladu sa tim uvjerenjem, prihvatiti teizam.

Također je potrebno shvatiti da ukoliko je naturalizam kakvog trenutno poznajemo pogrešan, iz toga ne slijedi da je neki oblik teizma ispravan. Ne slijedi niti da ne postoji oblik naturalizma koji bi bio istinit. Moguće je da postoji oblik naturalizma koji još nije otkriven, ali koji bi mogao odgovoriti na spomenuta pitanja. Ako sam dobro shvatio cilj Nagelove knjige Mind and Cosmos, upravo je to pokušavao napraviti. Pokušava pronaći put između naturalizma u trenutnom obliku i teizma. Želi shvatiti um kao nešto što je na neki način esencijalno u tkivu prirode, a ne, kao što slijedi iz evolucijskog naturalizma, slučajan nusproizvod čisto fizikalnih procesa.

Također je bitno primijetiti da nisu svi kritičari suvremenog evolucijskog naturalizma teisti. Kada bi bili, onda bi netko mogao pomisliti da je njihova kritika ideološki motivirana. Ali to nije slučaj. Nagel je i ateist i protivnik suvremenog naturalizma. S obzirom da je Nagelov "srednji put" tek pomak u smjeru mogućeg odredišta, a ne konkretna alternativa, mislim da je razumno prihvatiti teizam s obzirom na beznadnost naturalizma.

2. Mistična, religiozna i paranormalna iskustva i intuicije

Pretpostavimo da netko (i) ima religioznu dispoziciju i (ii) slaže se kako je teizam superioran naturalizmu. To još uvijek možda nije dovoljno. Apstraktno razmišljanje, čak i intelektualnim tipovima, nije zamjena za iskustvo. Zapravo, sumnjam da bi itko ozbiljno prihvatio religiju (na način koji bi doveo do konkretne razlike u načinu života) ukoliko nema sensus divinitatis, ili osjećaj da svijest dolazi iz sfere izvan čovjeka, ili nikada nije imao neko vjersko iskustvo. [Vallicella opisuje neka svoja iskustva.]

Bilo je to jasno iskustvo, ali samo iskustvo. Obična pogreška u mozgu velite? Slučajna neuronska reakcija? Mogli bi biti, ali onda mogu i naša obična zemaljska iskustva također biti obične pogreške u mozgu – samo koherentnije i dugotrajnije.

Postoje oni koji jednostavno odbacuju takva iskustva. Čudno ponašanje, nimalo empirijski, i dogmatski racionalističko.

To je dio dokaza koje pridodajem drugim iskustvenim dokazima poput dubokog osjećaj površnosti običnih ljudskih odnosa, i relativne nestvarnosti i nevažnosti promjenjivog svijeta. Bez takvih iskustava Platon, Augustin, Pascal i Simone Weil ne bi mogli napisati ono što su napisali.

3. Argumenti za Teizam

Zatim postoji nekoliko desetaka argumenata za teizam koji svi zajedno stvaraju jak kumulativan dokaz za istinitost teizma, posebno u tandemu sa opovrgavanjem ateističkih argumenata. [npr. Twenty Arguments For The Existence Of God, P. Kreeft, ili Two dozen (or so) Theistic Arguments, A. Plantinga]

Zaključak

Razmislite o svemu navedenom; mnogostruki nedostaci i očite apsurdnosti naturalističkog / materijalističkog / redukcionističkog Weltanschauunga, različita mistična i religiozna iskustva, nastanak svijesti, svjedočanstva ljepote, reda i smislenosti, i ostatak intuicija i osjetila; opovrgavanje ateizma i argumenti za teizam – uzmite sve to zajedno u obzir, i imate dovoljno snažnu argumentaciju koja može uvjeriti u (svakodnevnu) vjeru.

Izvorna verzija Religious Belief and What Inclines Me to It.

PS

Ima nekih detalja sa kojima se ne slažem potpuno pa ću ponudit kraću verziju; Vjerujem jer je to najbolja teorija o svijetu, i najbolja teorija o tome kako bi se trebali ponašati. Ili još kraće; jer je Istina.