Problemi i Rješenja - N.G. Dávila

Suvremeni čovjek se tješi razmišljajući da "sve ima rješenje". Kao da nema zlokobnih rješenja!

Formuliranje današnjih problema tradicionalnih vokabularom lišava njihove lažne pretenzije.

Redovno otkrivamo, nakon puno godina, da rješenje na kraju ispadne nepodnošljivije od problema.

"Rješenja" koja suvremenike čini ponosnima za nekoliko godina će izgledati nedokučivo glupim.

Budala tvrdi da negiramo problem kada pokažemo pogrešnost njegova omiljenog rješenja.

Uvijek nam je draže olakšanje koje pogoršava stvar nego lijek koji liječi.

Naša bijeda proizlazi ne toliko iz naših problema nego iz rješenja kojima odgovaramo na njih.

Politika nije umijeće nametanja najboljeg rješenja, nego blokiranja najgoreg.

Čovjek sazrije kada prestane vjerovati da politika rješava njegove probleme.

Svako političko rješenje šepa, ali neka šepaju sa stilom

Revolucije ne rješavaju nikakav problem osim ekonomskih problema svojih vođa.

Čovjek je inteligentan ako mu se, ono što se svima čini laganim, čini teškim. Broj smionih rješenja koje političar predlaže povećava se s glupošću slušatelja.

Društveni problemi su omiljeno utočite onih koji bježe od vlastitih problema.

Ozbiljni problemi nikada ne straše budali. Oni ljudi koji su uznemireni zbog, primjerice, kvalitetnog propadanja društva, ga nasmijavaju.

Suvremeno svećenstvo izjavljuje da Kršćanstvo nastoji riješiti zemaljske probleme – time ga je zamijenilo s utopijom. 

To što Kršćanstvo možda neće riješiti društvene probleme nije razlog da se postane otpadnik, osim za one koji su zaboravili da ih nikada nije niti obećalo riješiti.

Vjera u Boga ne rješava probleme, ali zbog nje postaju smiješni. Spokoj vjernika nije pretpostavka znanja, nego punina povjerenja.

U periodima nevjere, nije da vjerski problemi izgledaju apsurdno, nego se čini da oni uopće nisu problemi.

Društvene znanosti obiluju problemima koji su nerazumljivi po svojoj prirodi i američkom profesoru i marksističkom intelektualcu.

Čovjek koji ne tvrdi da ima rješenje nije obvezan odgovoriti na pitanja na koja nema odgovor.

Predložiti rješenja? Kao da se svijet već ne utapa u rješenjima!

Nemogućnost pronalaženja rješenja uči nas da bi se trebali posvetiti oplemenjivanju problema.

Nicolás Gómez Dávila, Problems & Solutions

Reakcija i Reakcionar - N. G. Dávila

Sve veći broj ljudi koji smatra moderni svijet "neprihvatljivim" bi nas tješio kada ne bismo znali da se radi o zarobljenicima istih uvjerenja koja su dovela moderni svijet u takvo stanje.

Inteligentni čovjek brzo dođe do reakcionarnih zaključaka. Međutim, danas ga univerzalni koncenzus bezumnika pretvara u kukavicu. Kada ga ispitaju u javnosti, negira da je Galilejac.

O prigovorima reakcionara se ne raspravlja; njih se prezire.

Ono što reakcionar kaže nikada ne zanima nikoga. Niti u trenutku kada to kaže, jer se čini apsurdnim; niti nakon nekoliko godina, jer se čini očitim.

Čitatelji autora reakcionara nikada ne znaju trebaju li entuzijastično pljeskati ili žestoko negodovati.

Neprijatelji modernog svijeta, u 19. stoljeću, mogli su imati povjerenja u budućnost. U ovom stoljeću ostaje samo nostalgija za prošlošću.

Reakcionar ne žudi za obnovom, nego za novim čudom.

Reakcionar ne postaje konzervativac osim u razdoblju u kojem postoji nešto vrijedno očuvanja.

Reakcionar ne teži povratku, nego promijeni smjera. Prošlost kojoj se divi nije cilj nego služi kao primjer njegovih snova.

Biti reakcionar ne znači vjerovati u određena rješenja, nego imati akutni osjećaj kompleksnosti problema.

Biti reakcionar znači shvaćati da je čovjek problem bez ljudskog rješenja.

Najuvjereniji reakcionar je revolucionar pokajnik, odnosno; čovjek koji je znao realnost problema i koji je otkrio pogrešnost rješenja.

Uz izuzetak reakcionara, danas susrećemo samo kandidate za [poziciju] administratora modernog društva.

Reakcionarna misao je optužena zbog iracionalnosti jer odbija žrtvovati kanone razuma predrasudama današnjice.

Korijen reakcionarne misli nije nepovjerenje u razum nego nepovjerenje u volju.

Reakcionara teži uvjeravanju većine, demokrat ih podmićuje obećanjem dobara drugih ljudi.

Iako zna da ne može pobijediti, reakcionar nema želje lagati.

Reakcionar je svatko tko nije spreman kupiti svoju pobjedu pod svako cijenu.

Tko god nije spreman radije prihvatiti poraz u određenim okolnostima prije ili kasnije čini iste one zločine koje odbacuje.

Tko god porazi plemeniti cilj je zapravo onaj koji je poražen.

Prva generacija reakcionara akumulirala je upozorenja, druga je akumulirala samo predviđanja, sljedeće generacije nastavljaju akumulirati dokaze.

Današnji reakcionara ima satisfakciju koju jučerašnji nije imao: vidjeti moderne programe koji nisu završili samo katastrofalno, nego su i stvar ismijavanja.

Mi reakcionari pružamo idiotima užitak da se osjećaju poput odvažnih avangardnih mislioca.

Nicolás Gómez Dávila, Reaction & the Reactionary

Revolucija i Revolucionari - N.G. Dávila

Oni koji brane revolucije citiraju govore; oni koji ih optužuju citiraju činjenice.

Nakon svake revolucije, revolucionar podučava da će istinska revolucija biti sutrašnja revolucija. Revolucionar objašnjava da je odvratni zločinac izdao jučerašnju revoluciju.

Revolucionarno ponašanje moderne mladosti je nepobitan dokaz njihove sposobnosti za karijeru u administraciji. Revolucije su savršen inkubator za birokrate.

Kao što more čeka rijeke, tako i birokratska sudbina čeka revolucionara.

Birokracije ne nasljeđuju revolucije slučajno; revolucije su krvavo rođenje birokracije.

Revolucionarna mišljenja su jedina karijera, u suvremenom društvu, koja osigurava respektabilnu, unosnu i mirnu društvenu poziciju.

Prva revolucija je nastala kada je nekoj budali pali na pamet da zakon možete izmisliti.

Revolucija je progresivna i nastoji ojačati državu; pobuna je reakcionara i teži njenom nestanku. Revolucionar je potencijalni vladin činovnik; pobunjenik je reakcionar u akciji.

Ljevičar vrišti da sloboda umire kada njegove žrtve odbijaju financirati vlastito ubojstvo.

Memorija civilizacije živi u kontinuitetu njenih institucija. Revolucija koja prekida pamćenje civilizacije, uništavajući te institucije, ne oslobađa društvo okova koje ga paraliziraju, nego ga samo tjera da krene ispočetka.

Revolucije ne rješavaju nikakve probleme osim ekonomskih problema svojih vođa.

Ideje ljevice stvaraju revolucije; revolucije stvaraju ideje desnice.

Nicolás Gómez Dávila, Revolutions & Revolutionaries

Progres - N. G. Dávila

Neuspjeh Progresa nije stvar ne-ispunjavanja nego ispunjavanja svojih obećanja.

Imena poznatih Ljevičara na kraju završe kao uvredljivi pridjevi iz usta ljevičara.

Moderan čovjek uništava više kada konstruira nego kada uništava.

Moguće je usaditi u suvremenog građanina bilo kakvu glupu ideju u ime napretka, i prodati mu bilo kakav groteskni objekt u ime umjetnosti.

Na kraju krajeva, što moderni čovjek naziva "Progresom"? Što god se bezumniku čini prikladnim.

Civilizacije je ono što su stari ljudi uspjeli spasiti od nasrtaja mladih idealista.

Progresivac vjeruje da sve brzo zastarijeva, osim njegovih ideja.

Progres brzo stari. Svaka generacija donosi novi model progresivizma te prezire prijašnji model. Ništa nije grotesknije od jučerašnjeg progresivca.

Socijalni problemi su omiljeno utočište onih koji bježe od vlastitih problema.

Povijest je izvor poezije; budućnost je arsenal retorike.

Tko god ne okrene leđa modernom svijetu obeščašćuje se.

Pojedinac se danas buni protiv nepromjenjive ljudske prirode kako bi izbjegao mijenjanje sebe.

Propovijedanje progresivaca nas je toliko iskvarilo da nitko ne vjeruje da je ono što je, nego samo ono što nije uspio postići.

Govore o "mijenjanju svijeta", ali najviše čemu se mogu nadati je određena sekundarna promjena modela društva.

Prije dvjesto godina bilo je dopušteno vjerovati u budućnost bez da ste bili potpuno glupi; ali danas, tko može vjerovati u aktualna proročanstva kada smo mi jučerašnja sjajna budućnost?

Tjeskoba zbog propadanja civilizacije pogađa reakcionara; Demokrat ne može žaliti za nestankom nečega o čemu ne zna ništa.

Znati koje su reforme potrebne svijetu je jedini nedvosmislen simptom gluposti.

Ništa ne može izliječiti progresivca; čak niti česti napadaji panike koje mu progres zadaje.

Entuzijazam progresivca, argumenti demokrata, demonstracije materijalista; ukusna su i sočna hrana reakcionara.

Progres se na kraju svodi na krađu [od čovjeka] onoga što ga oplemenjuje, kako bi mu prodali jeftino ono što ga degradira.

Čovjek je životinja koju možete educirati; pod uvjetom da ne padne u ruke progresivnih pedagoga.

Otpor je uzaludan kada se sve u svijetu uroti kako bi uništilo ono čemu se mi divimo. Međutim, uvijek nam preostaje neraspadljiva duša, tako da možemo kontemplirati, prosuđivati, i prezirati.

Revolucija je progresivna i traži jačanje države; pobuna je reakcionaran i traži njeno nestajanje. Revolucionar je potencijalni vladin dužnosnik; pobunjenik je reakcionar u akciji.

Nicolás Gómez Dávila, Progress & Progressives

O Marxu i Marksizmu - N .D. Dávila

Komunist je čovjek koji se bori da mu država osigura buržoazijsku egzistenciju.

Tražiti od država da učini ono što samo društvo može je pogreška ljevice.

U srednjovjekovnom društvu, društvo je država; u buržoazijskom društvo, država i društvo se sukobljavaju; u komunističkom društvu, država je društvo.

Ljevica tvrdi da kriva strana u konfliktu nije ona koja žudi za tuđim dobrima, nego ona koja brani vlastito.

Biti marksist je izgleda dosljedno s izuzimanjem komunističkih društava iz marksističke interpretacije.

Za razliku od biblijskog arkanđela, marksistički arkanđeli sprečavaju čovjeka da pobjegne iz njihova raja.

Marksist definira buržoaziju u ekonomskim terminima kako bi sakrio od nas činjenicu da joj pripada.

Kao što tijelo gravitira prema centru zemlje, tako i proletarijat gravitira prema buržoazijskom životu.

Marksizam će se umiriti samo onda kada pretvori seljake i radnike u malograđanske uredske službenike.

Komunizam je nekoć bilo poslanje; danas je karijera.

Kada se ljudi prestanu boriti protiv posjedovanja privatnog vlasništva, borit će se za korištenje plodova kolektivne imovine.

Ljevičarske teze su razmišljanja koja su pažljivo zaustavljena u trenutku prije nego što dođu do zaključka koji ih uništava.

Dijalog između komunista i katolika je postao moguće od kada su komunisti počeli krivotvoriti Marxa, a katolici Krista.

Kako bi se udružio s komunistom, ljevičarski katolik tvrdi da marksizam kritizira samo kompromis kršćanstva sa buržoazijom; ali marksizam osuđuje samu kršćansku bit.

Tri osobe u naše doba su preuzele zadatak preziranja buržoazije;

intelektualac – tipični predstavnik buržoazije;

komunist – vjerni izvršitelj buržoazijskih namjera i ideala;

progresivni klerik – konačni trijumf buržoazijskog uma nad kršćanskom dušom.

Pogreška progresivnog kršćana je što vjeruje kako je trajna polemika kršćanstva protiv bogatih implicitna obrana socijalističkih programa.

Za marksista, buntovništvo u ne-komunističkom društvu je sociološka činjenica, a u komunističkom društvu tek psihološka činjenica. U prvome se radi o "iskorištavanom" buntovniku; a drugome o "izdajniku".

Prijanjanje komunizmu je obred koji omogućuje buržoazijskom intelektualcu da umiruje svoju nemirnu savjest bez da odbaci svoj buržoazijski identitet.

Ništa nije lakše od krivljenja ruske povijesti za grijehe Marksizma. Socijalizam nastavlja biti filozofija koja prebacuje krivnju na druge.

Prirođeno ljevičarstvo je bolest koja se liječi u komunističkoj klimi.

Vokabular od deset riječi je dovoljna da marksist objasni povijest.

Lažiranje prošlosti je način na koji ljevica razrađuje budućnost.

Naše vrijeme je prepuno dotrajalih, a ne odmetnutih, marksista.

Dva bića izazivaju posebno sažaljenje u današnje vrijeme; buržoazijski političar kojeg povijest strpljivo utišava, i marksistički filozof kojeg povijest strpljivo opovrgava.

Ljevica nikada ne pripisuje svoj neuspjeh pogrešnoj dijagnozi nego perverziji događaja.

O inteligentnom čovjeku koji postane marksist mislimo isto što i nevjernik misli o lijepoj djevojci koja ulazi u samostan.

Marksizam i psihoanaliza su dvije zamke moderne inteligencije.

Evanđelje i Komunistički Manifest su u padu; budućnost svijeta leži u snazi Coca-Cole i pornografije.

Moderni svijet toliko brzo propada da svako novo jutro razmišljamo s nostalgijom o jučerašnjim protivnicima. Marksisti već počinju izgledati kao posljedni aristokrati Zapada.

Autor aforizama je Nicolás Gómez Dávila, više ovdje - Marx & Marxists. (Povezano  na blogu vidi Scruton o zagonetnoj ustrajnosti Marksizma, i kategoriju Marx. )

Solzhenitsyn o moralnom zdravlju kulture

U dugoj povijesti čovječanstva nije bilo puno demokratskih republika, ali ipak su ljudi stoljećima živjeli bez njih i nisu uvijek bili u lošijoj poziciji. Čak su doživljavali tu "sreću" o kojoj stalno slušamo ovih dana, koju su nekoć zvali pastoralna ili patrijarhalna... Sačuvali su fizičko zdravlje nacije... Također su sačuvali i njeno moralno zdravlje, što je ostavilo svoj trag barem na folkloru i izrekama – razinu moralnog zdravlja neusporedivo višu od one koja se izražava danas u životinjskoj glazbi, pop pjesmama i uvredljivim reklamama. Bi li promatrač s drugog planeta mogao zamisliti da smo već poznavali, i zapostavili, Bacha, Rembrandta i Dantea?"

Aleksandr I. Solzhenitsyn

Nemamo razloga sumnjati da ne čitaju o Rembrandtu...

Solzhenitsyn o stanju Zapadne kulture

U nastavku prenosim nekoliko razmišljanja iz poznatog govora Aleksandra Solzhenitsyna, pisca i nobelovca. Izvorni tekst govora A World Split Apart kojeg je održao na Harvardu 1978. godine možete pročitati primjerice ovdje (što naravno preporučam).

Proveo sam cijeli svoj život pod komunističkim režimom i reći ću vam da je društvo bez ikakve objektivne pravne skale stvarno užasno; ali društvo utemeljeno na slovu zakone, koje nikada ne poseže više, propušta iskoristiti puni raspon ljudskih mogućnosti. Slovo zakona je prehladno i formalno da bi imalo blagotvoran utjecaj na društvo. 

***

S druge strane, destruktivnoj i neodgovornoj slobodi je dan bezgraničan prostor. Ispostavilo se da društvo ima oskudnu obranu protiv ponora ljudske dekadencije, primjerice protiv zloupotrebe slobode za moralno nasilje nad mladim ljudima, poput filmova pornografije, zločina i horora. Sve se to smatra dijelom slobode koje treba biti u protuteži, u teoriji, s pravom mladih ljudi da ne gleda i da ne prihvaća. Legalistički organiziran život tako pokazuje svoju nesposobnost da se brani od korozije zla.

***

Brzopletost i površnost – to su psihičke bolesti dvadesetog stoljeća, a najviše se manifestiraju u tisku [koristi tu riječ za sve medije]. Dubinska analiza problema je anatema tisku; suprotna je njegovoj prirodi. Tisak izabire samo senzacionalne formule.

Međutim, takav kakav je, tisak je postao najveća sila u Zapadnim državama, veća od zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti. Poželite se pitati: Prema kojem zakonu je izabran i kome odgovara? Na komunističkom Istoku, novinar je otvoreno dodijeljen kao državni službenik. Ali tko je izabrao Zapadne novinare u njihove pozicije moći, na koje razdoblje i s kojim povlasticama?

Postoji još jedno iznenađenje za nekoga tko dolazi s totalitarnog Istoka s rigorozno unificiranim tiskom: Otkrije zajednički trend preferencija u zapadnom tisku kao cjelini (duh vremena), opće prihvaćene uzroke prosuđivanja, i možda zajedničke korporativne interese, konačni rezultat nije natjecanje nego unifikacija. Neograničene slobode postoje za tisak, ali ne za čitatelje jer novine većinom prenose na silovit i nedvosmislen način ona mišljenja koja ne proturiječe previše njihovim vlastitima i općem trendu.

***

Gotovo je univerzalno prepoznato da Zapad pokazuje svijetu put uspješnog gospodarskog razvoja, unatoč tome što se prošlih godina javlja kaotičan inflacija. Ipak, mnogi ljudi na Zapadu su nezadovoljni vlastitim društvom. Preziru ga ili optužuju jer nije na razini zrelosti čovječanstva. Zbog toga se mnogi okreću prema socijalizmu, što je lažna i opasna opcija.

Nadam se da nitko prisutan neće posumnjati da moja djelomična kritika Zapadnog sustava nije s ciljem sugeriranja da je socijalizam alternativa. Ne; s iskustvom zemlje u kojoj je socijalizam realiziran, neću zagovarati takvu alternativu. 

Postoje simboli prepoznavanje kojima povijest upozorava na ugroženo ili propadajuće društvo. Primjerice, propadanje umjetnosti ili nedostatak velikog državnika. Ponekad su upozorenja poprilično eksplicitna i konkretna. Središte vaše demokracije i vaše kulture ostane bez struje na samo par sati, i odjednom gomila američkih građana počinje pljačkati i stvarati kaos.

***

Pa ipak u ranim demokracijama, poput američke u trenutku njenog nastanka, sva ljudska prava pojedinca su bila dodijeljena na temelju toga što je čovjek Božje stvorenje. Odnosno, sloboda je uvjetno dana pojedincu, uz pretpostavku njegove stalne vjerske odgovornosti. Takvo je bilo naslijeđe tisuću godina. Prije dvjesto, ili čak pedeset, godina, činilo bi se poprilično nemoguće, u Americi, da pojedincu dodijelite beskonačnu slobodu bez svrhe, samo kako bi zadovoljio svoje prohtjeve.

Međutim, od tada su sva takva ograničenja umanjena svugdje na Zapadu; došlo je do potpune emancipacije od moralnog naslijeđa kršćanskih stoljeća zajedno s njihovim velikim rezervama milosrđa i žrtvovanja. Državni sustavi su postali sve materijalističnijim. Zapad je konačno postigao prava čovjeka, čak i višak, ali čovjekov osjećaj odgovornosti prema Bogu i društvu je sve prigušeniji i prigušeniji. U prošlim desetljećima, legalistička sebičnost Zapadnog pristupa svijeta je doživjela svoj vrhunac i svijet se našao u surovoj duhovnoj krizi i političkoj slijepoj ulici. Sva proslavljena tehnološka dostignuća napretka, uključujući i osvajanja svemira, ne otkupljuju moralno siromaštvo dvadesetog stoljeća, kojeg nitko nije mogao zamisliti čak niti u devetnaestom stoljeću.

Kako je humanizam u svom razvoju postojao sve više i više materijalističkiji, sve više je dopuštao da se koncepti koriste od strane socijalizma, poslije i komunizma tako da je Karl Marx mogao reći 1844. da je "komunizam naturalizirani humanizam."

Pokazalo se da izjava nije potpuno nerazumna. Isto kamenje nedostaje u temeljima nagriženog humanizma i bilo koje vrste socijalizma: neograničeni materijalizam; sloboda od religije i religiozne odgovornosti (koja pod komunističkim režimom ima stanje antireligiozne diktature); koncentracija na društvenim strukturama s navodno znanstvenim pristupom. (Ovo posljednje je tipično i za prosvjetiteljstvo i za marksizam.) Nije slučajno da se sva komunistička retorika vrti oko Čovjeka (s velikim Č) i njegove zemaljske sreće. Na prvi pogled se čini kao ružna paralela: zajedničke osobine u razmišljanju i načinu života današnjeg Zapada i današnjeg Istoka? Ali takva je logika materijalističkog razvoja.

Treba nam odvojenost Države i [crkve] Ljevičarstva

Liberali podržavaju odvojenost crkve i države, baš kao i ja [Vallicella]; Ali oni nemaju nikakvih problema s korištenjem prisilne moći države kao bi nametnuli ljevičarsku ideologiju. Iako ljevičarstvo nije religija, uvelike joj nalikuje, i ukoliko vidite problem s nametanjem spornih teoloških doktrina onda morate uvidjeti i problem u tome kada izrazito sporne ideološke predanosti ljevičarstva upravljaju politikom. Ako država ne smije, prema Ustavu, uvoditi zakone koji uspostavljaju religiju, onda isto mora vrijediti i za uspostavljanje kvazi-religije Ljevičarstva.

Radi se o široj temi, ali za sada samo jedan primjer.

Načelo suvremenog liberalizma kaže da je protivljenje istospolnom "braku" "diskriminirajuće", i da su oponenti "bigoti". Takvo razmišljanje je i glupavo i klevetničko; Ali liberali imaju pravo na svoje mišljenje, iako bi mogli poželjeli da se malo posvete odgovarajućoj obvezi formiranja ispravnog razmišljanja. U svakom slučaju, liberali imaju pravo na svoje zaslijepljene stavove, i moramo ih tolerirati. Uostalom, i mi smo liberali u puno starijem, i obranjivom, smislu: vjerujemo u toleranciju, slobodu govora, slobodu pojedinca itd.

Ali tolerancija ima svoje granice.

Ne smijemo tolerirati onu vrstu prisile nad pojedincom koju vrši država u slučajevima poput onih obrtnika koji odbijaju pružati svoju uslugu na ceremoniji proslave istopolnog "braka". U jednom slučaju pekar, koji je inače prodavao svoje proizvode homoseksualcima, nije želio djelovati protiv svoje savjesti i pripremiti tortu za istospolnu proslavu. Rezultat svega je tužba Države, te raznih organizacija.

Vidite li koji je problem s time? Država kaže pojedincima: imate pravo na svoja vjerska i filozofska uvjerenja, ali samo ako ih držite za sebe i ne dopuštate da se izraze u vašem odnos s drugim građanima. Možete vjerovati što želite u privatnosti svoga uma, ali ne možete svoja uvjerenja prenijeti na društveno ili političko djelovanje. Ali mi smo slobodni prenijeti našu ljevičarsku "teologiju" u pravila i regulacije koje umanjuju vašu slobodu. Što u tome slučaju preostaje od "slobode vjeroispovijesti"? Nema je. Totalitarna država napravila je još jedan svoj korak u napadu na slobodu pojedinca.

Totalitarno stanje suvremenih liberala poručuje pojedincu: nemaš pravo živjeti svoja uvjerenja osim ako ti mi to ne dopustimo; ali mi imamo pravo nametati ti naša ljevičarska uvjerenja i prisiliti te da živiš kako mi smatramo prikladnim.

Evo nekoliko istina koje treba često isticati:

Mi nismo vlasništvo države.

Naša prava i slobode ne dolaze od države, nego joj prethode, upisane su u samoj prirodi stvari. 

Ne moramo opravdavati zadržavanje onoga što je naše; države mora opravdati uzimanje.

Prilagođeno prema postu Separation of Leftism and State; autor je filozof Vallicelle.

PS

Kada V. kaže da Ljevičarstvo nije religija pritom misli da je;

"Ljevičarstvo anti-religiozna politička ideologija koja funkcionira u životima svojih sljedbenika uvelike kao što religija funkcionira u životu svojih sljedbenika."

Dakle, Ljevičarstvo je poput religije u nekim ključnim aspektima.

Stalno možemo čuti da smo "sekularna" država odnosno da su Država i Crkve odvojene, ali nitko ne govori o važnosti odvojenosti Države i Ljevičarstva. Možemo čuti da je potrebno uvesti različite naprednjačke promjene – koje su često tek barbarski napadi na civilizaciju - i da ih je potrebno uvesti zbog sekularizma. Primjerice mogli smo čuti da je brak kao zajednica muškarca i žene nedopustiva formulacija jer takvu formulaciju podržava Crkva. Ali Crkva je također protiv ubojstva, krađe i otmica. Znači li to da moramo dopustiti te stvari? Zahtijeva li sekularizam da činimo sve suprotno Crkvi? Čak ni ljevičari ne mogu biti toliko slijepi i neshvaćati što govore? Zašto to rade?

Jednom sam se našao pred televizorom kada je u dnevniku gostovao svećenik i pričalo se o pobačaju. Nakon što je razgovor završio, voditeljica se okrenula prema kameri, još uvijek udaljena jedan metar od sugovornika i izjavila nešto poput; "Srećom, Hrvatska je još uvijek sekularna država pa vi ne određujete ništa." Pa, nije baš pristojna, pomislio sam... zapravo sam pomislio nešto drugo.

Zašto svećenik, kojeg je ta ista voditeljica pozvala u emisiju, ne bi mogao reći nešto o pobačaju? Zato što, reći će ljevičari, ukoliko mislite da oplodnjom nastaje nova posebna jedinka, novi pripadnik ljudske vrste kojeg ne smijete uništavati onda ste srednjovjekovni klerofašist koji je u "ratu protiv žena", ili što već; a ako mislite da ljudski život nastaje u trenutku rezanja pupčane vrpce onda ste "neutralni". Prvi stav je za osudu i krši "sekularizam", a drugi stav je nešto što moramo provesti kroz zakone. Isto vrijedi i u slučaju braka, ako brak shvaćate kao sveobuhvatno (emocionalno i tjelesno) jedinstvo usmjereno prema prokreaciji i pružanju djetetu i majke i oca onda je vaš stav za svaku osudu, i nedopustiv zbog sekularizma; Ali ako mislite da je brak seksualno-romantično druženje onda ste "neutralni" i vaš stav moramo provesti kroz zakone.

Primjera ne nedostaje, i rašireni su kroz sva područja života. Sve što se ljevičarima ne sviđa je nedopustivo zbog "sekularizma". Sve što im se ne sviđa je odmah nametanja morala i religije, a oni su "neutralni". Redistribucija dobara je "neutralna", oporezivanje i reguliranje svega je "neutralno" itd. Ukratko, ljevičarsko poimanje društva, čovjeka i njegova dobra je "neutralno". Ako probate javno propitati o toj "neutralnosti" odmah će uslijediti poznate nam optužbe.

Nemaju problema s korištenjem obmanjujućih izraza kako bi ostvarili svoje idealno društvo. Razum ionako ne može doći do istine tako da cilj opravdava svako sredstvo. Jedino što postoji je moć. Naravno, ljevičari će biti izrazito sumnjičavi prema moći, ali samo kada nije u njihovim rukama.

***

Kada netko kaže da je Ljevičarstvo religija, pretpostavljam da pritom misli ili (I) na to da Ljevičarstvo zauzima mjesto religije, ili (II) da se Ljevičarstvo oslanja na kontroverzne metafizičke pretpostavke o ljudskoj prirodi i dobru, pretpostavke s kojima se ne slažu svi.

Mislim da ovo prvo ne treba posebno objašnjavati, a o drugom citat iz starijeg posta;

Ovdje možemo vidjeti još jedan primjer primjene lažnog principa "liberalne neutralnosti", u kojem umišljeni princip kako su liberalne politike neutralne između moralnih i metafizičkih stavova koji se natječu unutar pluralističkog društva predstavlja dimnu zavjesu iza koje se krije nametanje liberalnog moralnog svjetonazora svim građanima, silom. (Naravno, liberali tipično opisuju svoju poziciju tvrdeći kako njihov koncept pravde samo tvrdi da je neutralan između "razumnih" moralnih i metafizičkih stavova, ali "razumno" uvijek na kraju znači nešto poput "oni koji su se spremni pokoriti liberalnom konceptu pravde.")

Činjenica da je "liberalna neutralnost" prevara je sasvim očito svakome osim (nekim) liberalima. (Kažem "nekima" jer je teško vjerovati kako većina liberala ne shvaća da je "neutralnost" njihovih pozicija lažna, ali ipak zadržavaju privid neutralnosti zbog ciničnih političkih razloga.)

[...] Poznata je izjava Pape Benedikta XVI o "diktaturi relativizma", ali ne mislim da je to potpuno točno. Većina liberala nije uopće relativistička po pitanju svojih uvjerenja. Točniji opis bi bila "diktatura liberalizma"...

Iako tradicionalna vjera možda opada, vjera liberala u njihov liberalizam je jača no ikad, oni ne vide ništa problematično u svojim uvjerenjima niti vide zašto bi se netko ne slagao s njima, odnosno ne vide razlog zašto ne bi iskoristili prisilu države za provođenje svojih programa. Možda je nekad vjerska sloboda bila važna, ali sada se radi o prijetnji.

Naravno da možete biti vjernik- a tu spada svatko tko se ne slaže s njima, ali ne smijete misliti, govoriti ili ponašati se kao vjernik. Primjerice, ne možete odgajati svoju djecu kao vjernike, jer uvjeravaju nas naši sekularisti, u Hrvatskoj su vjera i Država odvojeni, a to znači da Država prisilno provodi preodgoj djece. Možete se malo žaliti na ideološke predanosti takvog preodgoja, dok i to ne proglase "govorom mržnje", ali uvjeravaju nas još jednom naši sekularisti, radi se o "neutralnom" odgoju. Kako i ne bi bio "neutralan" kada se njima sviđa. Ljevičarstvo nije samo točno, nego je i konačno i društveno nužno.

Uklanja se sav prostor između pojedinca i Države, Država potpuno preuzima sve odnose u društvu. Država je ta koja upravlja životom pojedinca; od začeća do smrti; ona definira na koji način ćemo živjeti s našim bližnjima. Obitelj i naslijeđena kultura su neprijatelji jer nisu egalitarni niti hedonistički. Potrebno ih je pretvoriti u hobije. Potrebno je osloboditi društvo od običaja, tradicija, autoriteta i institucija. Ali što je društvo bez običaja, tradicije, autoriteta i institucija? Što preostaje od društva? Tko onda definira društvo?

***

Nemaj drugih bogova uz Crkvu Ljevičarstva. Ljevičarstvo je potrebno nametnuti politički, pravno, društveno i kulturno kada god je to moguće. Tajna uspjeha? Prikrivanje da se radi o novoj religiji. Uvjeravanje da se radi o filozofiji pluralizma, a ne ridignoj dogmi.

Ljevičarstvo je stoga posebno pogubna laž. Liberalna kultura je utemeljena na partikularnom poimanju dobra, i partikularnoj doktrini istine, ali retorika liberalne kulture negira da ima ikakvih bitnih vlastitih koncepcija. Ipak, liberalizam je zapravo uspostavljeni i netolerantni sustav uvjerenja - religija koja indoktrinira građane u nevjerovanje u vlastitu egzistenciju.

Ljevičarstvo se nikada ne smije razotkriti kao ljevičarstvo - kao proizvoljna, izmišljena i povijesno zavisna idologija. Ono živi svoju laž, ne u sjeni, nego na otvorenom, podržano od vlasti, i često popraćeno izjavama o sekularizmu, ali taj poziv na sekularizam samo prikriva uspostavljanje Crkve Ljevičarstva kao službene religije.

Povezano vidi; O "zakonskom nametanju morala": Anti-Konzervativna Zabluda, Kako miješati religiju i politiku?, Prvi val sekularizacije, Drugi val sekularizacije 1.dio (i 2. dio); općenito kategorije jezik, ljevica,, politička korektnost, pobačaj, istospolni "brak", spolni odgoj ...

V. o totalitarnoj Ljevici

Filozof Vallicella je jednom zapisao; "Ljevica je totalitarna po samoj svojoj prirodi, i zbog toga ne može ostaviti nijedno područje neispolitiziranim". Na upit jednog čitatelja pojašnjava na što je mislio. U nastavku prenosim objašnjenje (izvorni post Why Must the Left be Totalitarian?);

Velika i teška tema, ali evo jedne skice.

Moja izjava ima dvije podtvrdnje i zaključak. Prva podtvrdnja; Ljevica je totalitarna. Druga; Ljevica je totalitarna po samoj svojoj prirodi (ne radi se o slučajnosti). Iz te dvije podtvrdnje sljedi zaključak da Ljevica ne može (a ne samo da to ne radi) ostaviti bilo koju sferu neispolitiziranom.

1. Je li Ljevica totalitarna? Odgovor na to ovisi o tome što se misli pod "totalitarna". Riječ dolazi iz talijanskog totalitario, što znači kompletno ili apsolutno. Izvorno ju se povezuje s Benitom Mussolinijme i talijanskim fašizmom. Mussolini je svoj režim nazivao lo stato totalitario, totalitarna država. Izraz "totalitaran" se kasnije primjenjivao za Hitlerov nacional socijalizam i komunizam. Ugrubo, "totalitarno" karakterizira one sustave političke organizacije u kojima država ne prepoznaje granice svojoj vlasti te joj je cilj reguliranje svakog aspekta javnog i privatnog života. Pojam se primjenjuje i na političke pokrete i ideologije.

Kada kažem da je Ljevica totalitarna, onda mislim na to da se radi o političkom poretku koji nas udaljuje od slobode pojedinca i nereguliranog pluralizma civilnog društva prema državnoj kontroli svakog aspekta javnih i privatnih života, uključujući državnu kontrolu nad ekonomijom. [...]

2. Ali mora li Ljevica biti totalitarna? Pa... za što i protiv čega se Ljevica zalaže?

A. Ona je protiv religije kao opijata koji obećava "raj na nebu" kada je "raj u budućnosti" dostižan kolektivnim ljudskim naporima kojima upravlja predvodnica koja je odvojena od, i iznad je, masa. S obzirom da je protiv religije, Ljevica je protiv nečega što izmiče totalitarnoj kontroli. Religija pripada privatnom životu, i stoga joj se treba protiviti kao jednom od faktora koji sprečava Ljevicu od stjecanja potpune kontrole. Ljevica u SAD-u se bori protiv religije ekstremističkim tumačenjima sekularizma.

B. Ljevica je protiv slobodnog poduzetništva i privatnog vlasništva, a to su temelji slobode pojedinca. 

C. Ljevica je protiv obitelji kao osnovnog bloka društva.

D. Ljevica je za uniformu indoktrinaciju populacije. npr. protivi se školskim vaučerima i školovanju kod kuće. 

E. Ljevica je za centralno planiranje "s vrha" od strane elite koja pokušava izjednačavanje, međuostalom, redistribucijom dobara kroz poreze. Naravno, ironija je ta da implementacija njihovih egalitarnih shema zahtijeva da elita bude nejednaka u moći i privilegijama prema onima nižim od njih koje pokušavaju izjednačiti.

Ovo je tek gruba i nepotpuna skica. Puno se može još napisati o svakoj od podtema.

PS

Samo par komentara; u vezi (E) Sowell je to kratko sažeo; oni koji žele "podijeliti bogatstvo" zapravo žele koncentrirati moć. Što je opasnije, nejednakost bogatstva ili koncentracija moći? Svi smo mi drugovi, samo što neki drugovi mogu odlučivati o životu ili smrti ostalih. (Vidi post Tko je pametniji - elita ili narod?)

Naravno, različiti intelektualci će nas uvjeravati da su oni u savezu s radništvom, ali kada su išta pitali radnike? Veliki broj tih lijevih intelektualaca osjeća prezir prema vrijednostima radništva; ako su uopće ikada imali ikakvih kontakata s njime.

Možemo svjedočiti i ostalim navedenim stvarima; sotoniziranje poduzetnika i slobodnih poduhvata građana koji pokušavaju unaprijediti svoje živote i razmjenjivati dobra i usluge bez stalne kontrole države. Zatim su tu konstantni napadi i na religiju i na obiteljski život, uvođenje revolucionarnih zakona u privatne živote, razni preodgoji itd.

Potrebno nam je društvo sačinjeno od pojedinaca odnosno obitelji s jedne strane, i države s druge, a veliki međuprostor bio bi ispunjen različitim dobrovoljnim institucijama koje pred nas stavljaju različite zahtjeve, ali bez državne prisile. Umjesto toga, gotovo sve što radimo je oblikovano zakonom i birokratima koji ga provode.

Državna prisila je sveprisutna, a obitelj i religija su dopuštene samo ukoliko se ne sukobljavaju s voljom onih na vlasti. Crkva Ljevičarstva ne želi rivale; a činjenica da njeni štovatelji nisu niti svjesni da se radi o vjerovanju, skupu dogmi, čini je samo još ljubomornijim bogom.

Povezano vidi Idealni kandidat Ljevice, Dominacija Ljevice na sveučilištima i u medijima - statistika, Zašto sveučilištima dominiraju ljevičari?...

V. o liberalnoj kulturi

Komentirajući određene američke rasprave vezane uz pravo posjedovanja oružja, filozof Vallicella je primijetio kako je problem liberalna kultura, a ne "kultura oružja". Naveo je četiri karakteristike liberalne kulture koje pogoduju nasilju. Izvorni post The Problem: Gun Culture or Liberal Culture?, uz male preinake prenosim u nastavku;

1. Liberali obično imaju blag stav prema zločinu

Theodore Dalrymple je to opsežno dokumentirao, lista njegovih članaka ovdje. Također njegov esej No Contrition, No Penalty .

[... V daje neke primjere, tvrdi da kazna mora odgovarati zločinu. Jedan odlomak iz TD-ovog eseja po mom izboru;

"Savez između političara i birokrata koji žele minimizirati troškove zatvorskog sustava, te liberalnih intelektualaca koji u zločinu vide prirodan i razumljiv odgovor na društvenu nepravdu, kojeg bi bilo još nepravednije kazniti, dovelo je do dugotrajnog i za sada još nedovršenog eksperimenta u popustljivosti koji je umanjio kvalitetu života milijuna ljudi, posebice siromašnih."

Iako američko društvo i kazneni sustav o kojem piše V. – odnosno britansko o kojem piše TD - ima svoje specifičnosti, i mi u HR smo imali slučajeva nekažnjavanja, blagog kažnjavanja, puštanja na vikende i sličnog; kao i neizostavnog opravdavanja zločina kao rezultata društvene nepravde.]

2. Liberali imaju tendenciju potkopavanja morala svojim protivljenjem religiji

Mnogi od nas su internalizirali etičke norme koje vode naše živote putem vjerske pouke u djetinjstvu. Primjerice, poučili su nas Deset Zapovijedi. Nisu nas samo učili o njima, nego su nas učili njih. Učili smo ih srcem, i k srcu smo ih primili. Takva rana pouka, suprotno od onoga što A.C.Graying i ostali militantni ateisti misle, imala je vrlo pozitiva učinak na nas prilikom formiranja naše savjest, pretvorila nas je u pristojna ljudska bića. Ne želim reći da je moralna formacija moguća jedino unutar religije, nego da neke religije rade sjajan posao prenošenja i usađivanja etičkih standarda koji usmjeravaju život i čine ga lakšim; da je moralna formacija van religije malo vjerojatna za prosječnu osobu, a da je gotovo nemoguća ukoliko djecu jednostavno prepustite štetnom utjecaju sekularnog društva čiji se utjecaj prenose kroz televiziju i ostale medije. Svatko s moralnim osjećajem može vidjeti kako su masovni mediji postali kanalizacija u kojoj se svaka vrsta kulturnog onečišćenja ne samo tolerira nego promovira. Mi koji smo davno educirani možemo se umočiti u tu kaljužu bez previše moralne štete; ali predati našu djecu bilo bi stvarno zlostavljanje, kao što bi to rekao zaslijepljeni profesor Grayling.

Odvjetnici ACLU-u [~udruge], da uzmem primjer osobito destruktivnih ljevičara, nastoje ukloniti svaki trag naše judeo-kršćanske etičke tradicije iz javnog prostora. Ne mogu ni početi nabrajati sve njihove budalaštine, ali nedavno je ... [V. nabraja neke primjere, i kod nas možemo čuti slične zahtjeve.]

3. Liberali obično imaju niske standarde, slave bezvrijedno te ne predstavljaju uzorne karaktere

Naši suvremeni medijski majstori izgleda misle kako je smisao umjetnosti degradirati senzibilnost, omesti kritičko mišljenje, slaviti razne gadove, i nabijati nam na nos sve više seksa i nasilja. Čini se očitim da je liberalna fetišizacija slobode izražavanje bez ograničenja ili osjećaja odgovornosti dio problema. Ali i određena vrsta libertarijanskih ili ekonomskih konzervativaca nosi svoju krivnju. Njihova pohlepa za profitom je također tu uključena.

Što to karakterizira suvremeno medijsko baljezganje? Između ostalog, neprestano predstavljanje nedostatnih ljudskih bića kao da su nešto više od onoga što jesu, kao da ne postoji ništa pogrešno u njihovu načinu života. Devijantno ponašanje se predstavlja kao uobičajeno i prihvatljivo, ako ne i poželjno. Zatim se nude jadna objašnjenja takvog predstavljanja: "takav je današnji život; mi jednostavno prikazujemo stvari kakve jesu." Nikada im ne pada na pamet da umjetnost možda ima oplemenjujuću funkciju.

Liberali i ljevičari misle da je svako predstavljanje vrijednih ciljeva ili stilova života kojima se možemo diviti tek licemjerno propovijedanje; A za liberale i ljevičare, ništa nije gore od licemjerja. Zapravo, dobar indikator pripada li netko toj klasi neizlječivo neprosvjećenih je opsjednutost licemjerjem za kojeg smatra da je najgora stvar na svijetu. [Vidi post O Licemjerju.]

4. Liberali obično negiraju ili umanjuju slobodu volju, odgovornost pojedinca, i stvarnost zla.

Ovo je povezano s točkom broj dva, ljevičarskim neprijateljstvom prema religiji. Ključno za našu judeo-kršćansku tradiciju je vjerovanje da je čovjek stvoren na Božju sliku i priliku. Ta slika je ona tajanstvena moć u nama koju zovemo slobodna volja. Sekularno ekstremistički napadi na religiju su ujedno i napadi na tu tajanstvenu moć, kroz koju zlo dolazi na svijet.

Radi se o široj temi, dovoljno je napomenuti da je jasan pokazatelj tog negiranja bizarno liberalno prebacivanje odgovornosti za zločin na nežive objekte, pištolje, kao da je oružje, a ne pucač, izvor zla za koje je oružje samo instrument.

Tko će se suprotstaviti Državi?

A.D. Lindsay u The Modern Democratic State objašnjava tenzije između Crkve i Države:

"Bilo je možda podjednako važno što je postojanje i prestiž Crkve spriječilo društvo od toga da postane totalitarano, spriječilo je svemoćnu državu, i očuvalo je slobodu na jedini način na koji je moguće očuvati slobodu – održavanjem u društvu organizacije koja se može suprotstaviti državi... Nijedna strana nije negirala da postoje dvije sfere, jedna pripada Crkvi, druga državi. ... Postoje stvari koje su Careve i stvari koje su Božje. Može biti neslaganja o tome što je čije, ali samo postojanje distinkcije nitko nije negirao."

Konzervativci, neovisno o tome jesu li religiozni, trebaju podržavati utjecaj religije jer je ona jedna od faktora koji sprečavaju Ljevicu od stjecanja potpune kontrole. Religija izmiče totalitarnoj kontroli, a to se mnogima ne sviđa pa je pokušavaju ugušiti ekstremističkim tumačenjima odvojenosti Države i Crkve.

Nije bitna samo vrijednost religije u životima građana, antitotalitarne vrijednosti koje oblikuje kod njih, nego je bitna i njena snaga u političkom životu. Totalitarna ljevica je toga svjesna. Crkvi nije bilo potrebno oduzeti imovinu samo zato što ju ima - kako bi je podijelili sebi i svojim prijateljima, nego zato što je predstavljala stalnu prijetnju. Država mora preuzeti kontrolu, ona ne konfiscira samo imovinu, nego čitavo društvo, ne može se dopustiti djelovanje Crkvi, ne može se dopustiti da kršćani žive svoje vrijednosti.

Danas su metode nešto drugačije, ali napad su u nekim stvarima još veći. Provode se, ili se barem pokušavaju provesti, različiti programi kojima je cilj "osloboditi" društvo od običaja, tradicija, autoriteta i institucija. Ali što je društvo bez običaja, tradicije, autoriteta i institucija? Što preostaje od društva? Tko onda definira društvo?

Religija, prema naprednjacima, nudi opijat - "raj na nebu", a oni nude "raj u budućnosti" koji je dostižan, potrebno je samo predati vlast intelektualnoj predvodnici (koja je odvojena od - i iznad je- masa). Dok kršćani štuju Boga na visinama, oni štuju boga kojeg su spustili na zemlju i preoblikovali u idealno društvo.

No, kada se društvo pretvori u nepovezani skup atomiziranih pojedinaca, tko će preuzeti kontrolu? Tko preuzima sve odnose u društvu? Tko se može nositi s katastrofom koja slijedi?

***

"Kada ukinete Boga, Vlada postaje Bog."

G.K. Chesterton

Tko se može suprotstaviti svemoćnoj Državi i naprednjacima koji nas vode u tu rajsku budućnost? Rekao bih da je jedan od odgovora, zapravo najbolji odgovor, Crkva. Konzervativac koji cijeni ono što je dobro u društvu i želi to očuvati, obnoviti i podržati trebao bi prepoznati vrijednost utjecaja Crkve, ali i svi oni koji cijene slobodu trebali bi imati simpatija prema instituciji koja predstavlja protutežu Državnoj svemoći. (Često to nije slučaj, pa oni koji misle da cijene slobodu nemaju problema s korištenjem državne prisile da ostvare svoj slobodarski raj.)

"Ali Crkva želi totalitarno društvo", reći će naši napredni sugrađani, i popratiti to poznatim izrazima. No, takvim izjavama se zapravo žale da se Crkva protivi njihovom totalitarnom preuzimanju društva – a to prema njima znači da je totalitarna. (Ako se primjerice protivite prisilnom preodgoju Vaše djece kojeg su oni osmislili, onda ste totalitarist - kako se uopće usuđujete ometati njihove nimalo totalitarne pokušaje.)

Važnost civilnog društva, prostora između države i pojedinca, je potpuno izbrisana. Danas, civilno društvo nisu obitelji, zajednice, župe, udruženja, klubovi nego skup kvazinevladinih ureda i udruga koje koriste moć te iste države da bi provodili svoje planove. Tako ste mogli čuti da udruge civilnog društva zahtijevaju provođenje različitih odgoja u školama. "Civilno društvo" niste Vi i Vaše obitelji, niste Vi i Vaši prijatelji, nego je to skup profesionalnih aktivist; Vi niste društvo, nemate pravo upravljati plodovima svoga rada ili odgajati svoju djecu – to bi bilo opasno za "civilno društvo", predstavlja opasnost za "građansku Hrvatsku".

Naprednjaci nemaju svojih vrijednosti nego su uvijek neutralni; odnosno tako razmišljaju o sebi, ili su barem spremni lagati i tako se predstavljati – kada vam je cilj zemaljski raj, sredstava nisu bitna. (Tako ste mogli pratiti zgražanje "struke" jer su mladi konzervativniji od svojih roditelji, Država mora hitno nešto poduzeti.) Naprednjaci nisu za pobačaj nego su za "izbor", nisu protiv braka nego su protiv "diskriminacije", nisu protiv dobrog karaktera, nego su samo protiv "osuđivanja". Ne radi se o nekom sektaškom pogledu na svijet, oni nemaju svoj stav o svijetu, o tome što je istinito i što je dobro. Oni su jednostavno neutralni i neosuđuju. Oni su jednostavno za Napredak – kakav bi se totalitarist tome protivio. Nema tu nikakve varke i obmane, čisti razum.

***

Postojanje Crkve je u prošlom sustavu pružalo otpor svemoćnoj Državi, očuvalo nešto civilnog društva - onog stvarnog društva sačinjenog od pojedinaca koji žive svoje živote i pronalaze načine suradnje i rješavanja nesuglasica. Isto tako, Crkva i danas pruža otpor moćnoj Državi i kvazireligiji Ljevičarstva.

U svjetlu toga, napadi na Crkvu nas ne trebaju čuditi; a napadi na Crkvu su upravo to – napadi na zajednicu vjernika. Ne radi se o, kako se to pokušava prikazati, napadu samo na biskupe i svećenike – kao da je to nešto što bi vjernici trebali odobravati?, neke odvojene entitete.

Naprednjaci ne shvaćaju Crkvu, ne shvaćaju ljudsku prirodu, ne shvaćaju konzervatizam, ne shvaćaju ekonomiju: Ukratko, ne shvaćaju stvarnost. Opasno bi bilo prepustiti im oblikovanje naših života.

PS

Crkva nije jedina koja se može suprotstaviti Državi, ali izgleda da je jedina u stanju to učiniti na neki značajniji način. Isto tako, Crkva nije bila jedina žrtva sustava 20. stoljeća, ali izgleda da je jedina preživjela do današnjih dana. Ne morate prihvaćati učenje Crkve da bi se protivili Državnoj svemoći, ali nerijetko takva protivljenja nemaju utjecaja i brzo prestaju, čak se i pretvaraju u prihvaćanje.

Sigurno ne treba idealizirati ulogu ljudi iz Crkve, ali još sigurnije, ne treba dopustiti ni Ljevičarsko preuzimanje društva u ime "oslobođenja" i "Napretka".

Mislio sam dodati još par ograda na ulogu Crkve (i odnos s Ljevičarstvom), ali odustao sam nakon što sam pogledao emisiju u kojoj nas je ugledni pravnik uvjeravao da moramo Ustavom zabraniti konzervativnu poziciju – u ime sekularizma, naravno. (Svaki put kada prekinem svoj medijski post zažalim.)

Povezano; Kako odgojiti djecu i spasiti ih od Države, te svakako; Prvi val sekularizacije, Drugi val sekularizacije 1.dio  (i 2. dio)

Scruton o Ljevičarskom stanju uma

Unatoč tome [...], može se dati gruba skica onoga što nazivam "ljevičarskim" mišljenjima koja će biti dovoljna za identificiranje stanja uma koje je njima iskazano;

• Fundamentalna uvjerenost u ljudsku jednakost, popraćena netrepeljivošću prema svim distinkcijama, bilo da se radi o klasi, rasi ili spolu.
• Nepovjerenje prema "moći"; i nedostatak ikakvog osjećaj da bi moć u okolini mogla biti legitimna, unatoč tome što je u rukama nekoga drugog.
• Netrepeljivost prema svemu što pridodaje moć: posebno prema poduzetništvu, poduzećima i tržištu.
• "Kritički" pristup društvu u kojem svugdje prepoznajete i razotkrivate "moć" i "konflikt".
• Paradoksalna identifikacija sa vanjskim neprijateljima moći: posebno s onim državama koje predstavljaju opasnost sigurnosti Zapadnih nacija.
• Spremnost vjerovanja [bona fides] onima koji govore jezikom "oslobođenja" i "borbe".
• Krivnja zbog vlastite zemlje i njene povijesti [...]
• Anti-patriotizam; obično popraćen izrugivanjem patriotskih sentimenata vlastite nacije – ili otvoreni rat protiv njih kao oblika "militarizma".

Roger Scruton, Salisbury Review, 1988.

(h/t Scruton quotes)

PS

Napisano prije gotovo trideset godina, ali vrijedi danas kao i tada. Treba li što dodati? Pa, mogli bi napomenuti borbu protiv ljudske prirode i uvjerenost u utopijski sustav koji će uslijediti u budućnosti, ali to možete izvesti iz navedenoga.

S obzirom da je Scruton opširno pisao o sličnim temama, prije no što zaključujete neke malicozne misli iz par rečenica, bilo bi dobro upoznati se s time što podrazumijeva pod pojedinim navodima.

Već sam objavio više postova povezane tematike;

• Scruton o konzervatizmu i očuvanju, Scruton o Konzervatizmu, Scruton o Konzervatizmu i Ekologiji, Što vjeruju konzervativci
• Scruton o konzervatizmu - intervju, TV Intervjui sa Scrutonom o konzervatizmu
• Burke o Patriotizmu, Chesterton definira i brani patriotizam, Nacionalne države ili transnacionalne tvorevine
• Što se dogodilo s razumom?, Scruton o zagonetnoj ustrajnosti Marksizma, Oikofobija, Poroci i vrline, progresivci i konzervativci, O Kritičkom i o Drugačijem razmišljanju
• Totalitarna sentimentalnost, Humana ekonomija ili humano društvo?

Naravno, tu je i post Deset konzervativnih načela!; te općenito kategorija Scruton, kategorija konzervatizam, kategorija rat kultura, kategorija ljevica, kategorija kulturna ljevica itd.

Kolakowski o Toleranciji

Međutim, važno je primijetiti, da kada nam nameću toleranciju ovih dana, često se misli na ravnodušnost: zapravo traže od nas da se suzdržavamo od izražavanja – pa i samog imanja – bilo kakvog mišljenja, a ponekad čak i odobravanje svakog zamislivog tip ponašanja ili mišljenja kod drugih. Takva vrsta tolerancije je nešto potpuno drugo, a zahtijevanje takve tolerancije je dio naše hedonističke kulture, u kojoj nam ništa nije bitno; radi se o filozofiji života bez odgovornosti i bez uvjerenja. Podržavaju je različite vrste popularnih filozofija, koje nas podučavaju da ne postoji takva stvar poput istine u tradicionalnom smislu, i stoga kada ustrajemo u našim uvjerenjima, čak i ako to radimo bez agresije, mi smo ipso facto zgriješili protiv tolerancije.

Radi se o besmislici, i to opasnoj besmislici. Prezir prema istini šteti našoj civilizaciji barem podjednako kao i fanatično inzistiranje na [onome što netko misli da je] istini. Osim toga, ravnodušna većina ostavlja prostor za fanatike, kojih će uvijek biti. Naša civilizacija podržava uvjerenja da bi sve trebalo biti samo zabava i igre – nešto što se javlja u infantilnoj filozofiji tzv. "New Age-a". Njihov sadržaj je nemoguće opisati jer one znači što god netko želi da znače za njega; zbog toga i postoje.

Leszek Kolakowski, On Toleration

PS

Unatoč propagiranju "tolerancije", treba reći da su istina i pravda vrijednosti koje je potrebno njegovati u društvu. Tolerancija ima smisla, ukoliko ga ima, samo zato što su navedene vrijednosti nešto prema čemu stremimo.

(Reći žrtvi zločina da ne smije tražiti zadovoljštinu nego treba biti "tolerantna" prema svome zločincu znači umanjivati vrijednost pravde i istine, a sam koncept tolerancije lišiti ikakvog smisla i namjene.)

Naravno, konzervativci su spremni tolerirati (podnositi) mnoge stvari, ali isprazni pozivi na "toleranciju" neće ih navesti da odobravaju i slave nemoralne pojave u društvu.

Feser o liberalizmu u Crkvi i svijetu

[...] A to me dovodi do drugog faktora iza tendencija suvremenih crkvenjaka da govore na način za koji se čini kako implicira raskid sa poviješću: potpuna hegemonija liberalizma u suvremenoj Zapadnom svijetu, zapravo u većini suvremenog svijeta. Kada kažem "liberalizam" ne mislim samo na onu vrstu stvari koju karakteriziraju moderne lijeve strane [U SAD-u Democratic Party], mislim na širu tradiciju koja počinje s misliocima pout Hobbesa i Lockea, i čije se osnovne pretpostavke danas uzimaju zdravo za gotovo od strane moralnih i političkih mislioca gotovo svih vrsta. Ono što liberali svih vrsta – od Hobbesa do Lockea do Kanta di Rawlsa i Nozicka – dijele zajedno, neovisno o značajnim međusobnim razlikama, je naglasak na vladavinu volje pojedinca. Za liberalizam, nijedan zahtjev nad bilo kojim pojedincom nije legitiman ukoliko on na neki način ne pristane. Stoga je tendencija svako takvo nametanje smatrati povredom njegova dostojanstva. Sloboda koju liberali žele promovirati je sloboda od okova nad pojedinčevom voljom, bilo da su ti okovi politički, društveni, moralni, religiozni ili kulturni.

Liberalizam u tom širem smislu je prevladavajući način razmišljanja i osjećanja u suvremeno doba. Radi se o obveznom etosu, zapravo religiji, suvremenog doba. Apsolutno prožima suvremeni politički, društveni, moralni, vjerski i kulturni život. Zbog toga su čak i argumenti političkih konzervativaca i pravovjernih kršćana konstantno izraženi jezikom slobode, prava, digniteta pojedinca itd. Pritisak da prilagodite svoje razmišljanje i senzibilitet osnovnih liberalnim pretpostavkama je gotovo neodoljiv. Stoga se svaki priziv na sloboda smatra sam po sebi moćnim argumentima, a prigovor nekoj političkoj odredbi ili stavu na temelju toga da je u konfliktu sa slobodom se smatra moćnim prigovorom na kojeg se treba odgovoriti. Zagrebite ispod površine suvremenog konzervativca ili kršćanina i pronaći ćete liberala, u tom širem smislu riječi "liberal".

Liberalizam je potomak Ockhamova voluntarizma, davanja prioriteta volji nad intelektom. Izvedite posljedice voluntarizma i doći ćete do zaključka da ono što volja odabire je važnije od onoga što intelekt zna. Objektivna istina će se činiti kao opresivno nametanje volji. Za Akvinskoga, takvo razmišljanje je naopako. Volja je podređena intelektu, a njen finalni uzrok je potraga za objektivnom istinom koju intelekt dokučuje.

Kao što svaki tomist zna, nešto istine možete pronaći u svakom, manje ili više, pogrešnom sustavu razmišljanja. Stoga postoji i neka istina u liberalizmu. Slobodno izvršavanje volje je stvarno dobra stvar. Ali radi se o dobru koje je podređeno višoj namjeni zbog koje postoji, potrazi za onime što je stvarno istinito i dobro. Osim toga, s obzirom an hegemoniju liberalizma u suvremeno doba, i posljedičnom pritisku da mu se podložite, čak i oni koji se ne smatraju liberalima će prenaglašavati značaj ono istine što se može pronaći u njemu. Stoga imamo tendenciju suvremenih crkvenjaka koji neumoljivo naglašavaju dostojanstvo pojedinca i misle kako je pozivanja na dostojanstvo ključna stvar za razrješavanja svake moralne i političke kontroverze. (Zapravo je pravo pitanje što uopće je poštovanje ljudskog dostojanstva kod pitanja seksualnog morala, pobačaja itd.)

Izvorni post Nudge nudge, wink wink, autor Edward Feser.

PS

Feser u navedenom postu komentira nedavnu sinodu i nejasan jezik kojim se poručuje više od onoga što se poručuje samim riječima. Implikatura izjava je da neke stvari koje su se prije smatrale pogrešnim više nisu takve. (Na početku posta objašnjava što je Implikatura – primjerice, netko Vas pita kako je bilo na slijepom spoju, a vi odgovorite da je restoran bio u redu. Iako niste ništa rekli o samoj osobi, sugovornik će shvatiti i više od onoga što se rekli samim riječima.)

Inače, Feser misli da su stvari loše, ali da nisu toliko loše. Prema njemu, liberalizam je poput Arijanizma, hereza koja će se zadržati još neko vrijeme, ali će u konačnici izgubiti.

Nešto ranije u istom postu komentira;

"Kako smo došli do toga? Prema meni postoje dva glavna faktora. Prvi je ono što sam već opisivao kao glavni razlog kolapsa katoličke apologetike, dogmatike i moralne teologije, i kateheze: napuštanje skolastike. Tomisti i drugi skolastički filozofi, i kler ranijih generacija koji je imao skolastičku intelektualnu formaciju, naglašavao je preciznost u misli, preciznost u jeziku, preciznost u argumentaciji, preciznost u doktrinalnim i javnim izjavama, i izuzetni oprez prilikom novih teza i formulacija za koje se čini da bi mogle podrivati kredibilitet. Recite što želite o (navodnim) ograničenjima skolastičke teologije i filozofije, ali kada je ona prevladavala nije bilo nikakve sumnje o tome što znači izjava biskupa ili Vatikana i kako se uklapala u katoličku tradiciju."

***

Još ću jednom istaknuti nešto;

"Slobodno izvršavanje volje je stvarno dobra stvar. Ali radi se o dobru koje je podređeno višoj namjeni zbog koje postoji, potrazi za onime što je stvarno istinito i dobro."

Često možete čuti da su konzervativci nedosljedni jer su primjerice protiv državnog uplitanja u ekonomiju, a nisu protiv državnog "uplitanja" u narkotike. (O sličnom prigovoru sam već pisao ovdje - O dosljednosti konzervativaca i libertarijanaca.) Ne znam je li to posljedica retorike koju neki konzervativci preuzimaju od libertarijanaca, ali taj prigovor ne shvaća poziciju konzervativaca. Ne postoji ništa nedosljedno u tome da primjerice oženjenom čovjeku olakšamo poboljšavanje ekonomske situacije, razmjenu robe i usluga (kako bi mogao skrbiti o bližnjima), ali i da mu istodobno otežamo pristup teškim narkoticima koji će djelovati protivno namjenama uma i koji će mu onemogućavati normalno funkcioniranje i ispunjavanje svih drugih namjena. (Naravno, neće sve nemoralne stvari ujedno biti i nelegalne.)

Možemo reći da konzervativci razlikuju slobodu i licencu. Sloboda je stvar osobne odgovornosti i poštivanja drugih, a licenca je kada činite što god želite, iskorištavanje drugih. Sloboda ovisi o vrijednostima koje štite pojedinca od kaotičnih osobnih života. Odnosno, ona "sloboda" koju može uživati samo jedna generacija, dok je slijedeća osuđena na ovisnost, nije sloboda nego licenca. (Više o tome u Scrutonovim razmišljanjima koje sam prenio ranije; Što vjeruju konzervativci i TV Intervjui sa Scrutonom o konzervatizmu.)

Kao što ističe Michael Novak, postoji razlika između liberalnih institucija – slobodno tržište, vladavina prava, ograničena vlast itd. - i različitih liberalnih filozofija. U prvom ima vrijednosti i potrebno ih je prihvatiti, u drugom nema.