Ojačava li Darwinizam Tomističke dokaze?

U svojoj [Feser] knjizi The Last Superstition obrazlažem kako neovisno o tome što mislite o Darwinizmu, točnosti ili pogrešnosti istog, to je (suprotno onome što Novi Ateisti poput Dakwinsa pretpostavljaju) irelevantno za uvjerljivost Tomističkih dokaza Božje egzistencije, uključujući Tomin Peti Put (kojeg Dawkins nekompetentno izjednačuje sa Paleyevim argumentom Dizajna). Ako darwinizam ima ikakve relevantnosti sa argumentom, onda ga zapravo blago pojačava, a ne potkopava. Razlog je taj što darwinizam, poput bilo koje znanstvene teorije, pretpostavlja različite kauzalne mehanizme, a svi kauzalni mehanizmi pretpostavljaju (razlozi izloženi u TLS) konačnu kauzalnost, time (s obzirom da je polazišna točka Petog Puta postojanje konačne uzročnosti) Darwinizam, qua znanstvena teorije, samo daje daljnju potporu Petom Putu.

Također obrazlažem u TLS da primjena (od strane biologa, fizičara i drugih znanstvenika) koncepata poput "algoritma"; "informacija", "softvera", "programa" itd. na prirodni svijet odaje prešutno prepoznavanje stvarnosti teleologije ili konačne uzročnosti. Razlog za to (kojeg detaljno izlažem u TLS) je što takva vrsta usmjerenosti prema cilju, koje ti koncepti podrazumijevaju, tvore srž Aristotelijansko-skolastičkog poimanja konačne uzročnosti.

Treća stvar koju naglašavam kroz TLS je da tomistički dokazi, poput većine klasičnih argumenata za Božju egzistenciju, ne doživljavaju uspjeh ili neuspjeh ovisno o pitanju ima li svemir početak u vremenu. Čak i ako (kao što je poganin Aristotel smatrao i kao što je kršćanin Toma Akvinski zadovoljno prihvatio argumenta radi) svemir nije imao početak, potreba za prvim Neuzrokovanim Uzrokom bi i dalje ostala. Jer "prvi" u razmišljanjima Aristotela i Akvinskog ne znače "Prvi u vremenu" nego "ontološki najfundamentalnije", i ono što žele objasniti nije kako je nastao svemir u nekoj točki vremena nego što ga pokreće u bilo kojem trenutku. (Stvaranje je za Akvinskog samo očuvanje svijeta u postojanju.)

U zanimljivom komentaru oko sporo između biologa Jerrya Coynea i Roberta Wrighta (autora The Evolution of God), Jim Manzi daje neke primjedbe koje se slažu sa navedenim stvarima.

To je doduše najmanje očito s obzirom na posljednju točku. Manzi primjećuje da, suprotno onome što Coyne pretpostavlja:

Evolucija ne otklanja problem konačnog podrijetla. Fizički genomi su sastavljeni od dijelova, koji su pak sastavljeni od drugih pomoćnih komponenti prema zakonima fizike. Mogli bi, u teoriji, tu konstrukciju dovesti kroz komponente i subkomponente sve do najmanjih subatomskih čestica koje trenutno znamo, ali još uvijek bi morali odgovoriti na problem izvornog stvaranja. Čak i ako tvrdimo da ... prethodni fizikalni procesi stvaraju materiju, još uvijek nam ostaje dublje pitanje podrijetla samih zakona fizikalnih procesa.

I Manzi zaključuje da:

Ukoliko idete lancem kauzalnosti dovoljno unatrag, ili ćete se naći na manje više istoj poziciji gdje je Aristotel bio prije više od dvije tisuće godina kada je izrazio svoje mišljenje da koncept svakog lanca uzroka i učinka mora u konačnici započeti sa Neuzrokovanim Uzrokom, ili ćete jednostavno prihvatiti problem beskonačnog regresa.

Manzijeva napomena je podložna dvjema alternativnim interpretacijama. Može misliti da ako pratiti izvore kompleksne strukture materijala u vremenu sve do sve ranijih faza u povijesti svemira (ili možda u nekoj hipotetskoj seriji grananja svemira) onda ćete se u konačnici naći ili u nekoj vremenski početnoj točki i Neuzrokovanog Uzroka te početke točke, ili prihvatiti misteriozni beskonačni regres.

Ako Manzi misli na to, onda ne daje Aristotelijansku obranu teizma. Da ponovim, Aristotel i njegovi sljedbenici ne tvrde vremenski početak svemira (iako neki od njih vjeruju, iz nekih drugih razloga, da ima početak). Niti ne misli kako je beskonačni regres "problem". Jer "beskonačnim regresom" ili mislite na beskonačni regres slučajno uređenih uzroka koji se protežu unatrag u vremenu – u tom slučaju je takav regres savršeno moguć (i doista, stvaran, prema Aristotelu) – ili mislite na beskonačan regres esencijalno uređenih uzroka te vrste koja dovodi u konačnici do simultano operirajućih instrumentalnih uzroka ovdje i sada – u tom slučaju takav regres nije samo "problematičan" ili misteriozan (u smislu da bi takav regres mogao postojati na neki još nepoznati način), nego izričito nemoguć u principu. (To sve objašnjavam u detalje u TLS.)

Ali Manzijeve primjedbe možemo protumačiti na drugi, aristotelijanskiji način. Može misliti da čak i ako svemir nije imao početak u vremenu, osnovni zakoni koji upravljaju, i činjenica njihova stalna djelovanja u svakom trenutku, bi svejedno zahtijevali objašnjenje. Priče o "zakonima prirode" je modernije od Aristotelova načina izražavanja, ali osnovna poanta vrijedi, da nema ništa inherentno u materijalnoj stvarnosti što može objašnjavati "aktualizaciji" njenih "potencijala" za postojanje i djelovanje na način na koji djeluje u svakom trenutku. Osim ako ga ne dopratimo do onoga što je "čista aktualnost" Nepokrenuti Pokretač ili Neuzrokovani Uzrok koji obdržava sve u postojanju i radu ovdje i sada i u bilo kojem trenutku o kojem razmišljamo, ne bi imali način u principu da objasnimo zašto svemir uopće postoji i djeluje na način kako to radi. "Problem beskonačnog regresa" prema toj interpretaciji nije stvar prihvaćanja misterija koji možda ima rješenje – neko koje nemamo ili je možda nemoguće otkriti – nego fatalni (za naturalizam) problem jer bez priznavanja da regres esencijalno uređenih uzroka koji djeluju ovdje i sada završava u Nepokrenutom Pokretaču, materijalni svijet postaje nerazumljiv čak i u principu.

Manzi je jasniji po pitanju finalne kauzalnosti. Čini se kako Coyne smatra da pripisati svrsishodnost evoluciji podrazumijeva promatranje ljudske vrste kao nečega što je na neki način bio krajnji rezultat prema kojem je prirodna selekcija išla; i onda istrese uobičajene ad hominem napade na kritičare Darwinizma, nešto poput da jednostavno nisu u stanju prihvatiti ponižavajuće implikacije evolucije, bla bla bla. Ali kao što je Manzi spomenuo, time promašuje poantu. Neka ljudska vrsta bude kozmički beznačajna koliko god to želite; niti naše postojanje niti postojanje bilo koje druge vrste nije uopće relevantno za pitanje "svrsishodnosti" evolucije. Poanta je da Darwinizam tvrdi da identificira "algoritam" kojim prirodni procesi generiraju nove vrste. I ako se ovaj "algoritam" ozbiljno shvati (da malo to izrečem snažnije od Manzia) to nužno podrazumijeva, s obzirom na prirodu algoritma, da postoji krajnje stanje prema kojem proces u pitanju ide - ne prema stvaranju neke specifične vrste (ljudske ili druge) u nekom vremenskom trenutku, nego (u principu neprestano) stvaranje vrsta koje zadovoljavaju određene apstraktne kriterije prilagodljivosti. (Pogrešno je misliti da bi postojanje finalnog uzroka u biologiji podrazumijevalo neku vrstu "omega točke" a la Teilhard de Chardin. Aristotel je vjerovao da je kretanje nebeskih sfera bilo i teleološko i beskrajno. Njegova fizika i astronomija su bile pogrešne, ali to ne utječe na filozofsko pitanje o prirodi teleologije. Čak i ako evolucija nastavi zauvijek, to ne bi značilo da je ne-teleološka.)

Kao što obrazlažem u TLS, sav rječnik računarske znanosti kojeg koriste fizičari, biolozi i drugi suvremeni znanstvenici nije u skladu sa "mehanističkim" ili anti-teleološkim poimanjem materijalnog svijeta kojemu su službeno predani. Stoga se morate ili složiti sa prosudbom mislioca poput Johna Searla da je priča o "informaciji", "algoritmu" itd. u najboljem slučaju obmanjujući skup metafora, a u najgorem potpuna zbrka; ili, ako mislite da je takav govor neophodan (a postoje dobri razlozi da tako mislite) morate priznati da je nešto poput Aristotelijanskog poimanja prirode ipak točno.

James Ross je dao slične argumente u nizu radova, poput njegova eseja "The Fate of the Analysts: Aristotle’s Revenge: Software Everywhere," i najnovije u svojoj knjizi Thought and World: The Hidden Necessities. I naravno, napomenuo sam već (ovdje, ovdje) da pronalazite različite neo-aristotelijanske teme u radovima mnogih suvremenih filozofa i znanstvenika – uključujući one koji nemaju nikakvog teološkog interesa. Daleko od toga da završava anti-teleološku mehanističku revoluciju – koja je strogo govoreći bila prije filozofska revolucija nego znanstvena (iako su moderni znanstvenici skloni prihvatiti cijelu stvar) – dolazak algoritama zapravo je potpuno potkopava.

Razlog zašto toliko komentatora u takozvanoj "religija vs. znanost" raspravi ne vidi aristotelijanske implikacije suvremenih znanstvenih ideja na koje se pozivaju je u tome što jednostavno uopće ne razumiju što aristotelijanci misle pod "finalnom uzročnosti", i općenito – na što se nikada ne umorim žaliti – su se vezali za fosilizirani skup klišeja i karikatura "prosvjetiteljske" ere oko toga što su aristotelijanci i skolastičari stvarno mislili. Ne shvačajući klasičnu filozofiju (bilo aristotelijansku, platonističku, tomističku, ili koju god) oni naravno također ne razumiju teologiju koju je inspirirala. Stoga uzimaju Williama Paleya i njegove nasljednike – umjesto Augustina, Akvinskoga ili čak i Leibniza – kao svoje vodiče u tome kakva mora biti božanska priroda, ukoliko postoji Bog. I stoga umjesto da usmjere svoje argumente protiv (informiranog klasičnom filozofijom) klasičnog teizma koji je povijesno definirao Kršćansko pravovjerje, oni se usmjere na (trenutno popularna, ali povijesno iskrivljena) antropomorfna poimanje Boga. U svakom slučaju, njihovi argumenti su potpuno nebitni za pitanje egzistencije Boga Atanazijeva, Augustinova, Anselmova i Tomina – a time i Boga Abrahamova, Izakova i Jakovljeva.

Ali to je već tema za neki drugi post...

Autor je filozof Feser, izvorni post Manzi on the Wright-Coyne dispute. Feser je objavio više postova o ovome problemu, npr. Thomism versus the design argument. U postu ID versus A-T roundup možete pronaći još tekstova...

PS

Kreeft, predstavljajući argument Dizajna, odgovara na jedan prigovor;

Pitanje: Nije li darwinovska teorija evolucija pokazala kako je moguće da poredak u svemiru nastane prema slučajnosti? 

Odgovor. Ne, nimalo. Ako nam je darwinovska teorija išta pokazala, onda nam je pokazala kako vrste mogu nastati iz drugih vrsti putem nasumičnih mutacija; i kako preživljavanje vrsta možemo opisati prirodnom selekcijom – putem prilagođenosti nekih vrsti preživljavanju u svojem okolišu. Ne objašnjava sveprisutni red i razumljivost prirode. Ona pretpostavlja uređenje. Da citiramo slavnu frazu: "Preživljavanje najprilagođenijih pretpostavlja pojavu prilagođenih." Ako Darwinovci žele ekstrapolirati iz svojih čisto bioloških teorija i tvrditi kako je sav poredak oko nas rezultat nasumičnih promjena, onda nam poručuju nešto što nijedan empirijski dokaz nikada neće moći potvrditi; nešto što empirijska znanost nije u stanju pokazati...

Možda će i Prussovovo kratko razmišljanje Aquinas's design argument and evolution, biti korisno.

Povezani postovi; Kviz o evoluciji, O Evoluciji - Martin Nowak.

Je li Bog Svemoguć i Sveznajuć?

Richard Dawkins zapisuje u The God Delusion:

Logičari nisu propustili primijetiti kako su svemogućnost i sveznajućost međusobno nespojivi. Ako je Bog sveznajuć, onda već mora znati kako će intervenirati da promijeni slijed povijesti koristeći svoju svemogućnost; ali to znači da ne može promijeniti svoj (na)um oko svoje intervencije, što znači da nije svemoguć. (p. 77-78)

Radi se o standardnom Novo Ateističkom retoričkom triku: Uzmi pojednostavljeni prigovor teizmu koji je već dan i na koji je odgovorene već puno puta i predstavi ga neopreznom nestručnom čitatelju kao da se radi o razornom pobijanju na kojeg nitko nikada nije uspio odgovoriti.

Što se tiče supstance: Prvo treba napomenuti kako za gotovo sve teiste, "svemogućnost" ne znači imati moć da se dosegne (samo)kontradiktorno stanje stvari (npr. Stvaranje okruglog kvadrata, ili stvaranje kamena koji je prevelik da bi ga svemogući mogao podići). Razlog je u tome što ne postoji takva moć; sama ideja takve moći je nekoherentna, upravo zato što je ideja kontradiktornog stanja stvari nehoherentna. Božja moć bi bila ograničena samo ako bi postojala neka moć koju On ne bi imao. S obzirom da ne postoji takva stvar kao moć da kontradikcija bude točna, Njegova nemogućnost da to učini nije ograničenje Njegove moći. (Ukoliko ateist inzistira kako svemoguće biće mora imati takvu moć, onda sam šteti svom argumentu jer teist može odgovoriti na bilo koji mogući prigovor ateista: "S obzirom da Bog može kontradikciju učiniti točnom, On može učiniti točnim da On postoji iako tvoj argument pokazuje da On ne postoji.")

Pretpostavite da su A i B logički koherentna, ali međusobno inkompatibilna stanja stvari. Bog, s obzirom da je svemoguć, može se odlučiti za bilo koje. Pretpostavite da On želi A, a ne B. S obzirom da je sveznajuć, On zna da je A, a ne B ono što On želi ostvariti. Gdje je konflikt sa svemoći? Podrazumijeva li Njegovo znanje kako želi A, da nije mogao izabrati B umjesto toga? Ne, mogao je to poželjeli; jednostavno nije. Leži li konflikt u tome da On ne može željeti A i B zajedno? Ne, zato što su A i B logički nespojivi, a (kao što smo pokazali) svemogućnost ne podrazumijeva moć da ostvari kontradiktorno stanje stvari.

Čini se kako Dawkins misli na situaciju u kojoj Bog odluči ostvariti A u jednoj točki vremena, a zapravo ostvari svoju odluku u nekoj kasnijoj točki u vremenu. S obzirom da u trenutku svoje odluke On nepogrešivo zna što će On učini kasnije (s obzirom da je svemoguć) ne postoji mogućnost za Njega da "promjeni svoj um" i da učini nešto drugačije u tom kasnijem trenutku, što znači (zaključuje Dawkins) kako On nije svemoguć.

Postoji dva problema. Prvo, čak i kada bi ovo bio ispravan način razmišljanja o božanskoj akciji, Dawkinsonov zaključak ne slijedi jer on kaže kako Bog ne može ostvariti sljedeću situaciju:

S: Sveznajuće biće nepogrešivo zna da će On ostvariti A u budućnosti, ali ipak ne ostvari A.

Iz činjenice da Bog ne može ostvariti S, Dawkins zaključuje da On nije svemoguć. Ali razlog zašto Bog ne može ostvariti S je u tome što je S kontradiktornost, a svemogućnost ne podrazumijeva moć da ostvarite kontradiktorno stanje stvari. (Još jednom, ako Dawkins inzistra kako svemogućnost mora podrazumijevati takvu moć, to će samo naštetiti njegovom argumentu jer teist može reći "Naravno, Bog može ostvariti S, jer s obzirom da je svemoguć, On može ostvariti čak i da kontradikcije budu točne!")

Kao što se to obično ispadne, ovo nije ispravan način razmišljanja o božanskom djelovanju. Iz perspektive klasičnog teizma Bog je nepromjenjiv i vječan. On "ne mijenja svoj um" zato što se On uopće ne mijenja. Niti ne postoji vremenska praznina između Njegove želje i Njegova djelovanja. Bog je potpuno van vremena. Mi donosimo odluke i onda ih izvršimo nakon nekoliko trenutaka, sati, dana ili godina. Bog nije takav. Kada On odluči da će se dogoditi A u određenom trenutku vremena, mi ćemo možda morati čekati da se A ostvari, s obzirom da smo unutar vremenskog poretka; ali Bog ne mora čekati da se to ostvari jer On nije unutar vremena. Za njega, čitav stvoreni poredak – uključujući svaki događaj u svakom trenutku vremena – slijedi iz Njegova jednog stvaralačkog čina.

Navedeno je izuzetno dobro poznato ljudima koji stvarno znaju nešto o povijesti filozofske teologije. Naravno, to znači da Dawkins i sljedbenici nisu toga svjesni. Njihova koncepcija Boga je zapanjujuće sirova. Koji je smisao u raspravljanju sa takvim ignoramusima? Ne bi imalo nikakvog smisla, osim što ignoramusi uzgajaju sve više ignoramusa. Kao što Dawkinsov slučaj pokazuje, biti suprotnost sveznajućeg je potpuno kompatibilno sa nadnaravnom moći – poput moći pretvaranja da se namjerno neznanje čini kao objektivna, učena racionalnost.

Autor je filozof Feser, izvorni post Dawkins on omnipotence and omniscience.

Ja "ne vjerujem u jednog boga više od tebe" prigovor

Nedavno je Bill Vallicella komentirao ono što bi mogli nazvati prigovor "jednog boga više" teizmu. Bill ovako opisuje prigovor:

Koliko sam shvatio, ideja je da su svi bogovi na istom nivou, a kako je svatko ateist s obzirom na neke bogove, zašto ih onda ne bi jednostavno sve maknuli i bili ateist s obzirom na sve bogove. Ne vjerujete u Zeusa ili nebeski čajnik. Zašto onda vjerujete u Boga Izakakova, Abrahamova i Jakovljeva?

Ili kao što je blog Common Sense Atheism  prije ponosno postavio na svoj jarbol

Kada shvatiš zašto odbacuješ sve druge moguće bogove, onda ćeš shvatiti zašto ja odbacujem tvojeg.

Vidim da je taj blog uklonio tu pošalicu, možda je to znak da je intelektualni napredak moguć čak i među Novim Ateistima. Iako će prosječni "Internet Nevjernik" i dalje smatrati kako je prigovor "jednog boga više" razorno pametan, zapravo je sramotno smiješan, znak ekstremne dekadencije u kojoj je sekularistička "misao" upala u Doba Dawkinsa.

Zamislite da neki skeptik kaže o Euklidskoj geometriji:

Kada shvatiš zašto smatraš da svi pojedini trokuti koje si vidio imaju stranice koje su manje od savršeno ravnih, onda ćeš shvatiti zašto ja smatram da euklidski trokuti kao takvi imaju stranice koje su manje od savršeno ravnih.

Ili zamislite da kritičar Platonizma kaže:

Kada shvatiš zašto smatraš stvari svakodnevnog iskustva na različite načine nesavršene ili manje od potpuno dobrih instanci svojih vrsti, shvatit ćeš zašto smatram Platonovu Formu Dobra kao manju od potpuno dobra.

Bi li ti prigovori bili razorni prigovori euklidskoj geometriji ili Platonizmu? Bi li oni mogli poslužiti kao prikladni logo blogu nazvanom "Common Sense Anti-Euclideanism" ili "Common Sense Anti-Platonism"? Očito ne. Samo bi pokazali kako govornik nema pojma o čemu priča.

Prigovor "jednog boga više" nije ništa bolji nego što bi bili ovi glupi "prigovori". Prigovor “Common Sense Anti-Euclidean” pretpostavlja kako je koncept trokuta kojeg definira euklidska geometrija tek jedan od mnogih trokuta koje možete vidjeti u prometnim znakovima i drugim stvarima, samo nevidljiv i bolje nacrtan. Ali naravno, savršeni euklidski trokut nije takva stvar. Ono što udžbenik opisuje nije trokut, čak niti bolje nacrtan trokut, nego sama (euklidska) trokutnost; a trokuti koje svakodnevno susrećete su defektni upravo zato što ne zadovoljavaju standard kojeg predstavljaju. “Common Sense Anti-Platonism” prigovor pretpostavlja kako je Forma Dobra tek jedna, više ili manje, nesavršena instanca neke klase ili kategorije među drugim instancama, iako posebno impresivna. Ali naravno, to nije to. Forma Dobra nema dobrotu na više ili manje nekompletan način nego jednostavno jest dobrota. Slično tome “Common Sense Atheist” ili "jedan bog više" prigovor pretpostavlja da je Bog klasičnog teizma tek jedan superčovjek među drugima koji su pronašli svoje štovatelje – Thor, Zeus, Quetzalcoatl, i tako dalje – samo nadčovječno biće sa većom moći, znanjem ili dobrotom nego što su ta božanstva imala. Ali naravno, to nije ono što je Bog. On nije "biće" među drugim bićima, nije niti posebno impresivno biće, nego Sam Bitak ili Čista Aktualnost, od kojeg sva puka bića (uključujući Thora, Zeusa i Quetzalcoatl, ukoliko su postojali) izvlače ograničenu aktualnost ili egzistenciju koju posjeduju. On niti "nema" znanje, snagu, dobrotu i slično; nego On jest snaga, znanje i dobrota.

Primijetite da je “Common Sense Anti-Platonist” prigovor smiješan prigovor neovisno o tome prihvaćate li Platonizam i da je "Common Sense Anti-Euclidean" prigovor smiješan prigovor neovisno prihvaćate li Euklidsku geometriju. Na isti način “Common Sense Atheist” ili "jedan bog više" je smiješan prigovor čak i ako odbacujete klasični teizam na temelju nečeg drugog. U sva tri slučaja, prigovori predstavljaju neuspjeh da shvatite barem osnove pozicije koje se netko drži.

Nema koristi od prigovora kako puno običnih ljudi poima Boga na različite krute načine (zbog kojih je Bog nešto poput glorificiranog Thora ili Zeusa) koji nisu u skladu sa sofisticiranom filozofskom teologijom razvijenom od strane klasičnih teista. "Čovjek s ulice" također vjeruju različite blesave stvari o znanosti – da Dawinizam tvrdi kako su majmuni rodili ljudska bića ili da su molekule sastavljene od malih loptica i štapića. Ali bilo bi apsurdno da se netko pretvara kako je srušio Darwinizam ili modernu kemiju kada napada ove smiješne karikature. Slično tome, kada procjenjujete klasični teizam nije bitno ono što kaže vaša baba, nego što su rekli ozbiljni mislioci poput Aristotela, Plotina, Atanazija, Augustina, Anselma, Akvinskog, Avicenne, Averroesa, Maimonidesa, i bezbroj drugih.

Nema niti koristi od inzistiranja kako "jedan bog više" prigovor ima važnost kao odgovor na antropomorfno "teističko personalističko" poimanje Boga kakvo je zamijenilo klasično teističko poimanje kod mnogih suvremenih teologa i filozofa religije. Iako se većina teističkih personalista razišla značajno (i prema meni katastrofalno) od načina klasičnog teizma, još uvijek su predani puno sofisticiranijem poimanju Boga od onoga kojeg korisnici prigovora "jednog boga više" misle da napadaju. (Spominjanje Letećih Špageta nije ozbiljan odgovor na teističke personaliste poput Plantinge ili Swinburnea.) Još važnije, korisnici ovog prigovora smatraju kako daju ozbiljnu kritiku kršćanstva, judaizma, islama, i filozofskog teizma kao takvog – ne samo neke moderne reprezentacije kao takve – a povijesno gledajući glavna tradicije u ovim religijama i u filozofskim teologijama je klasični teizam, ne teistički personalizam. Stoga ne odgovoriti na klasično teističko poimanje Boga znači ipso facto ne odgovoriti ozbiljno na tvrdnje ovih tradicija. Konkretno, osim ako netko nije ozbiljno proučio filozofsku teologiju koja je razvijena unutar neoplatonske, aristotelijanske, tomističke i drugih skolastičkih tradicija, onda je njegovo shvaćanje tradicionalne teologije, da ne spominjem filozofskog teizma, jednostavno infantilno.

Ne treba ni spomenuti kako je tipični "Internet Nevjernik" ili "novi Ateist" potpuno nevin po optužbi za poznavanje tih tradicija. Niti ne namjerava saznati o čemu one govore – preferira potrošiti svoje vrijeme smišljajući sve razrađenije racionalizacije odbijanja da ih nauči. Ali poput Myersov slučaja (sekularističke racionalizacije du jour), "jedan bog više" prigovor ima neke koristi: radi se o nepogrešivom indikatoru da ste se susreli sa neozbiljnim ili neinformiranim skeptikom.

Autor je filozof Feser, izvorni post: The “one god further” objection.

PS

Možda je Feser malo zakomplicirao stvar; John Lennox (se jednom prilikom našalio) i usporedio takav prigovor sa pitanjem celibata – osoba koja živi u celibatu može reći svom sugovorniku "ti nemaš odnose sa svim ženama na ovom svijetu osim jedne, ja samo nemam odnose sa jednom ženom više."

Problem sa ovim novo ateističkim "prigovorom" je što to nije nikakav argument nego obična tvrdnja; istinita, ali nezanimljiva. (Istina je da vjernici vjeruju u jednog Boga, a ateisti u nijednog.)

No kada bi to shvatili kao argument, vjerojatno bi išao ovako;

1. Svi bogovi imaju istu vjerodostojnost.
2. Svi mi smatramo većinu bogova nevjerojatnim.
što znači da
Z: Zbog dosljednosti moramo odbaciti sve bogove, uključujući judeo-kršćanskog.

Drugim riječima, taj argument pokušava pokazati da kršćani rade iracionalnu iznimku u slučaju svog Boga. Ali očito je kako je prva pretpostavka pogrešna, a kada bi i bila točna, svejedno iz navedenih premisa ne slijedi taj zaključak. Zamijenite riječ bogovi sa X i odmah ćete shvatiti u čem je problem

1. Svi X imaju istu vjerodostojnost.
2. Svi mi smatramo većinu X nevjerojatnim.
što znači da
Z: Zbog dosljednosti moramo odbaciti sve X

Dovoljno je umjesto X umetnuti što god želite (teoriju, ideale, sustav, rješenje jednadžbe...) i vidjet ćete da je argument neutemeljen.

Povezani postovi;

• Tko želi biti ateist?
• Osvetnici (film) i klasični teizam
• Russellov čajnik: Drži li vodu?

U postu su spomenuta još tri teksta; Teizam klasični, tradicija katolička i svijet današnji, O piscima Novog Ateizma i Zašto (ne) raspravljati sa Novim Ateistom...

Klasični teizam, Bog i čovjek

U raspravama o klasičnom teizmu poneki ljudi uvijek pitaju možemo li vjerodostojno smatrati da udaljeni i apstraktni Bog klasičnog teizma može uopće imati interesa u ljudskim bićima, odnosno možemo li ga vjerodostojno identificirati s Bogom kršćanstva, koji definitivno ima takav interes. Teistički personalist tvrdi kako je to nespojivo, i zbog toga odbacuje klasični teizam. Istaknuti ću neke probleme s tim razmišljanjem.

1. Kao što je Akvinski rekao, argument autoriteta je najslabiji od argumenata kada je autoritet ljudsko biće, a najjači je od argumenata kada je autoritet božanski. Uzmite u obzir da su veliki klasični teisti – mislioci poput Atanazija, Augustina, Anselma i Akvinskog (da se držimo samo slova A) – također bili među najvećim kršćanskim teolozima, i nisu vidjeli nikakvih problema u izjednačavanju Boga klasičnog teizma sa Bogom Biblije, pozivali su se na biblijske odlomke, kao i na filozofiju, da bi obranili klasični teizam. Također uzmite u obzir da se neke od ključnih elemenata poimanja Boga klasičnog teista – poput Božje jednostavnosti, nepromjenjivosti i vječnosti – također smatra de fide doktrinama Katoličke Crkve, potvrđene na četvrtom Lateranskom koncilu i prvom Vatikanskom koncilu. Za katolike, to je dovoljno kako bi pokazali da je klasični teizam podržan božanskim autoritetom, a nekatolici; ukoliko smatraju da je kršćanska tradicija bitna onda moraju vidjeti neku težinu u kršćanskim ocima, uglednim teolozima i crkvenim koncilima kroz mnoga stoljeća.

2. Nema koristi od isticanja kako su određeni biblijski odlomci naizgled u konfliktu sa poimanjem Boga u klasičnom teizmu; jer nitko, čak niti teistički personalisti, ne vjeruje kako svaki biblijski opis Boga treba shvatiti doslovno. Primjerice, nitko ne misli da Bog doslovno ima kapke (Ps 11), ili nosnice (Ez 18,18), ili da diše (Job 4,9). Ne može se raditi o doslovnim opisima s obzirom da organi i aktivnosti u pitanju pretpostavljaju imanje materijalnog tijela, kojeg Bog ne može imati s obzirom da je On stvoritelj materijalnog svijeta. Dakle ako teistički personalist želi tvrditi kako trebamo doslovno tumačiti određeni odlomak koji se čini nekompatibilan sa klasičnim teizmom, mora nam objasniti zašto bi to uzeli doslovno, a to nije lagan zadatak jer primijetite kako je razlog zašto ne čitamo doslovno odlomke o kapcima, nosnicama itd. zato što bi takvo tumačenje bilo u konfliktu sa drugim stvarima koje znamo o Bogu iz Biblije, poput toga da je On stvoritelj materijalnog svijeta. Ali ovaj isti kriterij dosljednosti predstavlja problem za neke druge stvari koje teistički personalist tvrdi. Primjerice, neki teistički personalisti smatraju kako je Bog (suprotno onome što klasični teist smatra) u stanju mijenjati se, na temelju biblijskim odlomaka koji doslovno protumačeni impliciraju kako Bog ponekad mijenja svoje naume. Ali drugi biblijski odlomci (npr. Mal 3,6 i Jak 1:17) tvrde kako se Bog ne mijenja. Kako to pomiriti? Klasični teist odgovara da već znamo, slijedeći implikacije činjenice da je Bog prvi uzrok svih stvari i da On mora bit jednostavan i stoga nepromjenjiv, kako taj odlomak moramo protumačiti metaforički.

3. Naravno, sada teistički personalist može odlučiti promijeniti svoje poimanje Boga kao stvoritelja umjesto da prihvati klasični teizam. Primjerice, može priznati da je klasični teist u pravu kada kaže ukoliko Bog ima apsolutnu metafizičku ultimativnost koju mu pripisuje klasični teizam, onda mora biti jednostavan, nepromjenjiv i vječan, što znači da biblijske odlomke poput onih koji, čini se, impliciraju kako Bog mijenja svoj um, ne možemo shvatiti doslovno. Ali teistički personalist može onda odgovoriti odbijanjem ideje da je Bog apsolutno metafizički ultimativan na način koji klasični teist tvrdi da je, tako da može očuvati doslovno tumačenje odlomka. Ali postoje dva problema s time. Prvo, upitno je da se to može pomiriti sa onima što se tradicionalno shvaća kao kršćansko pravovjerje – iako to naravno ne bi nužno smetalo teologe procesa i druge teološke revizioniste. Drugo, to ne bi pokazalo da su argumenti klasičnog teista pogrešni. Klasični teist obično tvrdi kako možemo pokazati kroz filozofske argumenta da Bog klasičnog teizma postoji. Ako je to točno, i ako također prihvatimo biblijski opis Boga, iz toga slijedi da je jedini pravi način njihovog tumačenja mora bit dosljedan klasičnom teizmu. Naravno, kao što sam rekao, upravo su to učinili veliki kršćanski teolozi i koncili. Kršćanski klasični teist tvrdi kako je ovaj pristup jedini način da pomirite ono što znamo o Bogu iz razuma i iz objave. Dakle kritičar klasičnog teizma mora pokazati kako su argumenti za klasični teizam pogrešni, i da je zato moguće doslovno tumačenje odlomaka u pitanju.

4. U svakom slučaju pogrešno je misliti kako je teistički personalizam osjetljiv  na Kršćanske i biblijske zabrinutosti za razliku od klasičnog teizma koji je motiviran čisto filozofskim nastojanjima (i to "grčkim" ili "poganskim"). Uzmite u obzir središnju teističku personalističku tezu da je Bog osoba poput nas, samo bez naših tijela i drugih ograničenja. Kao što je Brian Davies istaknuo u The Reality of God and the Problem of Evil jedna od najbitnijih stvari koje treba primijetiti kod ove tvrdnje jeste njena stranost onome što se povijesno smatralo kršćanskim pravovjerjem.

"Formula "Bog je osoba" je (s obzirom na povijest teističkog mišljenja i pisanja) relativno nedavna. Vjerujem da se prvi put javlja 1644. u engleskome jeziku u izvješću jednog suđenja za herezu. Njegova "hereza" je bila tvrdnja da je Bog osoba. (Branio je unitarijansko vjerovanje o Bogu).

Drugim riječima, "Bog je osoba" je zamišljeno kao odbacivanje pravovjerne kršćanske tvrdnje da je Bog tri osobe u jednoj susptanci (doktrina Trojstva). Teško možete misliti da je to tradicionalni kršćanski odgovor na pitanje "Što je Bog?". Prema doktrini Trojstva, Bog sigurno nije tri osobe u jednoj osobi. I kada pravovjerni zastupnik doktrine govori o Ocu, Sinu i Duhu kao "osobama", sigurno ne misli da "osoba" znači ono što znači za [Richarda] Swinburnea i one koji se slažu sa njime. Oni primjerice, ne misle o osobama Trojstva kao različitim centrima svijesti, ili kao trima pripadnicima vrste.(p. 59-60)"

Davies nastavlja naglašavanjem kako unutar konteksta teologije trojstva, "osoba" prevodi latinski persona, koja je namijenjena prevođenju grčkog teološkog termina prospon i hypostasis – koje oboje imaju precizno teološko značenje, a nijedno od njih nije osmišljeno kako bi prenijelo ideju "osobe" u smislu u kojem su ljudska bića osobe. Čak i odvojeno od pitanja pravovjerja, ideja kako je Bog tri Osobe u jednoj supstanci, znači da Bog ne može biti "osoba" u smislu u kojem smo mi, jer da bi bilo dvije ili više ljudske osobe upravo znači da postoji dvije ili više supstanci. (Ovo je točno neovisno o teoriji personalnog identiteta koju prihvaćate, čak i ako prihvaćate Lockeanski opis "kontinuiteta svijesti". Jer čak i ako dvije struje svijesti, time i dvije lockeanske osobe, postoje u istom tijelu, qua osobe bile bi samo zavisno povezane sa tim tijelom, time nisu "u" toj materijalnoj supstanci u smislu u kojem su tri božanske Osobe "u" jednoj božanskoj supstanci.)

Ukratko, za klasičnog teista, teistički personalizam je loša filozofija i loša teologija.

5. Kao što sam naglasio u prijašnjim postovima, to ne znači da je Bog neosoban, jer prema klasičnom teizmu u Bogu je nešto analognu onome što zovemo intelektom i voljom kod nas, i drugi atributi koji pretpostavljaju intelekt i volju (poput pravde, milosti i ljubavi – gdje se "ljubav" ne shvaća kao strast, nego kao spremnost za dobro drugoga). To me dovodi to posljednje točke, odnosno, da čak i odvojeno od biblijske objave, i samo na filozofskim temeljima, imamo razloga zaključiti kako Bog klasičnog teizma ima poseban interes u čovjeku.

Uzmite u obzir da nam, prema barem nekim klasičnim teistima, filozofski argumenti sami mogu pokazati ne samo da postoji Bog, nego i da ljudska bića imaju nematerijalnu i besmrtnu dušu. Za tomista, argumenti pokazuju da je duša povezana sa tijelom kao što je forma povezana materijom, tako da iako duša preživi smrt tijela, ljudska osoba ne preživi, i može se vratiti u život samo ako se duša i tijelo ponovno ujedine; da duša ne može nastati materijalnim procesima koji su dovoljni za stvaranje nižiš životinja nego ju mora posebno stvoriti Bog za svako novo ljudsko biće; i da je naš naravni cilj Bog sam, tako da ne možemo biti sretni odvojeni od Njega. Daljnje činjenice poput onih da će stvarno doći do uskrsnuća mrtvih, kao i detalji kršćanskog opisa spasenja, ne možemo znati osim kroz božansku objavi. Ali ono što (mnogi) klasični teisti smatraju spoznatljivim kroz sam razum, i odvojeno od posebno kršćanske teologije, je već dovoljno da pokažemo kako Bog ima specijalni interes u čovjeku – takav da On posebno stvara svaku pojedinačnu ljudsku dušu sa naravnom namjenom koja uključuje vječno poznavanje Njega, na način koji zahtijeva daljnju božansku intervenciju u obliku uskrnuća ukoliko će biti ispunjeno. Nije onda iznenađujuće kako su Bog filozofa i Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev isti.

Autor je filozof Feser, izvorni post God, man, and classical theism

Teizam klasični, tradicija katolička i svijet današnji

Razlika između klasičnog teizma i različitih suvremenih i popularnih poimanja Boga bila je centralna tema nekih mojih [Feserovih] postova – primjerice par postova o božanskoj jednostavnosti (npr. ovdje i ovdje) i serija postova o sporu između Aristotelijansko-Tomističke metafizike (A-T) i teorija"Inteligentnog Dizajna". Čini mi se korisnim navesti ključne razlike.

[...]

Ukratko, klasični teizam je predan poimanju Boga kao onoga koji je apsolutno metafizički ultimativan – odnosno, kao onoga koji je ultimativan u principu – a to podrazumijeva božansku jednostavnost, a time i božansku nepromjenjivost, nepomućenost, i vječnost; predan je doktrini božanskog očuvanja prema kojoj je svijet radikalno ovisan o Bogu za svoje postojanje u svakom trenutku; i (barem u slučaju tomista) doktrini da pojmove koje primjenjujemo i na Boga i na stvoreni poredak treba shvatiti u analognom, ne univokalnom smislu. Predanost božanskoj jednostavnosti, i implikacije božanske jednostavnosti, postavljaju klasični teizam u neslaganje sa teističkim personalizmom, "otvorenim teizmom", teologijom procesa, i drugim antropomorfnijim poimanjima Boga. Navedeni rivali ponekad odbacuju doktrinu očuvanja, iako ne u svakom slučaju; a odbacuju i doktrinu analogija, iako to rade i neki klasični teisti.

S obzirom da je klasični teizam bio glavna struja razumijevanja božanske prirode kroz većinu povijesti filozofske teologije i glavnih monoteističkih religija, iz toga slijedi da ozbiljni kritičari teizma moraju posvetiti većinu svoje pažnje razumijevanju i odgovaranju na argumente klasičnog teista. To znači da moraju svoju pažnju usmjeriti na argumente klasičnih autora poput Platona, Aristotela, Plotina, Augustina, Maimonidesa, Avicenne, Akvinskog, Dunsa Škota, i mnogih drugih koje nisam spomenuo – pritom ne mislim pročitati van konteksta dvije stranice isječka iz udžbenika Uvoda u Filozofiju (niti kratke sažetke u blogpostu poput ovoga kojeg sada čitate), nego značajne dijelove njihova rada, kao i egzegetska djela ozbiljnih suvremenih znanstvenika koji su pisali o tim misliocima. To znači da se moraju upoznati sa radovima suvremenih filozofa religije koji rade unutar okvira klasičnog teizma – npr. Barry Miller, David Braine, John Haldane, Brian Davies, David Conway, William Vallicella, David Oderberg, Christopher Martin, James Ross, i drugi autori u Aristotelijanskoj, Neo-Platonskoj, Tomističkoj i drugim Skolastičkim tradicijama. (Neću se žaliti niti ako žele čitate moje radove.)

A ipak, vrlo malo suvremenih ateista pokazuje poznavanje ove tradicije. Doista, čini se kako ih je nekolicina uopće svjesna da postoji razlika između klasičnog teizma i teističkog personalizma koji je temelj tolikih suvremenih radova u teologiji i filozofiji religije. Primjerice, ateistički filozof Parson, koji je nedavno napustio filozofiju religije jer tvrdi da više nije vrijedna njegove pažnje, posvetio je svoju knjigu (God and the Burden of Proof) odgovaranju na argumente samo dvojice teista – Plantinge i Swinburnea, koji su teistički personalisti, ne klasični teisti, a time i jednostavno nereprezentativni primjerci glavne struje tradicije Kršćanske misli i filozofije religije. (Pritom naravno ne želim iskazati nikakvo nepoštovanje prema Plantingi i Swinburneu. Ne morate mi napominjati kako su doista jako važni filozofi, ali oni jednostavno nisu klasični teisti.)

Općenito govoreći, iako se za barem neke suvremene ateističke filozofe može reći da imaju solidno razumijevanje argumenata autora poput Plantinge i Swinburnea, njihovo razumijevanje tradicije klasičnog teizma je u najboljem slučaju tek malo bolje od vulgarnih autora pop ateizma poput Richarda Dawkinsa (koji, kao što sam pokazao i u knjizi Aquinas i, više polemički, u The Last Superstition, nema nikakvog pojma o tome što su autori poput Akvinskog zapravo rekli). A ako se niste ozbiljno posvetili argumentima velikih klasičnih teista, onda jednostavno ne možete tvrditi da ste zadali težak udarac teizmu kao takvom. Niste niti blizu.

PS

Autor gornjeg teksta je filozof Feser, izvorni post Classical theism. Preveo sam zaključak kako bih samo istaknuo razliku, koga zanima više može pročitati prve četiri petine izvornog posta. (Nisam siguran koji su standardni prijevodi određenih pojmova, npr. "impassibility" sam preveo kao nepomućenost.)

Nedavno je Craig odgovorio na pitanje o Feseru i razlici između teističkog personalizma i klasičnog teizma, to je prokomentirano ovdje; Craig on theistic personalism. Više o klasičnom teizmu; Classical theism roundup.

Je li religija iracionalna?

Filozof Feser često ulazi u rasprave oko različitih pitanja, ovog puta sa Heather MacDonald (secularright.com) oko racionalnosti religije. U nastavku prenosim dio odgovora, izvorna verzija: An open letter to HeatherMacDonald.

Razlog našeg spora su kritike koje ste dali (zajedno sa Kathleen Parker i drugima) protiv religije – ne neke konkretne religije, i ne nekog religioznog vjernika, nego religije per se. Kritizirate kako je religija iracionalna, iracionalna zbog navodnog nedostatka znanstvenog temelja.

Već sam par puta istaknuo kako je dio problema sa vašim stavom taj što pretpostavljate – pogrešno, i sigurno bez ikakvog argumenta – da su metode empirijske znanosti jedine racionalne metode istraživanja koje postoje. Unatoč tome, još nijednom niste odgovorili na moju kritiku, zapravo ju niste niti priznali. Još gore, čini se kako ste potpuno nesvjesni kako je vaša pretpostavka izrazito kontroverzna, i to ne samo među religioznim misliocima. Veliki broj sekularnih mislioca bi također to odbacio. Dao sam primjer matematike, čiju racionalnost nitko ne negira, ali samo bi nekolicina filozofa, matematičara ili empirijskih znanstvenika – uključujući ateističke filozofe, matematičare i empirijske znanstvenike – smatrala da se radi o empirijskoj vrsti istraživanja.

Napomenuo sam – kao što bi puno drugih mislioca, i sekularnih i religioznih, potvrdilo – da filozofija, i posebno grana filozofije zvana metafizika predstavlja još jedan oblik istraživanja koje je i racionalno i (barem dijelom) ne-empirijsko. O metafizici možete razmišljati kao o nečemu što je slično matematici i empirijskim znanostima u nekim aspektima, ali i različito u drugim aspektima. Kao i empirijska znanost, metafizika često počinje sa stvarima koje znamo zahvaljujući promatranjima; ali poput matematike, dolazi do zaključaka koji su, ako je ispravno zaključivanje, nužne - a ne kontingentne - istine, istine koje ne mogu biti drugačije. To ne znači da je metafizičar nepogrešiv, baš kao niti matematičar. To znači da, ako je dobro obavio svoj posao, on će (poput matematičara) otkriti istine o svijetu koje su čak i dublje i neospornije od najpouzdanijih rezultata empirijskih znanosti.

I doista, veliki broj metafizičkih pitanje se bave upravo stvarima koje empirijske znanosti nužno uzimaju zdravo za gotovo. Da spomenem samo jedan primjer, empirijske znanosti se bave istraživanjem odnosa između fenomena koje promatramo, posebno njihovim kauzalnim odnosima. Ali što je uopće kauzalnost? Postoji li više vrsta? Je l to stvarno obilježje objektivne stvarnost, ili samo projekcija uma? I što su točno stvar koje bi trebale biti kauzalno povezane – objekti, događaji, svojstva? Sve navedeno? Što znači "promatranje"? Kako možemo biti sigurni da naše mogućnosti promatranja otkrivaju adekvatno prirodu stvari koje mislimo da promatramo? Primijetite kako su to sve filozofska ili metafizička pitanja, a ne empirijski znanstvena. S obzirom da se bave onime što empirijska znanost uzima zdravo za gotovo, radi se o pitanjima na koje empirijska znanost ne može odgovoriti.

To je jedan razlog zašto se razmišljanje da su empirijske znanosti jedini racionalni oblik istraživanja koja postoje – poznato kao "scijentizam" – često smatra od strane filozofa (i znanstvenika) nekoherentnim, a time i nužno pogrešnim. Zapravo već sama tvrdnja kako su empirijske znanosti jedini oblik racionalnog istraživanja nije niti sama empirijska, nego metafizička, što znači da pobija sama sebe.

Kakve veze navedeno ima sa racionalnošću religije? Sve navedeno je bitno jer tradicionalni argumenti za Božju egzistenciju – vrsta argumenata koje daje, primjerice Toma Akvinski – nisu namijenjeni empirijskim provjerama hipotezi kao što je to slučaj u fizici, kemiji i drugim znanostima; ali to ne znači da nisu racionalni argumenti, nego da su racionalni argumenti drugačije vrste, filozofski ili metafizički. Počinju sa činjenicama empirijskog svijeta kojeg empirijske znanosti uzimaju zdravo za gotovo – poput činjenice da empirijski svijet uopće postoji, ili da dolazi do promijene, ili da pokazuje obrasce uzroka i efekta – i pokušavaju pokazati da je jedino objašnjenje ovih činjenica koje je moguće čak i u principu egzistencija božanskog Prvog Uzroka.

Puno ljudi, kada to čuje automatski pomisli "O, pa to sam već čuo, ali svi znaju da je te argumente lagano opovrgnuti." Ali činjenica je da "svi" ne znaju ništa slično tome. Zapravo, većina ljudi nema pojma što ti argumenti, tradicionalno shvaćeni, zapravo govore. Ono što znaju su najsuroviji klišeji argumenata, koji se javljaju u bezbroj knjiga pop filozofije, pop ateizma i (da) pop apologetike.

Primjerice, velikoj broj ljudi pretpostavlja kako se kozmološki argument kakvog daje Akvinski temelji na pretpostavci da "sve ima uzrok". Ali zapravo nijedan od glavnih branitelja kozmološkog argumenta – niti Aristotel, niti Maimonides, niti Akvinski, niti Duns Škot, niti Leibniz, niti Clarke, niti nitko od ostalih bitnijih mislioca – to uopće ne pretpostavlja. Veliki broj ljudi pretpostavlja kako branitelji kozmološkog argumenta pokušavaju pokazati da svijet ima početak, i da je Bog morao biti uzrok tog početka. Zapravo (gotovo) nitko od njih to ne pokušava pokazati, i većina će zadovoljno prihvatiti, barem argumenta radi, kako je svijet oduvijek postojao. Pretpostavlja se i da branitelji kozmološkog argumenta nikada nisu pokazali da prvi neuzrokovani uzrok svijeta mora biti svemoguć, sveznajuć, dobar, i općenito da ima različite atribute koji definiraju Boga tradicionalnog teizma. Zapravo svatko od njih je napisao puno toga kako bi upravo to pokazao, mnogi od njih su posvetili desetke ili čak stotine stranica rigorozne argumentacije kako bi pokazali da Prvi Uzrok ne može biti nešto manje od jednostavnog, svemogućeg, sveznajućeg, dobrog, vječnog i nematerijalnog bića. Također se često pretpostavlja kako su ti argumenti u stilu "boga praznina" – pokušaji empirijskog teoretiziranja, ali kao što sam već rekao, nemaju sa time veze. Ne temelje se na određenom empirijskom promatranju, nego su metafizičke demonstracije kojima je cilj ustvrditi esencijalne preduvjete da uopće postoji ikakav empirijski svijet kojeg se može proučavati. Mnogi vjeruju kako je tvrdnja, da je Prvi Uzrok sam neuzrokovan, proizvoljna i potpuno nebranjena pretpostavka. Zapravo, to se uopće ne "pretpostavlja". Argument za Prvi Uzrok se oslanja na sofisticiranu teoriju uzročnosti iz koje se nedvojbeno demonstrira, a ne "pretpostavlja", kako nijedan kauzalni niz ne bi uopće mogao postojati čak niti na trenutak ukoliko ne bi bilo neuzrokovanog uzroka koji obdržava svijet, i svaki kauzalni niz unutar njega, u postojanju svakog trenutka. I tako dalje.

Stoga kada sam negirao da je religija "neznanstvena", nisam mislio da postoje eksperimenti poput onih u dvostrukim slijepim istraživanjima ili nešto slično čime se provjeravaju tvrdnje oko magičnih pilula i drugog. Mislio sam da postoje ozbiljni racionalni argumenti specifične metafizičke prirode koji pokazuju da je Božja egzistencija nužni uvjet razumljivosti same znanosti. Možete se ne slagati sa time, ali sigurno možete vidjeti da se radi o ozbiljnoj tvrdnji na koju treba dati ozbiljan odgovor, odgovor utemeljen na poznavanju relevantnih disciplina: filozofije, posebno metafizike i filozofije religije; filozofije znanosti; teologije, i, ja bih dodao, povijesti ideja. Nema vrijednosti u tome da se narugati nekom nesretnom priprostom vjerniku, dodate pojednostavljeni ateistički argument zla, i onda se pravite kako ste pokazali da je religija per se iracionalna stvar.

Također nema koristi od toga da raspravu prebacite na pitanje kakav stav bi trebali imati sofisticirani vjernici prema manje sofisticiranim; ljudi poput Vas tvrde da je religijsko vjerovanje per se, a ne vjerovanje nekog određenog vjernika, iracionalno. [...]

Dovoljno je reći da ako mislite da bi sofisticirani vjernik morao ili prihvatili svako pojednostavljenje i/ili praznovjerje koje prihvaća manje sofisticirani vjernik, ili bijesno i prezirno napadati svakog od njih kao što to vi radite, onda ste krivi zbog onoga što bi logičari nazvali zabludom lažnih alternativa. Neka pojednostavljena su upravo to – pojednostavljenja – i bezopasan su, ili čak koristan način prenošenja teških ideja. (Znanstvenici to stalno rade – sjetite se primjerice modela loptica i štapića kako bi prenijeli ideju molekule.) Neki od načina su pretjerano pojednostavljeni, ili čak praznovjerni, te ih je potrebno odbaciti (čak i žestoko odbaciti u određenih slučajevima).

U svakom slučaju, možda možete shvatiti zašto sam rekao da nema smisla sve to objašnjavati u tekstu na blogu, radi se o kompleksnim pitanjima, a postoji mnoštvo i gomila dezinformacija koje ozbiljni branitelj religioznih uvjerenja mora objasniti. Na to treba ili detaljno odgovoriti ili uopće ne odgovarati. Zato sam napisao The Last Superstition.[...]

Ako nemate želju pročitati moju knjigu, u redu – shvaćam i zašto, s obzirom na žestinu rasprave, i s moje i s Vaše strane; ali molim Vas istražite stvari prije nego što počnete davati izjave kakve ste dali. I prestani se pretvarati da u sporu između sekularista i religioznih vjernika, samo prvi mogu uvjerljivo tvrditi da imaju razum i znanost na svojoj strani. To nije točno; i nije racionalno, znanstveno i konzervativno pretvarati se da je točno.

PS

Par povezanih postova;

• Zaslijepljeni Scijentizmom
• Kako se oporaviti nakon scijentizma
• Mislite da razumijete kozmološki argument ?
• O piscima Novog Ateizma
• Katekizam za Nove Ateiste
• Tko želi biti ateist?
• Zašto (ne) raspravljati sa Novim Ateistom...

Za kraj jedna analiza odnosa ateista prema religiji, izvorni post Some varieties of atheism;

***

Religija obično ima i praktične i teorijske aspekte. Jedni se bave moralnih učenjima i ritualima, a drugi metafizičkim predanostima i načinom na koji se praktična učenja sustavno artikuliraju. Ateist će odbaciti ne samo teorijske aspekte, nego i praktične, barem u mjeri u kojoj pretpostavljaju teorijske aspekte; ali različiti ateisti će imati različiti stav prema svakom od aspekata. [...]

Razmislimo prvo o različitim stavovima koje ateist može zauzeti prema teorijskoj strani religije. Postoji barem tri takva stava, mogli bi ih sažeti;

1. Religiozna uvjerenja uopće nemaju ozbiljan intelektualan sadržaj. Ona su, i uvijek su bila, tek nešto više od praznovjerja, ponuđeni argumenti kojima ih brane su uvijek slabašne racionalizacije, a njene tvrdnje je lagano opovrgnuti.

2. Religiozno uvjerenje ima ozbiljan intelektualan sadržaj, razvijeno je na zanimljiv i sofisticiran način od strane filozofa i teologa; i mogli ste ih braniti s obzirom na znanstveno i filozofsko znanje prošlih generacija; ali napredak znanosti i filozofije im je danas manje više presudio. Iako možemo poštivati inteligenciju Akvinskoga ili Maimonidesa, više ne možemo smatrati da su njihovi stavovi postojeće opcije.

3. Religiozna uvjerenja su još uvijek intelektualno obranjiva, ali ne u istoj mjeri kao ateizam. Predstavljeni argumenti mogu uvjeriti inteligentnu i informiranu osobu, ali argumenti ateista su na kraju ipak uvjerljiviji.

Očito je da netko može imati jedan stav prema jednim religijama, a drugačiji stav prema drugim.[...]

Sada razmislimo o tri stava koje ateist može imati prema praktičnim stranima religije:

A. Religiozne prakse većinom ili potpuno zaslužuje prezir, potrebno ih se riješiti kako bi nam bilo bolje. Obredna strana religije je samo sirovo i besmisleno praznovjerje. Religiozni moral, tamo gdje se razlikuje od sekularnog morala, je obična netrepeljivost. Čak i tamo gdje određeni moralni principi povezani sa određenom religijom imaju vrijednost, njihova povezanost sa religijom je tek povijesna slučajnost. Osim toga, takvi principi se iskrivljuju u religioznom kontekstu. Sigurno je da za svoje opravdanje ne ovise o religiji.

B. Religiozne prakse imaju određeni, divljenja vrijedni, gravitas, i moguće je da njeni rituali i moralni aspekti ispunjavaju stvarnu ljudsku potrebu za neke. Možemo im pokazati poštovanje, kao što bi to učinio antropolog prema nekim praksama kulture koju proučava; ali ne ispunjavaju nijednu univerzalnu ljudsku potrebu; najinteligentniji, najobrazovaniji i moralno sofisticirani ljudi sigurno nemaju nikakvu potrebu za njima.

C. Religiozne prakse ispunjavaju stvarnu univerzalnu, ili gotovo univerzalnu, ljudsku potrebu, ali nažalost nemaju racionalni temelj, a religiozne metafizičke pretpostavke su vjerojatno pogrešne. To je tragična stvar jer će zbog gubitka religioznih uvjerenja život postati površan te će ostati praznina u našim životima koju ne možemo ispuniti drugim stvarima. Možda će to dovesti i do teških društvenih posljedica, ali sa time moramo naučiti živjeti, jer ateizam je intelektualno neizbježan.

Ateisti koji zauzimaju najnegativnije stavove ovih skala – područje A1 – su uvijek oni koji su najmanje informirani oko toga što religije koje kritiziraju stvarno vjeruju, i najmanje racionalni kada pokušavate raspravljati sa njima o tome. [...]

Kada uzmete u obzir prima facie nevjerojatnost A1 stava, zajedno sa neinformiranim samozadovoljstvom i iracionalnošću onih koji ga se drže, poprilično je jasno kako korijen takvog stava nije intelektualan nego emocionalan – pruža osjećaj superiornosti nad drugima, neprijatelja prema kojemu usmjeravaju svoju mržnju i ozlojađenost, način racionaliziranja odbacivanja određenih moralnih ograničenja koji im se ne sviđaju, itd. Drugim riječima, A1 ateizam je zapravo ista vrsta šarlatanske zadrtosti i zadovoljavanja želja kakvo A1 ateist pripisuje vjernicima.

Povezani postovi; Zašto imati religiozna uvjerenja?, Intelektualci kao Kastratori Smisla: Intervju sa Réneom Girardom (nedavno je objavljena serija intervjua sa Girardom na youtubu,  René Girard CBC interview part 1 of 5).

Mogu li argumenti prirodnog prava biti uspješni u javnim raspravama?

David Bently Hart napisao je članak u kojem iznosi svoje sumnje prema argumentima prirodnog prava kao uspješnima u suvremenim raspravama, smatra da takvi argumenti nisu u stanju uvjeriti ljude koji danas razmišljaju u potpuno drugačijim terminima. Članak je izazvao različite komentare, primjerice Feser je napisao kritiku tog razmišljanja: A Christian Hart, a Humean Head. Jedan od ljudi koji su podržali Harta je Rod Dreher (The American Conservative), u članku Why Natural Law Arguments Fail. Feser je prokomentirao i taj članak pa prenosim dio odgovora u nastavku (izvorni post Spare not the Rod); 

[...] Kao što sam napomenuo u svom odgovoru Hartu, teoretičari prirodnog prava ("starog" ili "novog") smatraju da postoji objektivna moralna istina koju možete poznavati kroz čisto filozofske argumente, potpuno odvojeno od božanske objave, biblijskog autoriteta, ili crkvenog diktata. Ne negiraju kako su filozofski argumenti o kojima govorimo kontroverzni i ponekad teško razumljivi prosječnoj osobi. 

U tom smislu, argumenti prirodnog prava nisu drugačiji od argumenata Rawlsianskih liberala, utilitarista, libertarijanskih ekonomista, feminista, ili koga god već – svi ti argumenti su također kontroverzni te ih je ponekad prosječnoj osobi teško shvatiti, ali oni se također ne pozivaju na objavu, svete spise i slično. Upravo je u tome poanta - ako ti drugi argumenti imaju mjesto u raspravama oko javne politike unatoč svojoj kontroverznoj prirodi, onda nema temelja niti za isključivanje argumenata prirodnog prava. Konkretno, moralne zaključke koje kritičari prirodnog prava ne vole – vezane uz pobačaj, "istospolne brakove" ili što god – ne možete isključiti na temelju pretpostavke kako nemaju nikakvog opravdanja osim pozivanja na vjerski autoritet, ta pretpostavka je pogrešna.

Dreher je u pravu kada kaže da će specifične filozofske teze na koje se oslanja teorija prirodnog prava, koliko god racionalno obranjive, naići na veliki otpor u kulturi u kojoj se materijalizam, individualizam i srodne doktrine uvelike (i lijeno) uzima zdravo za gotovo. To je jedan od razloga zašto u svom radu naglašavam da branitelji prirodnog prava (i što se toga tiče, prirodne teologije i tradicionalne filozofske antropologije) moraju osporiti čitav skup pogrešnih suvremenih metafizičkih pretpostavki (o uzročnosti, supstanci, esenciji, itd.) koje danas definiraju suvremenu misao. Ne postoji prečac.

Ali to samo znači da je zadatak teoretičara prirodnog prava teži nego što je bi bio prijašnjih generacija, a ne da ga se ne isplati raditi. Postoji barem tri razloga zašto je to potrebno. Prvi i najvažniji razlog je taj što je teorija prirodnog prava istinita; a istina ima pravo da je se čuje, posebno u kulturnom kontekstu u kojem je malo poznata i vjerojatno neće biti dobro primljena.

Drugi razlog je da liberala, koji tvrdi kako mu je stalo do pluralizma u javnoj sferi, moramo stalno pozivati da se tako i ponaša. Ukoliko mu dajete argumente prirodnog prava protiv pobačaja, "istospolnih brakova" i drugih fenomena, onda ga prisiljavate ili da ozbiljno odgovori na prigovore njegovu društvenom liberalizmu, ili da se prokaže kao licemjer. Ali ako ne dajete takve argumente, ne možete kriviti liberala za odbacivanje opozicije liberalnoj društvenoj agendi koji to radi jer prema njemu opozicija nema nikakvog racionalnog temelja. (Tada liberal također može uvjeriti one neodlučne da takva opozicija niti ne postoji.)

To me dovodi do trećeg razloga - potrebna je ideja kako bi pobijedili ideju. Dreher je u pravu kada ističe kako individualistički i materijalistički senzibilitet koji prevladava u suvremenom društvenom životu otežava javno prihvaćanje argumenata prirodnog prava; ali takav senzibilitet postoji upravo zbog generacije liberalnih i sekularističkih argumenata. Dreher zapisuje:

Zato nemam vjere u argumente prirodnog prava protiv istospolnih brakova. Nije da se nužno ne slažem s njima; nego a) običnim ljudima, uvjetovanim načinom razmišljanja naše kulture, ih je teško shvatiti, i b) djelomice zbog toga, oni (razumljivo) daju brzi "Pa što onda?" odgovor.

Pretpostavite da su liberali ili sekularisti prošlih generacija imali isti stav. Pretpostavite da, s obzirom na konzervativni i religijski senzibiliteti koji je tada vladao, liberal ili sekularist zapiše:

Zato nemam vjere u argumente [feminista, Rawlsianaca, utilitarista, libertarijanaca, ili gay pokreta] u korist [pobačaja, prihvaćanja homoseksualnog ponašanja ili istospolnih brakova]. Nije da se nužno ne slažem s njima; nego a) običnim ljudima, uvjetovanim načinom razmišljanja naše kulture, ih je teško shvatiti, i b) djelomice zbog toga, oni (razumljivo) daju brzi "Pa što onda?" odgovor.

Da je takvo ponašanje prevladavalo i da inteligencija nije neumorno propagirala liberalne argumente – u akademskim časopisima, u razredima, i u novinskim člancima koji utječu na popularnu kulturu i izbornu politiku – onda takav senzibilitet nikada ne bi niti nastao. Kao što je Keynes zapisao:

Ideje ekonomista i političkih filozofa, i kada su pogrešne i kada su ispravne, moćnije su nego što se obično misli. Zapravo svijetom ne upravlja ništa više. Praktični ljudi, koji smatraju da su uvelike izuzeti od bilo kojeg intelektualnog utjecaja, su obično robovi nekog pokojnog ekonomista. Luđaci na vlasti, destiliraju svoju mahnitalost od nekog akademskog škrabala prije puno godina. Siguran sam da se moć interesnih skupina naveliko prenaglašuje u usporedbi sa postepenim nadilaženjem ideja.

[...] Bez stvarnih argumenata koji bi je podržavali, cri de coeur ili promjena volje koju nam preporučuju (Hart i Dreher) je samo pozivanje na emocije. Ukratko, radi se o još jednoj manifestaciji moderne bolesti protiv koje se bore, a ne lijeku – možda to i je konzervativni subjektivizam, ali je svejedno subjektivizam.

PS

Feserovi postovi znaju imati i po nekoliko stotina komentara tako da su ubrzo postavljena neka dobra pitanja (oko utjecaja liberalnih intelektualaca na trendove). Bloger Thursday komentira kako je danas utilitarizam popularan jer je izuzetno lagano shvatiti njegovu osnovu, argumenti su složeniji kod nekih detalja, ali počinje se od laganih aksioma. Za prirodni zakon, prema njemu, vrijedi suprotno; potrebno je dosta argumentacije kako bi pokazali valjanu osnovu za prirodni zakon, pa tek onda možete krenuti u primjenu na detalje.

No, Feser se ne slaže sa time; povijesno gledajući, prosječan čovjek nije imao problema sa idejom kako postoji nešto perverzno u frustriranju prirodnih namjena. Liberali su zato generacijama neprestano govorili kako su naše prirodne tendencije osuđivanja određenih stvari moralno nebitne – pretvorili su pitanje oko toga što je (ili što nije) protivno prirodi u pitanje subjektivnih reakcija.

Ne znam u kojem smo mi trenutno stupnju, sigurno postoji puno ljudi koji prepoznaju nešto perverzno u suvremenim argumentima (npr. onima P. Singera), ali dok njima odgovara ne namjeravaju se previše uzrujavati oko toga.

***

Da podsjetim na neke starije članke;

• Činiti ono što nam je prirodno 
• Par misli o "istospolnim brakovima" i tradicionalnom moralu
• Teorija prirodnog prava: Čija priroda? Koji zakon?
• Privatno vlasništvo i prirodni zakon
• Ovisi li moral o Bogu?

Ili nešto općenitije vezano uz javne rasprave;

• Kako miješati religiju i politiku?
• O "zakonskom nametanju morala": Anti-Konzervativna Zabluda
• Bezbožni moral? Zašto je judeo-kršćanstvo potrebno za ljudska prava

S obzirom da je članak odgovor i na Harta, spomenut ću njegov članak koji sam objavio; Kako kršćani nisu uništili Aleksandrijsku knjižnicu.

Ovisi li moral o Bogu?

Ne na način na koji mnogi ljudi misle da ovisi. Kao što sam [Feser] već tvrdio na više mjesta (primjerice u svojoj knjizi The Last Superstition), nije ateizam per se taj koji ugrožava samu mogućnost morala, barem ne izravno.  Ono što ugrožava samu mogućnost morala je mehanističko i anti-teleološko (a time i anti-aristotelijansko) poimanje prirodnog svijeta kakvo zagovaraju suvremeni ateisti, i za kojeg (pogrešno) pretpostavljaju da je utemeljen modernom znanošću.

Imajte na umu da je iz Aristotelijanske perspektive, teleologija ili finalna uzročnost imanentna prirodnom poretku na način koji nije imanentan artefaktima, kao što je objašnjeno u nedavnom postu (Nature versus art). Iskoristimo primjer iz tog posta; mreža za spavanje koja je napravljena od grana vinove loze nema svoju mrežoliku funkciju inherentno, nego samo relativno s obzirom na majstora koju joj to nameće. Nasuprot tome, sama vinova loza ima svoju vinovo-loznoliku tendenciju inherentno, samim time što je vinova loza. Vinovo-loznolika tendencija slijedi iz njene prirode ili supstancijalne forme, za razliku od mrežolike tendencije koja je produkt slučajnog aranžmana (u tehničkom Aristotelijanskom smislu "slučajnog"). Dakle ono što je dobro za vinovu lozu – ono što sačinjava njeno napredovanje kao vrste svari kakva je (upijanje vode i nutrijenata, rast u određenu strukturu, itd.) - je određeno namjenom koja slijede iz njene prirode ili supstancijalne forme.

Teorija prirodnog prava kako je shvaća Aristotelijansko-Tomistička (A-T) tradicija pretpostavlja ovo razumijevanje prirodnog objekta. Ljudska bića, poput svake druge prirodne supstance, imaju prirodu ili supstancijalnu formu, a ono što je dobro za njih – ono što znači njihov napredak – je određeno ciljevima ili konačnim uzrocima koji slijede iz imanja takve vrste prirode ili supstancijalne forme. Ali kao što možemo normalno odrediti uzroke stvari bez referenciranja na Boga, tako možemo normalno odrediti i konačne uzroke stvari bez referenciranja na Boga. Kao što se možemo baviti fizikom, kemijom i drugim bez referenciranja na Boga, tako se možemo baviti i etikom bez refrenciranja na Boga, barem u velikoj mjeri. Možemo znati što je dobro za stvar ukoliko poznajemo njenu prirodu, a njenu prirodu možemo znati empirijskim istraživanjem vođenim utemeljenom (A-T) metafizikom. Dakle, barem u velikoj mjeri, možemo znati što prirodni zakon kaže samo proučavanjem ljudske prirode, bez pozivanja na božansku objavu. Zato i je prirodni zakon. Dobrota, ili barem njena mogućnost je jednostavno prirodna za nas (kao što bi to Philippa Foot rekla).

Naravno, ljudska bića, vinova loza i sve ostalo ne bi iz A-T perspektive moglo postojati niti trenutak ukoliko Bog ne bi obdržavao sve u postojanju. Također ne bi mogli imati uzrokovnu moć niti jedan trenutak kada Bog kao prvi uzrok ne bi prenosio tu uzročnu moć na njih u svakom trenutku. Sve to je ono što A-T verzija kozmološkog argumenta, ispravno shvaćenog, uspostavlja. Slično tome, ljudska bića, vinova loza i drugi prirodni fenomeni ne bi mogli iskazivati teleologiju ili konačnu uzročnost koju iskazuju kada ih Bog ne bi konstatno "usmjeravao" prema njihovom cilju. To je ono što (prema meni) Peti Put, ispravno shvaćen, uspostavlja. [...]

To ne znači da je Bog irelevantan za etiku; daleko od toga. Samo dio prirodnog zakona možemo poznavati bez referenciranja na Boga; primjerice, iz samog proučavanja ljudske prirode možemo znati da su ubojstvo, laganje, preljub, nepoštivanje roditelja itd. u suprotnosti dobra za nas. Ali činjenica da Bog postoji ima svoje moralne implikacije, a s obzirom da prema A-T za Božju egzistenciju možemo znati kroz prirodni razum, postoje određene općenite religijske obveze (poput one da ljubimo Boga) koje možemo spoznati kroz sam razum, što znači da tvore dio prirodnog prava. (I doista, to su najviše obveze prema prirodnom zakonu.) Tu je i činjenica da prirode stvari, uključujući ljudsku prirodu, proizlaze u konačnici iz onih ideja u božanskom intelektu koje tvore arhetipove čijim referenciranjem Bog stvar. (Tako prema A-T moralnost nije niti neovisna o Bogu niti nije utemeljena na proizvoljnim božanskim zapovijedima, kao što sam objasnio u postu God, obligation, and the Euthyphro dilemma.) Nadalje, za A-T, potpuni prikaz moralnih obveza zahtijeva pozivanje na Boga kao zakonodavca (iako moralne obveze možemo približno objasniti referenciranjem na prirodne namjene volje.) Božanska objava je također potrebna za potpuni opis svakodnevnog moralnog života jer; prvo, božanska objava otkriva određene detalje o moralnosti za koje je ljudski um preslab da bi ih pouzdano otkrio sam, a drugo; neki aspekti prirodnog prava su toliko zahtjevni da su mnogi ljudi u stanju zadovoljavati ih samo s nadom u nagradu na onome svijetu, ono što božanska objava obećaje. [...]

Kao što sam već rekao, nije ateizam per se izravna prijetnja samoj mogućnosti moralnosti. Netko tko negira Božju egzistenciju, ali prihvaća Aristotelijanski esencijalizam može imati temelj za prihvaćanje barem djela prirodnog prava; baš kao i netko tko prihvaća ateistički oblik Platonizma (ako je takvo što uopće moguće). Ali prihvatiti kompletno anti-esencijalistički i anti-teleološki pogled na svijet – pogled prema kojem je prirodni poredak potpuno mehanistički, u kojem ne postoji ništa van tog poretka – znači, prema A-T filozofu, potkopati samu mogućnost bilo kakve moralnosti. Takvo razmišljanje uklanja iz svijeta esencije i konačne uzroke, a time i mogućnost shvaćanja dobra kao objektivnog svojstva stvarnosti. (Vidi The Last Superstition za detalje.) S obzirom da se suvremeni ateizam definira u takvim radikalno anti-teleološkim ili mehanističkim pogledima na svijet, uvelike je nekompatibilan sa bilo kakvom mogućnošću moralnosti.

Autor teksta je filozof Edward Feser, izvorni post; Does morality depend on God? (Nisam preveo post u cijelosti, oznaka "[...]" predstavlja tekst koji nedostaje). Jedan Feserov post slične tematike Sartre on theism and morality.

PS

Dostupan je i zanimljiv (audio) intervju;
Edward Feser: Atheism & Morality (20min).

Teizam, Ateizam i opravdanje pridržavanja morala

Filozof Beckwith komentira;

...[Christopher] Hitchens zapisao je kako on i drugi ateisti "vjeruju da se etičan život može živjeti bez religije," time implicira da oni imaju izravno i ukorijenjeno poznavanje prirodnog moralnog zakona koji upravlja njihovim prosudbama o tome što je etičan život.

Ali govoriti o prirodnom moralnom zakonu – skupu apstraktnih, nematerijalnih, nepromjenjivih principa ljudskog ponašanja koji se primjenjuju na sve osobe u svim vremenima i na svim mjestima – se čini potpuno promašeno u svemiru kakvog Hitchens opisuje. Svemiru koji je besmisleni vrtlog materije, energije i zakona koji su u jednom trenutku ispljunuli ljudska bića.

Tako je. Lako je pomiješati dva jako različita pitanja, Sam Harris ih je pobrkao kao što sam [Vallicella] ovdje pokazao.

Q1: S obzirom na neki dogovoreni moralni kodeks, jesu li ljudi koji ispovijedaju neku verziju teizma "moralniji" odnosno postoji li veća vjerojatnost da će živjeti u skladu sa dogovorenim kodeksom od onih ljudi koji ispovijedaju neku verziju ateizma?

Kakav god da je odgovor, (Q1) nije uopće filozofski zanimljivo pitanje. Možda tek kao dio nekog istinski filozofskog pitanja, iako je sociološki zanimljivo. Pretpostavimo da pristanemo, arguendo, da je odgovor na (Q1) negativan. Sad usporedite (Q1) sa

Q2: S obzirom na neki dogovoreni moralni kodeks, imaju li ateisti opravdanje da poštivaju taj kodeks?

Dogovoreni moralni kodeks je onaj kojeg bi većina (ili barem mnogi) ateista i teista prihvatila. Svi se protivimo zlostavljanju djece, bezobzirnom ubijanju ljudskih bića, silovanju, krađi, laganju, i prevarama. Čak ni prevaranti ne žele biti prevareni! Kada prigovaramo takvom ponašanju, smatramo kako naši prigovori nisu samo subjektivno vrijedni. Kada nam nešto ukradu ili ubiju susjeda, smatramo kako je došlo do objektivne krivnje; a kada ubojicu uhvate, optuže i osude smatramo kako je to bilo objektivno ispravno. Nećemo se zamarati detaljima specifičnih slučajeva: ubojstvo u samoobrani, pobačaj itd. Samo zamislite minimalni objektivno obvezujući kodeks kojeg većina nas, teista i ateista, prihvaća.

Ono čime se (Q2) bavi je temelj ili osnova dogovorenoga objektivno obvezujućeg moralnog kodeksa. To pitanje nije sociološko ili na bilo koji način empirijsko. Nije niti pitanje normativne etike. Pitanje se ne bavi time što bi trebali (odnosno ne bi trebali) činiti jer smo već pretpostavili da imamo okvirni dogovor oko toga. Pitanje je meta-etičko: na što se oslanja moralnost, ako se uopće oslanja?

Beckwith je u pravu kada tvrdi da će naturalisti/ fizikalisti/ materijalisti imati problema prilikom opravdavanja svojeg pridržavanja moralnih propisa i odredbi koje većina nas prihvaća. Tvrdim kako naturalist/ fizikalist/ materijalist treba biti moralni nihilist, a kada takvi ljudi nisu moralni nihilisti to nam samo pokazuje njihovu nesposobnost ili nespremnost da shvate logičke posljedice svoje vlastite doktrine, ili neku vrstu psihološkog razdvajanja.

Autor je filozof Vallicella, izvorni post: Beckwith, Hitch, and the Foundations of Morality, preuzeto sa bloga Maverick Philosopher.

PS

Ukoliko već niste, možete pročitati Beckwithov članak na koji se referira gornji post; The God-Haunted Atheism of Christopher Hitchens.

Inače, ne znam koliko sam dobro shvatio Vallicellu, ja bih jednostavnije rekao da postoji (sociološko) pitanje kako se (a)teist ponaša, i (filozofsko) pitanje kako opravdati neki moral. Vallicella je uveo dogovoreni kodeks oko kojeg se svi slažu i upitao zašto ga se pridržavati, ali to mi se čini kao nešto drugačija formulacija problema koja ne govori o istome (ili možda ipak govori). Nisam siguran misli li on da je pitanje opravdanosti pridržavanja moralnog kodeksa zapravo isto kao i pitanje opravdanosti kodeksa. (Vjerojatno je tako formulirao pitanje jer neki ateisti tvrde da žive u zajednici sa određenim dogovorenim kodeksom bez da ga krše, što bi prema njima onda značilo da moral nema veze sa nadnaravnim, ili da religija nema nikakvog utjecaja na kodeks ili...)

U svakom slučaju, pitanje zahtijeva li moralnost temelj u religiji, nadnaravnu osnovu, nema veze sa pitanjem kako se ponaša neki a(teist).

Deset konzervativnih načela!

U nastavku prenosim deset principa konzervatizma koje je sažeo Russell Kirk, politički teoretičar poznat po svojem utjecaju na konzervatizam. Principi se odnose na američki konzervatizam, ali su napisani dovoljno općeniti tako da se mogu primijeniti i na druga društva. Svi navedeni principi su bitni i vrijedni čitanja tako da ih nisam posebno uređivao s namjerom isticanja nekog dijela. Izvornu verziju možete pročitati ovdje, ili sažetak (kao sliku) ovdje.

S obzirom da nije niti religija niti ideologija, skup razmišljanja pod nazivom konzervatizam nema nikakvih svetih zapisa ili Das Kapital koji bi mu davao dogmate. Ono što konzervativci vjeruju možemo odrediti, u mjeri u kojoj je to moguće, iz zapisa vodećih konzervativnih autora kroz posljednja dva stoljeća. Nakon par uvodnih napomena o ovoj temi, navest ću deset takvih konzervativnih načela.

Možda bi bilo bolje, većinu vremena, koristiti riječ "konzervativno" kao pridjev jer ne postoji Model Konzervativca, a konzervatizam je negacija ideologije: radi se o stanju uma, tipu karaktera, načinu gledanja na civilni društveni poredak.

Stav koji nazivamo konzervatizmom podupire skup sentimenata, a ne sustav ideoloških dogmi. Gotovo je točno da bi konzervativca mogli definirati kao osobu koja o sebi misli kao takvom. Konzervativni pokret ili skup razmišljanja se može prilagoditi velikoj raznolikosti stavova o mnogim temama, ne postoji konzervativno vjerovanje.

U suštini, konzervativna osoba je jednostavno ona koja smatra da su trajne stvari ugodnije od Kaosa i Stare Noći. (A ipak konzervativci znaju – kao što je rekao Burke - da je zdrava "promjena sredstvo našeg očuvanja.") Narodna povijest kontinuiteta iskustva, prema konzervativcu, pruža puno bolji vodič za politiku od apstraktnih nacrta kavanskih filozofa. Naravno, postoji više u konzervativnom uvjerenju od ovog općenitog stava.

Nije moguće sastaviti popis konzervativnih uvjerenja; unatoč tome, nudim vas, sažeto, deset općih principa; čini se sigurnim reći da bi većina konzervativaca potpisala većinu ovih maksima. U različitim izdanjima svoje knjige The Conservative Mind dao sam listu određenih kanona konzervativne misli – lista se razlikuje ovisno o izdanju; u svojoj antologiji The Portable Conservative Reader ponudio sam varijaciju na temu. Sada vam predstavljam sažetak konzervativnih pretpostavki koje se pomalo razlikuju od mojih kanona u tim dvjema knjigama. Raznolikost konzervativnih stavova može sama za sebe biti dokaz da konzervatizam nije fiksna ideologija. Koje principe će naglašavati konzervativci u određenom trenutku ovisi o okolnostima i potrebama tog vremena. Slijedećih deset točaka odražava konzervativce u Americi;

***

> Prvo, konzervativci vjeruju da postoji trajan moralni poredak. Taj poredak je stvoren za čovjeka, a čovjek je stvoren za njega: ljudska priroda je stalna, a moralne istine su trajne.

Poredak ovog svijeta označava harmoniju. Postoje dva aspekta ili tipa poretka: unutarnji poredak duše, i vanjski poredak države. Prije dvadeset i pet stoljeća Platon je podučavao tu doktrinu, ali čak i obrazovani je danas teško shvaćaju. Problem poretka je glavna briga konzervativaca još od kad je konzervativno postalo pojam u politici.

Dvadeseto stoljeće je doživjelo odvratne posljedice kolapsa vjerovanja u moralni poredak. Kao i zločini i katastrofe u Grčkoj u petom stoljeću prije Krista, propast velikih nacija našeg stoljeća pokazuje nam provaliju u koju upadaju društva koja zamijene mudri vlastiti interes, ili lukavu socijalnu kontrolu, sa ugodnim alternativama starinskog moralnog reda.

Liberalni intelektualci govore kako konzervativac vjeruju da su sva društvena pitanja, pri srcu, pitanja privatnog morala. Ispravno shvaćena, ova izjava je točna. Društvo u kojem su muškarci i žene vođeni vjerovanjem u trajni moralni poredak, snažnim osjećam za ispravno i pogrešno, osobnim uvjerenjima o pravdi i časti, će biti dobro društvo – neovisno o tome koje političke aparate koristi; dok će društvo u kojem su muškarci i žene moralno izgubljeni, neupoznati sa normama, i vođeni prvenstveno zadovoljavanjem apetita, biti loše društvo – neovisno o tome koliko ljudi glasuje i neovisno o tome koliko liberalan može biti njegov formalni ustav.

> Drugo, konzervativac se pridržava običaja, konvencija i kontinuiteta. Stari običaji su ti koji omogućuje ljudima da žive zajedno u miru; razarači običaja uništavaju puno više nego što znaju ili namjeravaju. Kroz konvencije – riječ koja se toliko zloupotrebljava u našem vremenu – smo pronašli način izbjegavanja stalnih sporova oko prava i dužnosti: zakon je u svojoj osnovi skup konvencija. Kontinuitet je sredstvo povezivanja generacija; bitan je podjednako i za društvo kao i za pojedinca; bez njega, život je besmislen. Kada uspješni revolucionari izbrišu stare običaje, ismiju stare konvencije, i prekinu kontinuitet društvenih institucija – odmah otkriju nužnost uspostavljanja novih običaja, konvencija i kontinuiteta; ali taj proces je bolan i spor; a novi društveni poredak koji u konačnici nastane može biti značajno inferiorniji starome poretku kojeg radikali ruše u svojem žaru za Zemaljskim Rajem.

Konzervativci su pobornici običaja, konvencija i kontinuiteta zato što preferiraju vraga kojeg poznaju rađe nego vraga kojeg ne poznaju. Konzervativci vjeruju kako su poredak, pravičnost i sloboda proizvod dugotrajnog socijalnog iskustva, rezultat stoljeća pokušaja, razmišljanja i požrtvovnosti. Stoga je društveno tijelo vrsta duhovnog surađivanja, usporedivo sa crkvom; možemo ga čak nazivati i zajednica duša. Ljudsko društvo nije stroj, kojeg treba tretirati mehanički. Kontinuitet, krvotok, društva se ne smije prekidati. Burkeov podsjetnik na potrebu razborite promjene je nešto čega su konzervativci svjesni. Ali potrebna promjena mora biti postepena i diskriminativna, nikada ne mijenjati odjednom stare interese.

> Treće, konzervativci vjeruju u ono što možemo nazvati principom propisivanja. Konzervativac osjeća da su moderni ljudi patuljci na ramenima divova, mogu vidjeti dalje od svojih predaka samo zbog velikog stasa onih koji su tu bili prije nas. Zbog toga konzervativci vrlo često naglašavaju važnost propisivanja – odnosno, stvari koje su utvrđene davnom uporabom, kako čovjek ne bi olako prihvatio suprotno. Postoje prava čije je glavno odobrenje njihova starost – uključujući prava na vlasništvo. Slično tome, naš moral je velikim djelom propisan. Konzervativci tvrde da je mala vjerojatnost kako ćemo, mi moderni, doći do nekih bitnih otkrića u moralu ili politici. Opasno je određivati svako prolazni pitanje na temelju privatnih prosudbi i i privatne racionalnosti. Pojedinac je budalast, ali vrsta je mudra, proglasio je Burke. U politici činimo dobro pridržavajući se propisa, pa čak i predrasuda, jer je veliko misteriozno društvo ljudske vrste steklo propisanu mudrost puno veću od bilo koje beznačajne privatne racionalnosti čovjeka.

> Četvrto, konzervativci se vode svojim principom razboritosti. Burke se slaže sa Platonom kako je kod državnika, razboritost glavna među vrlinama. Svaka javna mjera se mora prosuditi prema svojim dugoročnim posljedicama, ne prema privremenoj koristi ili popularnosti. Liberali i radikali su, kažu konzervativci, nerazboriti jer jure prema svojim ciljevima bez da se osvrću na rizike od novih zlouporaba gorih od onih zla koje pokušavaju riješiti. Kao što je rekao John Randolph, Providnost se sporo kreće, ali vrag je uvijek u žurbi. S obzirom da je ljudsko društvo kompleksno, rješenja ne mogu biti jednostavna ukoliko će biti djelotvorna. Konzervativac izjavljuje da on djeluje samo nakon dovoljno promišljanja, nakon što odvaže posljedice. Iznenadne i oštre reforme su opasne kao i iznenadne i oštre kirurške operacije.

> Peto, konzervativci paze na princip varijeteta. Konzervativci osjećaju privlačnost prema plodonosnosti davno uspostavljenih društvenih institucija i načina života, za razliku od sužavanja uniformnosti i otupljenosti egalitarizma radikalnih sustava. Za očuvanje zdrave raznolikosti u bilo kojoj civilizaciji, potrebno je preživljavanje poretka i grupa, razlika u materijalnim uvjetima, i mnogih drugih vrsti nejednakosti. Jedini stvarni oblik jednakosti je jednakost pred Posljednjim Sudom i jednakost pred pravednim (zakonskim) sudom; svi drugi pokušaji izjednačavanja moraju dovesti do, u najboljem slučaju, društvene stagnacije. Društvo zahtijeva pošteno i sposobno vodstvo; a ako se prirodne i institucionalne razlike unište, neki trenutni tiranin ili bijedni oligarsi će stvoriti novi oblik nejednakosti.

> Šesto, konzervativce odgaja njihov princip neusavršljivosti. Konzervativci znaju da ljudska priroda pati nepopravljivo od određenih ozbiljnih grešaka. S obzirom da je čovjek nesavršen, ne možete stvoriti savršeni društveni poredak. Zbog ljudske nemirnosti, čovječanstvo bi se pobunilo pod bilo kojom utopijanskom dominacijom, i došlo bi do još jednog nasilnog iskazivanja nezadovoljstva – ili nestanka od dosade. Tražiti utopiju znači završiti u katastrofi, upozorava konzervativac; nismo stvoreni za savršene stvari. Ono što razumno možemo očekivati je podnošljivo uređeno, pravično, slobodno društvo, u kojem će neka zla, neprilagođenosti i patnje nastaviti vrebati. Odgovarajućom pozornošću prema razboritim reformama možemo očuvati i unaprijediti ovaj podnošljivi poredak, ali ako zanemarimo stare institucije i moralna jamstva nacije onda se anarhistički impuls čovječanstva otima kontroli: "ceremonija nevinosti je zagušena". Ideolozi koji su obećavali usavršavanje čovjeka i društva pretvorili su veliki dio dvadesetog stoljeća u zemaljski pakao.

> Sedmo, konzervativci su uvjereni da su sloboda i vlasništvo blisko povezani. Odvojite vlasništvo od privatnog posjedovanja i Levijatan postaje gospodar svega. Nakon utemeljenja privatnog vlasništva izgrađene su velike civilizacije. Što je rasprostranjenije posjedovanja privatnog vlasništva to je stabilnija i produktivnija zajednica. Konzervativci tvrde da ekonomsko izjednačavanje nije ekonomski napredak. Pribavljanje i trošenje nisu glavni ciljevi ljudske egzistencije; ali treba težiti čvrstom ekonomskom temelju za osobu, obitelj i zajednicu.

Henry Maine, u svojem radu Village Communities, daje snažnu argumentaciju za privatno vlasništvo, za razliku od zajedničkog vlasništva: "Nitko nije slobodan napadati vlasništvo i istodobno tvrditi da cijeni civilizaciju. Povijest navedenih stvari se ne može raspetljati." Institucija (privatnog) vlasništva je bila moćan instrument podučavanja muškaraca i žena odgovornosti, pružala je motive za poštenje, za podržavanje opće kulture, za podizanje čovječanstva iznad razine ropskog rada, pružila nam je vrijeme da mislimo i slobodu da djelujemo. Zadržavanje plodova vlastita rada; vidjeti kao naš rad postaje trajan; ostaviti imovinu svojim potomcima; mogućnost uzdizanja iz prirodnog stanja siromaštva do sigurnosti trajnog uspjeha; posjedovati nešto što je stvarno vaše vlastito – sve su to prednosti koje je teško negirati. Konzervativac priznaje da posjedovanje vlasništva znači i određene dužnosti za onoga koji posjeduje; ali zadovoljno prihvaća te moralne i pravne obveze.

> Osmo, konzervativci podržavaju dobrovoljne zajednice, baš kao što se protive prisilnom kolektivizmu. Iako su amerikanci snažno privrženi privatnosti i privatnim pravima, također su narod osobit po svom uspješnom duhu zajedništva. U istinskoj zajednici, odluke koje izravno utječu na živote građana se donose se lokalno i dobrovoljno. Lokalna politička tijela obavljaju neke od funkcija, a ostale obavljaju privatna udruženja. Sve dok su te funkcije na lokalnoj razini, i obilježene općim odobrenjem onih na koje utječu, postoji zdrava zajednica. Kada te funkcije, redovno ili uzurpacijom, prelaze na centraliziranu vlast, onda je zajednica u ozbiljnoj opasnosti. Što god je blagotvorno i razboriti u suvremenoj demokraciji, moguće je kroz kooperativno htijenje. Ako se u ime apstraktne Demokracije, funkcije zajednice prebace u nekom udaljenom političkom smjeru, vlada (uz suglasnost onih kojima upravlja) ostvaruje standardizacijske procese koji su suprotni slobodi i ljudskom dostojanstvu.

Nacija nije jača od brojnih malih zajednica od kojih se sastoji. Središnja uprava, odnosno korpus odabranih rukovoditelja i državnih službenika, koliko god da su dobronamjerni i učeni, ne mogu provesti pravdu, prosperitet i mir nad masom muškaraca i žena lišenih starih odgovornosti. Taj eksperiment je već isproban; i završio je katastrofalno. Ispunjavanje naših dužnosti u zajednici uči nas razboritosti, učinkovitosti i milosrđu.

> Deveto, konzervativac shvaća potrebu za razboritim ograničenjem moći i ljudskih strasti. Politički govoreći, moć je mogućnost da radite što želite, bez obzira na volju ostalih. Država u kojoj je pojedinac ili mala grupa, u stanju dominirati bez ikakve provjere voljom svojih sugrađana je despotska, neovisno o tome naziva li se monarhijom, aristrokracijom ili demokracijom. Kada svatko tvrdi da je moć nad samim sobom, društvo postaje anarhija. Anarhija nikada ne traje dugo, jer je svima nepodnošljiva, i suprotna neizbježnoj činjenici da su neke osobe jače i pametnije od svojih susjeda. Anarhiju zatim nasljeđuje tiranija ili oligarhija, u kojoj je moć monopolizirana od strane nekolicine.

Konzervativac nastoji ograničiti i uravnotežiti političku moć kako ne bi nastala niti anarhija niti tiranija. Unatoč tome, u svakom trenutku, muškarci i žene su u napasti svrgnuti ograničenja moći zbog neke navodne privremene koristi. Karakteristika je radikala da razmišljaju o moći kao sili dobra – sve dok je ta moć u pravim rukama. U ime slobode, francuski i ruski revolucionari su ukinuli stara ograničenja moći; ali ne možete ukinuti moć; uvijek pronađe način da padne u nečije ruke. Moć koju su revolucionari smatrali opresivnom u rukama starog režima postala je puno puta podjednako tiranska u rukama radikalnih novih gospodara države.

Shvativši da je ljudska priroda mješavina dobra i zla, konzervativac ne stavlja svoje povjerenje u puku dobronamjernost. Ustavna ograničenja, političke provjere i ravnoteže, adekvatna provedba zakona, drevna ograničenja volje i apetita – to su instrumenti slobode i reda koje konzervativac odobrava. Pravedna vlada održava korisnu tenziju između zahtijeva autoriteta i zahtijeva slobode.

> Deseto, konzervativac shvaća da u snažnom društvu treba prepoznati i pomiriti trajnost i promjenu. Konzervativac se ne suprostavlja društvenom poboljšanju, ali sumnja da postoji takva sila poput mističnog Progresa, sa velikim P, koja djeluje u svijetu. Kada društvo napreduje u određenim područjima, obično nazaduje u ostalima. Konzervativac zna da na svako društvo utječu dvije sile, koje je Taylor Coleridge nazvao Postojanost i Progresija. Postojanost društvo je oblikovana trajnim interesima i uvjerenjima koji nam daju stabilnost i kontinuitet; bez te Postojanosti, društvo klizi u anarhiju. Progresija u društvu je duh i tijelo talenata koji nas potiču na razborite reforme i poboljšanja; bez te Progresije, ljudi stagniraju.

Stoga imamo razumna konzervativna nastojanja pomirenja zahtijeva Postojanosti i zahtijeva Progresije. Konzervativac smatra da bi liberali i radikali, neosjetljivi na pravedne zahtjeve Postojanosti, svojim pokušajima požurivanja u neki sumnjivi Zemaljski Raj, ugrozili naslijeđenu baštinu. Ukratko, konzervativac favorizira razuman i umjeren progres; protivi se kultu Progresa, čiji zagovornici misle da je sve novo nužno superiorno svemu starome.

Baš kao što je bitna za ljudsko tijelo, promjena je bitna i za društveno tijelo. Tijelo koje se prestaje obnavljati počinje umirati. Ali ako tijelo želi biti snažno, promjena se mora događati na uređen način, usklađen sa formom i prirodom tog tijela; ako nije takva, promjena će stvoriti monstruoznu tvorevinu - rak koji će uništiti svog domaćina. Konzervativac pazi da ništa u društvu ne bi bilo potpuno staro, i da ništa u društvu ne bi nikada bilo potpuno novo. Radi se o sredstvu očuvanja nacije, baš kao što je takva promjena sredstvo očuvanja živućeg organizma. Koliko je društvene promijene potrebno, i koja vrsta promijene, ovisi o okolnostima vremena i nacije.

***

Dakle to su principi koji se javljaju kroz dva stoljeća suvremene konzervativne misli. Mogli smo prodiskutirati o drugim principima podjednake važnosti; primjerice konzervativno shvaćanje pravde, ili konzervativan stav o obrazovanju. Ali ta pitanja, s obzirom na vremenska ograničenja, moram prepustiti Vašem istraživanju.

Bitna crta razdvajanja u suvremenoj politici nije podjela između liberala i totalitarijanaca; na jednoj strani su svi oni ljudi kojima se sviđa ideja kako je trenutki poredak jedini poredak, i da su materijalne potrebe jedine njihove potrebe, i da mogu raditi što god žele sa ljudskom baštinom. S druge strane su oni ljudi koji prepoznaju trajni moralni red u svemiru, konstantnu ljudsku prirodu te visoku dužnost prema redu duhovnom i redu trenutnom.

PS

Već sam objavio više postova koji se bave konzervatizmom, npr. Feser;

• Konzervativci i tradicija (Što tradicija znači za konzervativce.)
• Evolucija liberalizma ( i "konzervatizma") (Više kritika "konzervativaca" i trendova.)
• Privatno vlasništvo i prirodni zakon (Kirk u gornjem članku govori o "konzervativnom" argumentu za vlasništvo, ovdje Feser daje skicu argumenata prirodnog zakona).
• O "zakonskom nametanju morala": Anti-Konzervativna Zabluda (Zašto konzervativci "nameću" svoj moral, a ljevičari i libertarijanci ne?)
• Meyer & fuzionizam – sinteza konzervatizma i libertarijanstva ? (Kirk je također bio protiv fuzionizma.)

Ili Vallicella;

• Nepovoljni položaj konzervativaca
• O dosljednosti konzervativaca i libertarijanaca

Doticao sam se konzervatizma u različitim postovima pa ih neću sve navoditi, ali evo još jednog; Individualizam: istiniti i lažni - Hayek & Burke.

Kirk je spomenuo predrasude, o tome sam također objavio post; Predrasude prema predrasudama (U drugoj polovici članka Scruton nudi Burekovu obranu predrasuda.) Kad sam već kod Scrutona, nemojte propustiti pročitati njegov esej Vratite stigmu.

Nacionalne države ili transnacionalne tvorevine, Humana ekonomija ili humano društvo? također nude konzervativniju sliku...