Dijalog o braku

Voljena braćo u Kristu i poštovani čitaoci moga bloga, i svi vi, koji uživate ne samo u praćenju medijskih rasprava, nego i čitanju mojih postova; prisilivši svoju sopstvenu lijenost, nagnan bratskom ljubavlju, potrudio sam se zapisati dijalog o braku.

Raspravljaju dva poznanika draga; konzervativac (u smislu da je za kvazi "konzervativnu" definiciju braka), i naprednjak (jer želi promijeniti tu definiciju). Naprednjak zna da je konzervativac upoznat s njihovim tehnikama raspravljanja, nema problema sa suprotstavljanjem lingivstičkom vandalizmu naprednjaka tako da se rasprava ne bavi takvim sporednim pitanjima - ponekad skrene i u tom smjeru, ali samo nakratko.

Ne znam zašto su, i kako, krenuli raspravljati, ali ipak neka ni jedan čitalac ne misli da sam napisao išta drugo osim onoga, što sam čuo da se prenosi kao istinito kazivanje.

Egocentrični ideali modela samoispunjenja – C. Taylor

Ova vrsta procesa urježivanja može pomoći u objašnjenju skliznuća u kulturi autentičnosti. Oblici koji su usredotočeni na sebstvo devijantni su, kako smo vidjeli, u dva smisla. Oni usredotočuju ispunjenje na pojedinca, čineći njegove ili njezine veze tek instrumentalnima; drugim riječima, guraju u socijalni atomizam. A ispunjenje vide samo kao stvar sebstva, zanemarujući ili delegitimirajući zahtjeve koji dolaze izvan naših želja ili težnja, bilo od povijesti, tradicije, društva, prirode ili Boga; drugim riječima potiču radikalni antropocentrizam.[...]

Na kraju, to ostavlja djelatelja, čak sa svim njegovim ili njezinim dvojbama o kategoriji "sebstva", s osjećajem nesputane moći i slobode pred svijetom koji ne nameće nikakve standarde, spremna uživati u "slobodnoj igri" ili prepustiti se estetici sebstva. Kako ova "viša" teorija pomalo ulazi u popularnu kulturu autentičnosti – to možemo vidjeti, primjerice, među studentima, koji su na prekretnici tih dviju kultura – ona dodatno pojačava egocentrične načine daje im određenu patinu dubljega filozofskog opravdanja. [...]

Poimanje da svako od nas posjeduje izvoran način na koji biva ljudskim bićem ima za nužnu posljedicu to da svatko do nas mora otkriti što to znači da budemo svoji. Ali do otkrića se ne može doći uzimajući savjete od preegzistirajućih modela ili polazeći od hipoteza. Do njega se, znači, može doći samo nanovo artikulirajući taj model. Otkrivamo da se u nama nalazi ono što trebamo "biti", postajući taj model života, dajući izričaj u svome govoru i djelovanju onome što je izvorno u nama.

Charles Taylor, Etika autentičnosti

PS

Objavio sam već od Taylora; Samoispunjenje i Etika Autentičnosti , Biti vjeran sebi i "moj" način, Samoizbor, Samoostvarenje partnera i veza 

Predrag Raos protiv politizacije udruge

Kada su određeni ljudi odlučili ispolitizirati američku udruga filozofa (APA) i reagirati kao udruga vezano uz određena vanjskopolitička događanja, Ayn Rand je zapisala;

Niti jedna profesionalna organizacija nema pravo zauzeti ideološki stav u ime svojih članova. Čovjekove ideje, uključujući politička uvjerenja, su isključivo na njemu da ih odredi i ne može ih delegirati ili propisati nitko drugi. To nije stvar "profesionalne etike," nego individualnih prava. Praksa donošenja ideoloških rezolucija je uzaludno i nemoralno sredstvo ratovanja pritiskom grupe. Upravo zbog svih razloga zbog kojih bi filozof, kao misleći pojedinac, trebao zauzeti snažno stajalište o političkom pitanju, on ne bi smio dopustiti da to stajalište za njega zauzme kolektiv; on bi, prije svih drugih ljudi, trebao znati da čovjekova uvjerenja ne treba određivati ili propisivati većina glasova.

Raos je slično reagirao, nije mu svidjelo što udruga književnika P.E.N. želi u ime svih poslati poruku s kojom se oni ne slažu. Ako pojedinačni član ima određene sumnje, njegovo je pravo izraziti ih kao privatni građanin, ali kolektivno izražavanje kao cjeline, je očito neprikladno. Pretpostavljam da je Raos član, ili možda samo brani načela udruge.

U svakom slušaju, što god vi mislili o Raosu i njegovu stilu, ovih je dana glavni borac za slobodu izražavanja.

PS

Nisam siguran koliko toga zajedničkog ima između Raosa i Rand, pretpostavljam ne puno. (Inače, Rand je homoseksualne prakse smatrala nemoralnim. No, kao što sam već spominjao, vrijednost Rand je u citatima poput gornjeg.)

Samoostvarenje partnera i veza – C. Taylor

Na široj društvenoj razini ovo je suprotno bilo kojoj čvrstoj povezanosti sa zajednicom. Osobita ona sve više marginalizira političko građanstvo s njegovim osjećajem dužnosti i odanosti prema političkome društvu. Na osobnijoj razini potiče gledište po kojemu veze među partnerima moraju pomagati osobnome ispunjenju. Veza među partnerima manje je važna od samoostvarenja partnera. Po ovakvom gledištu, bezuvjetne veze, koji bi trebale trajati cijeloga života, nemaju puno smisla. Ako služi svojoj svrsi, veza može trajati do smrti, ali nema smisla, a priori tvrditi da tako mora biti.

[...] Čini se da je autentičnost ovdje još jednom definirana na način koji se usredotočuje na nas same, što nas udaljava od naših odnosa s drugima.

Charles Taylor, Etika autentičnosti

Samoizbor – C. Taylor

Može biti važno da je moj život izabran, kako tvrdi John Stuart Mill u djelu O slobodi, ali ukoliko neke opcije nisu značajnije od drugih, sama ideja samoizbora zapada u trivijalnost te stoga u nesuvislost. Samoizbor kao ideal ima smisla samo zašto što su neka pitanja značajnija od drugih. Ne bih za sebe mogao reći da sam onaj koji sam za sebe bira i razvija cijeli ničeanski vokabular samostvaranja samo zato što sam za ručak izabrao odrezak i krumpir umjesto hamburgera. Koja su pitanja značajna, ne određujem ja. Da određujem, nijedno pitanje ne bi bilo značajno. No tada bi sam ideal samoizbora kao moralni ideal bio nemoguć.

Tako ideal samoizbora pretpostavlja postojanje drugih značajnih pitanja koja nadilaze samoizbor. Ideal ne bi mogao stajati sam zbog toga jer on zahtijeva obzor pitanja koja su značajna, a koja pomažu odrediti poglede u kojima je samostvarenje značajno. Slijedeći Nietzschea, uistinu sam veliki filozof ukoliko preradim ljestvicu vrijednosti. No to znači redefiniranje vrjednota koje se tiču važnih pitanja, a ne preinačavanje jelovnika u McDonald'su ili mode za nadolazeću sezonu.

Djelatelj koji traži značenje u životu, nastojeći sebe smisleno definirati, mora egzistirati u obzoru važnih pitanja. To je unaprijed osuđeno na neuspjeh u modusima suvremene kulture koji se usredotočuju na samoispunjenje u suprotnosti sa zahtjevima društva ili prirode, koji isključuju povijest i veze solidarnosti. Takvi egocentrični "narcisoidni" oblici uistinu su plitki i trivijalizirani; "uskogrudni i plošni", kako Bloom kaže.

Charles Taylor, Etika autentičnosti

Biti vjeran sebi i "moj" način - C. Taylor

No vratimo se idealu autentičnosti: on je postao ključno značajan zbog razvoja do kojega dolazi nakon Rousseaua i koji povezujem s Herderom, još jednim radije njegovim velikim ranim artikulatorom negoli začetnikom. Herder je iznio ideju da svatko od nas ima izvoran način ljudskoga postojanja. Svaka osoba ima svoju vlastitu "mjeru", kako on to kaže. Ova je ideja ušla vrlo duboko u modernu svijest. Ona je također nova. Prije kasnoga osamnaestog stoljeća nitko nije mislio da razlike među ljudskim bićima imaju ovu vrstu moralnog značenja. Postoji određen način bivanja ljudskim bićem koji je moj način. Pozvan sam živjeti svoj život na taj način, a ne oponašajući ičiji tuđi. No ovo daje novo značenje tome da budem vjeran sebi. Ukoliko to nisam, promašujem bit svoga života, promašujem ono što za mene znači biti ljudskim bićem.

To je moćni moralni ideal koji je došao do nas. On pridaje ključno moralno značenje nekoj vrsti kontakta sa samim sobom, s mojom vlastitom unutarnjom prirodom, koju on doživljava kao da je u opasnosti da se ne izgubi, dijelom pritiscima za izvanjskim konformizmom, ali isto tako zbog toga što sam zauzimajući instrumentalni stav prema sebi možda izgubio sposobnost slušanja toga nutarnjeg glasa. Osim toga, on uvelike povećava značenje ovoga kontakta sa samim sobom uvodeći načelo izvornosti: svaki od naših glasova ima nam nešto osobito reći. Ne samo da ne smijem svoj život prilagoditi zahtjevima vanjskog konformizma; ne mogu čak niti pronaći uzor po kojemu bih živio izvan sebe. Mogu ga pronaći samo unutar sebe.

Biti vjeran sebi znači biti vjeran mojoj vlastitoj izvornosti, a to je nešto što samo ja mogu artikulirati i otkriti. Tom artikulacijom također definiram sebe. Uviđam potencijal koji je valjano moj vlastiti. To je shvaćanje koje je u pozadini modernog ideala autentičnosti, kao i u pozadini ciljeva samoispunjenja ili samoostvarenja u koje je obično zaodjeveno. To je pozadina koja daje moralnu snagu kulturi autentičnosti, uključujući njezine najniže, apsurdne ili trivijalne oblike. To je ono što daje smisao ideji "biti vjeran sebi" ili "pronaći vlastito ispunjenje".

Charles Taylor, Etika autentičnosti

PS

Vjerujem da je jasno kako razlog mog prenošenja ovog razmišljanje nije slaganje s takvim pristupom.

Samoispunjenje i Etika Autentičnosti – C. Taylor

Ovdje treba razumjeti moralnu snagu iza pojmova kao što su samoispunjenje. Ukoliko ga pokušamo protumačiti jednostavno kao vrstu egoizma ili moralnog laksizma, kao samougađanje s obzirom na teže, zahtjevnije prijašnje doba, već smo skrenuli s traga. Moralni laksizam postoji i naše doba tu nije osamljeno Ono što trebamo objasniti jest: što je svojstveno našem vremenu? Nije samo to da ljudi žrtvuju svoje ljubavne veze i brigu za djecu kako bi jurili za karijerom. Takvo što je možda uvijek postojalo. Stvar je u tome da se u današnje vrijeme mnogi ljudi osjećaju pozvanima da tako čine, osjećaju da to moraju činiti, misle da bi im životi bili na neki način potraćeni ili neostvareni ukoliko to ne bi činili. [...]

To što usvajanje autentičnosti poprima oblik jedne vrste tihoga relativizma znači da je snažnoj obrani bilo kojeg moralnog idela na neki način zabranjen pristup. Jer implicira, kako sam upravo opisao, da su neki oblici življenja doista viši od drugih, a kultura tolerancije za individualno samoispunjenje plaši se ovakvih potraživanja. To znači, kako se često isticalo, da postoji nešto proturječno i unaprijed osuđeno na neuspjeh u njihovu stajalištu budući da moralni ideal pokreće i sam relativizam (barem djelomično). No, dosljedno ili ne, ovo se stajalište obično usvaja. Ideal se spušta na razinu aksioma, nečega što se ne dovodi u pitanje, ali se isto tako i ne obrazlaže.

Usvajajući ideal, ljudi u kulturi autentičnosti, kako je želim nazvati, podupiru određenu vrstu liberalizma, koju prihvaćaju i mnogi drugi. To je liberalizam neutralnosti. Jedna od njegovih temeljnih pretpostavki jest da liberalno društvo mora bit neutralno u pitanju toga što tvori dobar život. Dobar je život ono za čime teži svaki pojedinac, na svoj vlastiti način, te bi vlasti nedostajalo nepristranosti, stoga i jednaka poštivanja za sve građene,, ukoliko bi pristala uz koju stranu vezano uz to pitanje Premda su mnogi autori ove škole strastveni protivnici tihoga relativizma (Dworkin i Kymlicka među njima), rezultat je njihove teorije da rasprave o dobrome životu otjeraju na margine političke rasprave. [..]

Jedan od njih je uporište moralnoga subjektivizma u našoj kulturi. Pod time mislim na gledište da moralna stajališta nisu ni u kojem u slučaju utemeljena na razumu ili naravi stvari, nego ih u konačnici svaki do nas tek usvaja zato što nas privlače. Po ovome gledištu, razum ne može presuditi u moralnim sporovima. Dakako, nekome možemo ukazati na određene posljedice njegova stajališta o kojima možda nije mislio. Tako kritičari autentičnosti mogu ukazati na moguće društvene i političke posljedice toga da svaka osoba traži samoispunjenje. No ukoliko vaš sugovornik želi ustrajati u svom izvornom stajalištu, ništa dalje ne možete reći da ga pobijete. [...]

Ako mladi uistinu ne mare za ideale koji nadilaze sebstvo, što im onda možemo reći?

Naravno ima kritičara koji drže da u razumu postoji mjerila. Oni misle da postoji nešto takvo kao što je ljudska narav te da će razumijevanje toga pokazati da su neki načini življenja ispravni, a drugi pogrešni, da su neki načini viši i bolji od drugih. Filozofski su korijeni ovoga stajališta u Aristotelu. [...]

Treći čimbenik koji je potamnio značenje autentičnosti kao moralnoga ideala jest uobičajena moda društveno-znanstvenoga objašnjenja. Ona se općenito kloni pozivanja na moralne ideala i sklona je utjecati se navodno čvršćim i prizemljenijim čimbenicima u svome objašnjenju. I tako se značajke modernoga doba na koje sam se ovdje usredotočio, individualizam i ekspanzija instrumentalnog razuma, često drže nusproizvodima društvene promjene; primjerice, nusproizvodima industrijalizacije ili veće mobilnosti ili pak urbanizacije. Ima zasigurno značajnih uzročnih veza koje bi se ovdje mogle slijediti, ali procjene koje se na njih pozivaju često posve zaobilaze pitanje duguju li ove promjene u kulturi i nazorima išta svojoj inherentnoj moći koju imaju moralni ideali. Implicitni odgovor je često negativan. [...]

No često se poziva na motivacije koje su ne-moralne. Pod ovim mislim na motivacije koje mogu pokrenuti ljude, a da nemaju nikakve povezanosti s bilo kojim moralnim idealom, kako sam to ranije definirao. Stoga se vrlo često te društvene promjene objašnjavaju u kategorijama želje za većim bogatstvom, ili moći, ili pak za sredstvima preživljavanja ili kontrole nad drugima. Premda sve ove stvari mogu biti upletene u moralne ideale, ne moraju nužno to biti pa se objašnjenje dano pomoću njih smatra dovoljno "čvrstim" i "znanstvenim".

Charles Taylor, Etika autentičnosti

PS

Taylor sjajno detektira fenomene u modernom društvu. Nema potrebe da ja još dodatno ističem o čemu govori (podebljavanje teksta moje). Samo ukratko; Unatoč tome što su različiti pokreti i udruge iskoristile riječ "razum" u svom nazivu, njihovu programi i ciljevi negiraju da razum može odrediti kakav život trebamo voditi, da razum može odrediti neke vrijednosti u svemiru, svatko treba raditi ono što on želi. (Riječ razum je tu samo kako bi poručili da su oni za razum, a to je dobra stvar, svi ostali su protiv razuma, a to je loša stvar, jako loša.)

Kao što je već spomenuto, oni koji se slažu s teorijom prirodnog prava, koja ima korijene u Aristotelu, smatraju da esencija ili priroda stvari određuje objektivne standarde dobrote. Tako intelekt dolazi do zaključka da je za nas dobro da realiziramo namjene koje nam određuje priroda, i da izbjegavamo sve što ometa realizaciju tih namjena. (Vidi primjerice postove : Teorija prirodnog prava - ukratko i Mogu li argumenti prirodnog prava biti uspješni u javnim raspravama?.)

Također, nemojte propustiti post Što se dogodilo s razumom? koji objašnjava dio suvremenog života. Jedan citat iz posta;

Ako proučavate mišljenja koja prevladavaju na modernim sveučilištima, otkriti ćete da postoje dvije vrste: ona koja nastaju kao rezultat stalnog preispitivanja tradicionalnih vrijednosti, i ona koja nastaju iz pokušaja da se spriječi preispitivanje liberalnih alternativa. Sljedeća uvjerenja su efektivno zabranjena na uobičajenom američkom kampusu: (1) Uvjerenja u superiornost Zapadne kulture; (2) uvjerenje da može postojati moralno relevantna razlika između kultura i religija; (3) vjera u dobar ukus, bilo u književnosti, glazbi, umjetnosti, prijateljstvu, ili ponašanju; i (4) uvjerenje u tradicionalne seksualne običaje. Možete razmišljati o takvim uvjerenjima, ali opasno ih je ispovjediti, a još opasnije braniti, odmah vas mogu okriviti za "govor mržnje". Ipak, neprijateljstvo prema ovim uvjerenjima nije utemeljeno na razumu i nikada nije podvrgnuto racionalnom opravdanju. Postmoderno sveučilište nije pobijedilo razum, nego ga je zamijenilo novom vrstom vjere – vjere bez autoriteta i transcendencije, vjera koja je ustrajnije jer se ne prepoznaje kao takva.

Još jedna stvar koju spominje Taylor, i koju mi se čini bitno istaknuti - točno je da postoje različiti vanjski faktori u društvu, ali preveliki naglasak na njih zanemaruje moralne ideale kojima se ljudi vode.

***

Charles Taylor ima zanimljive uvide, ali općenito ga nije baš lako čitati (i slušati) te prepoznati za što se on u svemu tome zalaže; Na temelju onoga što sam shvatio, ne slažem se baš s njegovim zaključcima. Ovako je to opisano na koricama konkretne knjige (Etika Autentičnosti, Verbum);

Dok jedni jadikuju nad padom zapadne kulture u relativizam i nihilizam, a drugi slave taj trend kao oslobađajuću vrstu napretka, jedan od najznačajnijih živućih filozofa Charles Taylor poziva sve na suočavanje s krizom morala i političkom krizom našega vremena kako bi se znali nositi s modernim izazovima.

U srcu moderne bolesti, po svim pokazateljima, jest ideja autentičnosti, ideja samoispunjenja koja odbacuje cijelu tradiciju općih vrijednosti no koja po autoru odražava i nešto autentično i vrijedno u modernoj kulturi. [...]

Par izvora za Taylora; wiki stranica, yt pretraga. O knjizi A Secular Age - wiki. 

Naprednjački priručnik za raspravljanje

Prošlog petka, vraćajući se s dnevne mise, prolazio sam pokraj srednje škole i opazio ispirsanu gospođicu u martama koja elegantno, kao da tanca s laibachom, gazi prema ulazu; pod rukom joj fascikl GONG-a, a u drugoj puna kesica kondoma na kojim piše "prvi put biram". U jednom trenutku iz fascikla joj je ispao neki pamfletić na pod, pokušao sam joj skrenuti pozornost, ali buka najnovijeg hita hladnog piva koja je odzvanjala iz slušalica bila je prejaka. Zaključio sam da se radi o objektivnoj volonterki koja podučava tek punoljetne srednjoškolce o demokratskom procesu. Uskoro je referendum, potrebno je pripremiti najmlađe na sve izazove koje donosi sudjelovanje u izborima.    

Da skratim priču, ispali papirić je, na moje iznenađenje, uputa za raspravljanje. Prenosim ga prepisanog u nastavku, izdan je u nakladi ePK-a;

***

Liberalni priručnik za raspravljanje

Bez obzira koji je stav vašeg konzervativnog suparnika o nekom pitanju, izaberite jedan ili više epiteta iz sljedeće liste i takvim ga prozivajte;

Rasist, fašist, seksist, homofob, netolerantan, zadrt, ksenofob, klerofašist.

Kombinirajte ih i usklađujte, ponavljate ako je potrebno. Nikada nemojte odgovarati na konzervativne argumente. Učiniti to bi značilo priznati da je tvoj neprijatelj racionalno biće sa stavovima vrijednim razmatranja. Nikada nemojte pripisivati konzervativcu razum, moralno dostojanstvo ili intelektualni uvid. Postupak je iznimno učinkovit ukoliko ga ponavljate dovoljno često. Nikada nemojte propustiti priliku za korištenje tih izraza.

Kada želite ignorirati moralno i pravno pitanje oko nečega što želite učiniti samo recite kako je došlo vrijeme da se zaustavi "mržnja" i diskriminacija". Stalno koristite pojmove "različitost" i "tolerancija", podsjećajte u kojem stoljeću živimo i kako tolerancija znači da svatko mora prihvatiti, odobravati i slaviti ono što osobno smatra neprirodnim, ili čak mrskim. Sloboda znači da im se unosimo u lice, a oni ne smiju ništa reći zauzvrat.

Tolerancija je jednosmjerna ulica, svi moraju paziti na osjećaje nas liberala, ali mi netrebamo brinuti o osjećajima drugih. Vrijeđajte i ponižavajte. Katolici su "katolibani". Ukoliko vam odgovore istom mjerom, ponašajte se šokiranim i inzistirajte da se radi o dvostrukom standardu: mi smo moralno i intelektualno superiorni ljudi, a vi ste puni mržnje. Kako možete prigovarati jer vas nazivamo onakvim kakvim jeste: zatucani mrzitelji, homofobi i rasisti?

Fokusirajte se na cilj, samo je on bitan. Cilj opravdava sredstvo.

***

PS

Na drugoj strani pamfleta se nalaze rukom ispisani savjeti, izgleda da su ti savjeti posebno napisani za ovaj referendum i predavanje pred razredom, nešto su konkretnijeg oblika. (Gornji tekst predstavlja općenito upute za rasprave, neovisno o temi, uvijek je prikladno.) 

Teško je dešifrirati tekst, ali sam uspio pročitati nekoliko rečenica, moja rekonstrukcija uputa u nastavku;

Ako vam se netko suprotstavi, što god kaže očito je da nam se to gadi i da to mrzimo pa recite da se radi o "govoru mržnje". Pozovite druge da vam se pridruže i počnite vikati "homofobija". Podsjetite ih da su njihovi djedovi držali crnce ko robove. Recite im da su rasisti, već sutra će tražiti da se crnci voze na kraju zetova tramvaja.

Ako netko odgovori da da je sve što ste rekli apsurdno i irelevantno, da ništa što pričate nema nikakve veze s njima, da nema nikakve veze s pitanjem što je brak i zašto bi društvo uopće brinulo o braku, da samo iskorištavate emotivni značaj nekih riječi kako bi izmanipulirali razredom, optužite ih da mijenjaju temu, ne poštuju "drugačije mišljenje", guše raspravu.

Pa vi ste bili na seminaru o ravnopravnosti, slušali ste predavanja najpoznatijih naprednjaka, što ćete vi sad slušati nekog tko se ne slaže s vama. S njim se ne može raspravljati, izbacite tog malog ujkana odmah van iz razreda. Dosta je tog terora!

Nakon što ste uspješno izbacili oponenta u raspravi, podsjetite preostale učenike da ovdje ne raspravljamo o tome što je brak, niti zašto bi to bilo bitno za društvo i pojedinca, raspravljamo o tome kako su oni koji ne razmišljaju kao mi zadrti i zatucani.

Par puta još uzviknite "uključivost", "bračna jednakost", "anti-gay", "protiv diskriminacije" i onda polako završite izlaganje. Na kraju samo recite da vam se žuri, da nemate vremena za daljnja pitanja (sjetite se samo onog učenika koji se suprotstavio, tko zna kakve se zmije tu još kriju).

Izjurite van uz povik; nemam vremena za stajanje na mjestu - ja idem "naprijed", čekam vas kad tamo stignete.

***

Slični su i drugi naprednjački pokreti dvadesetog stoljeća (Vorwärts, Avanti),
ali ikonografije se nešto više razlikuju

Retronimi

Za početak jedan primjer;

Prvo je bila kopija, pa elektronska kopija, a sada imamo fizikalnu kopiju.

Primjera je puno, a neki nisu ni primjereni za obiteljski blog. Dakle što je retronim? Prvo se neki termin X koristio u doslovnom značenju, zatim nastaje neki drugačiji oblik ili verzija X, pa je na kraju potrebno na neki način razlikovati početno X od redefiniranog X. Tako imamo sljedeću situaciju;

Prvo je bio brak, zatim "istospolni brak", a sada raznospolni brak.

Nekoliko puta sam naišao na (strane) komentatore koji eksplicitno spominju "raznospolni brak". Radilo se o ljudima koji ne vide ništa problematično u homoseksualnim aktivnostima, ljudima koji pristaju na zakonsko prepoznavanje – ponekad i sam brak; te su u tome dovoljno revni pa ne propuštaju svoje neistomišljenike opisati poznatim iritantnim epitetom. Unatoč tome, iznenadila ih je činjenica da bi od sada mogli/morali napominjati kako je njihov brak "raznospolan". Nesumnjivo da će to naprednjaci protumačiti kao dodatan motiv za uvođenje još programa "tolerancije" i "edukacije", ako treba i kod vrtičke populacije. Ali to neće riješiti problem; i nakon uvođenja "bračne jednakosti", neki uočavaju da takvo što ne postoji.

Dakle ti komentatori su odjednom shvatili da se nešto bitno promijenilo, i s brakom i s društvom. Moja prva reakcija na takva razmišljanja o "raznospolnom braku" je bila čuđenje, zar stvarno nikada prije nisu obratili pozornost na takav razvoj, kako ih je to moglo iznenaditi? Možda je stvar u jeziku kojeg koristimo u tzv. "raspravama"?

Ukoliko želite promijeniti postojeću definiciju braka, onda možete reći da ste za;

(a) "istospolni brak"

ili možete reći da ste za to da

(b) od sada brak mogu sklopiti dvoje ljudi istog spola.

(Postoje i drugi slogani, ali nisu sada bitni.)

Iako se može činiti da je (a) samo skraćenica za (b), vjerujem da imaju drugačiji učinak. (Jezik je bitan, o tome sam pisao više puta.). U prvom slučaju zagovarate neku novu instituciju, a zatim je izjednačavate sa postojećom, to se može činiti lakim zadatkom jer je čak i ime slično. U drugom pak slučaju, vi priznajte da postoji neka institucija, a ta institucija je već definirana. (Npr. razlikuje muškarca i ženu.). Nezgrapno je reći; "da, to je takva institucija, ali od sada joj može pristupiti dvoje ljudi istog spola". Svima bi bila očita apsurdnost tog zahtijeva. Odnosno, možda bi prihvatili taj zahtjev, ali bi im bilo jasno da se radi o velikoj i važnoj promijeni. (Radilo bi se o zamjenjivanju institucije, poništavanju postojeće. Uz odobravanje naprednjaka, naravno.)

Unatoč problematičnosti samog termina "istospolni brak", taj pojam je prihvaćen i u raspravama ga koriste sve strane. (Inače, ukoliko ne vidite problematičnost termina, zamislite da netko odjednom stalno spominje da je za okrugli kvadrat – ako je neki lik kružnica onda nije kvadrat, ili će barem tako tvrditi netko tko misli da brak ima svoju narav, ili nešto slično. Naravno, ukoliko živite u nekom drugom svijetu, poput naprednjaka, primjerice plošnozemskoj onda vam se može činiti u jednom trenutku da su kružnica i kvadrat isti, ali višedimenzionalna analiza nas uvjerava da nisu.)  

***

I tako dok sam razmišljao o svojoj kratkoj analizi, naišao sam na naprednjački članak pod naslovom "12 fraza kojih se progresivci moraju riješiti". Teško je danas procijeniti kada se naprednjaci šale, a kada su ozbiljni, ali primjerice u članku autorica predlaže da se "Vladinu potrošnju" počne opisivati kao "investiranje u Ameriku". No, za ovaj post zanimljivo je da autorica nije zadovoljna niti raspravama o braku pa kaže;

Gay brak/istospolni brak: Iako su tehnički ove fraze točne, one su u skladu sa konzervativnom ideju da je brak dva muškarca ili dvije žene nekako drugačiji, i inferiorniji od "pravog" braka između muškarca i žene. Umjesto toga, progresivci moraju koristiti: "Bračnu jednakost"

Prije bih rekao, i "konzervativci" bi se složili, da je "istospolni brak" apsurd, a ne točna fraza. Ipak, članak mi je bio koristan jer je djelomice potvrdio moje razmišljanje (oko važnosti jezika). Kao što sam već dovoljno puta naglasio, "bračna jednakost" je tek slogan, pretpostavljanje onoga što želite pokazati – da "istospolni brak" postoji, i još gore, da su zli konzervativci protiv "jednakosti". (Inače, jednakost/pravda zahtijeva da se jednako tretira jednako, a različito različito, ako je nešto različito onda to moramo tretirati različito jer to jednakost/pravda zahtijeva.). U svakom slučaju, ne radi se o argumentu, čak i ako to pojačate sa par izraza kojima pokušavate zastrašiti oponente ne znači da ste dali ubitačan argument.

Iznenađujuće, autorica članka je protiv još jednog čestog izraza (kojeg izbjegavam koristiti, iako nekad spominjem), Za one koji se ne slažu s njome i "jednakim pravima" za sve kaže;

[...] oni se ne "boje" kao što sufiks "fobi" podrazumijeva. Oni su zle, zadrte šu...[još malo uređivanja]. Umjesto toga, progresivci moraju probati sa: Anti-gay.

Čini se da su domaći naprednjaci već primili sve upute kako raspravljati o različitim pitanjima (ostavili su i prvotne izraze, kombinacija je još uspješnija). Tko zna, možda postoje neke upute za raspravljanje koje kruže domaćim naprednjačkim krugovima.

***

No, da se vratim na temu. Izgleda da su "moji" internet komentatori prihvatili jeftinu retoriku "jednakosti" i pripadne plitke argumente, ali svejedno ih nešto muči. Iako su je i sami donekle zagovarali, shvatili su da se radi o promjeni većoj od njih samih. Možda su zabrinuti jer više ne postoji institucija koja prepoznaje da su djetetu potrebni otac i majka, više ne postoji veza muškarca i žene koja ima posebnu društvenu auru. Više ništa u društvu ne poručuje mladima da bi svoje emocije i zahtjeve trebali educirati kako bi jednog dana mogli stupiti u bračnu zajednicu, i pridržavati se njenih normi. (Još jednom, sve to uz odobravanje naprednjaka.)

Komentatori su shvatili su da su zagovornici "istospolnih brakova" – revizije braka – uspješno i glasno uveli neku promjenu, ali su pritom bili potpuno tihi oko toga kakva ta promjena je. Nikada nije došlo do rasprave oko toga što brak je, i zašto je to uopće bitno.

"Moje" komentatore je jednostavno iznenadila spoznaja da odjednom žive u "raznospolnom braku".

PS

Na komentare koje spominjem sam naišao u raspravama internet "sekularnih konzervativaca". To su ljudi koji vide vrijednost u konzerviranju nekih vrednota i običaja, vide i probleme sa naprednjačkim eksperimentima, ali to im se često ne čini dovoljnim da bi inzistirali na svojim vrijednostima. Osim toga, što će naprednjački prijatelji misliti o njima? (Na kraju taj konzervatizam ispadne usporeno naprednjaštvo. Ne postoji razlog zašto bi odbacili svoje stavove, nisu uvjereni opozicijom, ali veliki broj njih jednostavno prihvati "napredak" – iako prepoznaju da se u mnogim aspektima svodi na "nazadak". Naravno, ima ih i onih čvršćih stavova.)

(Inače, tko zna, možda se neki od njih jednoga dana snažno povedu idejom braka kao društvenog konstrukta pa zaključe da su do sada živjeli u opresivnoj patrijahalnoj instituciji, sad moraju otići na općinu poništiti svoju društveno konstruiranu instituciju i sklopit novu, ovoga puta puno bolje konstruiranu, otvorenu svima. Ili bi to država trebala automatski napraviti, ne možemo dopustiti da ljudi i dalje žive u staroj instituciji – možda su moji komentatori upravo o tome razmišljali.)

Opsežnija analiza lingvističkog vandalizma ljevice zahtijevala bi previše vremena pa umjesto toga jedan citat; 

"Kao filozofa, najviše me impresionira briljantna strategija pokreta za gay brakove. Poput Orwella u 1984., pokret shvaća da je glavno bojište jezik. Ukoliko mogu redefinirati ključan pojam kao "brak" oni pobjeđuju. Kontroliraj jezik pa ćeš kontrolirati misli; kontroliraj misli pa ćeš kontrolirati ponašanje; kontroliraj ponašanje pa kontroliraš svijet".

(P. Kreeft, Iz posta Politička Korektnost i jezik)

Već sam spominjao neke; optužba za iracionalni strah (Lingvistički vandalizam i Homofobija), optužba za zatucanost (O naprednjačkoj zadrtosti i zatucanosti), slogan o "bračnoj jednakosti" (Reakcije na inicijativu "U ime obitelji"), optužba diskriminacije (Naprednjačko vikanje "diskriminacija" je vožnja u krug); o uključivosti, rasizmu, govoru mržnje itd. (LGBT(qqiaap) vs Cijeli Svijet), o tome kako samo ljevičari kritički razmišljaju (LGBT(qqiaap) vs Relevantnost), o verbalnim udarima kao specijalnosti Ljevice (Vokabular Ljevice).

Povezana s time je i politička korektnost; Što je politička korektnost?, Obilježja političke korektnosti, Podrijetlo političke korektnosti, Trijumf političke korektnosti. To je tek mali dio...

***

U zadnje vrijeme čujemo i da ljevica "drugačije razmišlja" - ona pokazuje "neslaganje". Pritom se ne misli na to da postoji netko tko misli na jedan način, a oni misle drugačije; oni koriste taj izraz kao da su samo oni u stanju "drugačije razmišljati". Svi koji ne razmišljaju kao ljevičari ne poštuju "drugačije mišljenje". Primjerice, možete čuti nešto poput; ti zadrti ljudi su protiv onih koji "drugačije misle", potrebno je da se svi aktiviraju i pokažu tim primitivcima da postoji "drugačije mišljenje" - "ugroženi su svi drugačijeg mišljenja" itd..

Ali pogledajte medije, politiku s pripadnom birokracijom, sve više i školstvo – ne bi li nas analiza dovela do zaključka da su upravo konzervativci ti koji razmišljaju drugačije? Činjenica da je dobar dio naprednjaka zastao u adolescentnom dobu pobune ne opravdava njihovo prisvajanje "drugačijeg mišljenja". (Za zanimljiv opis vidi post Oikofobija.)  

Prije objave posta naišao sam na jedan koristan domaći članak, izgleda da su mi iz jedne aktivističke skupine odlučili pomoći u shvaćanju prisvajanja "drugačijeg mišljenja". Nisam siguran koje točno događaje komentiraju - valjda više događaja kroz prošle dane, ali to nije bitno jer me samo zanima njihova definicija "različitog mišljenja". Dakle izjavljuju sljedeće;

To nije ljudski. I nemojte se pozivati na nekakva različita mišljenja, jer različito mišljenje uključuju pragmatičan, racionalan, argumentiran, demokratski i čovječan pristup problematici. Različito mišljenje ne uključuje govor mržnje, pozivanje na nečije ubijanje i premlaćivanje, ne uključuje klerofašizam, rasizam, ksenofobiju, šovinistički nacionalizam, nacizam, fašizam, totalitarizam, zazivanje ratne prošlosti i sukoba.... Sve navedeno zove se dno dna djelovanja šljama koje se ne može svrstati u ljudsku vrstu. I kao takvi, neljudska gamadi, gubite se van iz ove države, jer ova država je za razumne ljude, ova država je za društvo čovječnih, ne za društvo podijeljenih na kojekakve Hrvatske, ova država je za multikulturalnost i različitost u mirnom suživotu. Ne prihvaćate to, niste niti domoljubi, a još manje ljudi i stoga marš van iz Hrvatske!

Mislim da je citat dovoljno jasan. Iako ovdje koriste sve navedene pojmove u kontekstu konkretnijeg obraćanja; prema izjavama političkih, aktivističkih i medijskih ličnosti jasno je da tema nije niti bitna, uvijek se koriste isti izrazi. Bitno je emotivno značenje, ne kognitivno.

Ljevičari misle da su samo oni sposobno "drugačije razmišljati". Ako netko razmišlja drugačije od njih on zapravo ne "razmišlja drugačije" jer da bi "drugačije razmišljali" potrebno je razmišljati upravo onako kako oni razmišljaju. Znate, oni žele različitost, žele čuti sva mišljenja, ali samo dok su ta mišljenja ista poput njih, samo tada se radi o "drugačijem razmišljanju" – isto tako žele uključivost, sve dok razmišljate poput njih slobodno se uključite, ako razmišljate drugačije onda vam treba preodgoj jer uključivost nema smisla osim ako svi nemamo "drugačije mišljenje".

Znam, nije uvijek lagano shvatit ljevičare, ipak je jezik za njih sredstvo manipulacije, a ne sredstvo komunikacije.

A koliko Vi imate otvorenih tabova...

Slika s kraja 16. stoljeća prikazuje kotač za knjige kojeg je osmislio renesansni inženjer Agostino Tamelli. Ideja je da se istovremeno možete konzultirati s više knjiga. (Osim što je praktično zbog prostora, olakšava korištenje više različitih izvora prilikom istraživanja i diskusija.) 

O kritiziranju nečega zato što je to što je

Dr. V komentira;

Ako je osoba ili institucija esencijalno [u suštini] F, onda kritizirati je zato što je F je jednako kao i kritizirati je jer postoji. (Ako je x esencijalno F, onda x ne može postojati bez da je F. Ako x je F, ali ne esencijalno, onda je x akcidentalno F: može postojati bez da je F.)

Ispitajmo ovo razmišljanje kroz neke primjere:

1. Temeljne doktrine su neophodne za Rimsku Katoličku Crkvu; zahtijevati da napusti jednu ili više njih znači zahtijevati da prestane postoji.

2. Odbacivanje kapitalizma je neophodno za komunizam. Stoga, zahtijevati da komunist prihvati kapitalizam znači zahtijevati da on prestane biti komunist.

3. Ako je brak u svojoj biti između jednog muškarca i jedne žene, onda zahtijevati istospolni brak znači zahtijevati da brak prestane postojati.

Primjeri koje daje V. nisu povezani, iako ih objedinjuje činjenica da su sve to ciljevi nekih domaćih ljevičara. Izgleda da ne možeš političara starog sistema naučiti slobodnom tržištu, ali bez problema će svoja razmišljanja proširiti na kulturni marksizam (političku korektnost).

***

Zadnji primjer je točan, istospolni "brak" znači promjenu institucije braka u brak* - sličnog imena, ali potpuno različita. Ukoliko pokušate razlučiti na temelju javnih istupa što naprednjaci misle da je brak, shvatit ćete da ne postoji (gotovo) ništa zajedničko s tradicionalnim shvaćanjem institucije braka. Upotrebljavaju slogane o "jednakosti" i "diskriminaciji", ali ključno pitanje i dalje ostaje što je brak? Čini se kako oni koji se zalažu za redefiniranje braka očajnički izbjegavaju to pitanje, jednostavno nikada ne propituju pretpostavku da je brak tek posebno intenzivna emocionalna veza, a da je bračna veza tek oblik nekog seksualno-romantičnog druženja ili domaćinstva.  

Takva pretpostavka opravdava njihovo korištenje poznatih slogana, ali lako je shvatiti da toj pretpostavci nedostaje vjerodostojnosti, ne možete je pomiriti sa povijesnim iskustvom zakona i praksama braka. Ne može primjerice smisleno objasniti zašto bi brak bio nužno seksualno partnerstvo, zašto ne partnerstvo oko bilo kojeg drugog (bezseksualnog) interesa, aktivnosti ili cilja (ljubav prema igranju tenisa, književnosti, nekom političkom cilju, ili što god.) Ne može objasniti zašto bi brak bio zajedništvo samo dvoje ljudi, zašto ne seksualno partnerstvo koje uključuje veći broj ljudi, krvno blisko srodnih ljudi ili neke druge kombinacije.

Zagovornici revizije braka ne nude odgovore na takva pitanja, odnosno nude odgovore koji se raspadaju već pri slabijem analitičkom pritisku. Možda su neki i sami svjesni da njihovi ajvar argumenti o tome što je brak nisu uspješni pa se posvećuju izvikivanju slogana i pozivanju na neki skup "pogodnosti" koje se vežu uz bračni status, pretvarajući svoju želju za tim pogodnostima u argument. Definicija braka koju naprednjaci nude može značiti bilo što, a to zapravo znači da ne znači ništa.

Naprednjaci se nisu baš niti potrudili pokazati koji je interes društva u takvom novom braku*. Prekinite povezanost između braka i djece, i postaje puno teže vidjeti zašto bi država imala ikakvog interesa u braku. Redefiniranjem braka, zakon bi poručio da je brak fundamentalno namijenjen emocionalnom zajedništvu, a ne tjelesnom ili djeci. Emocije su nedosljedne, a to bi dovelo do bračne nestabilnosti.

Istina je da su društvene i pravne promjene već umanjile značenje braka i veze između žene i muža, ali prepoznavanje istospolnih zajednica bi značilo uništavanje preostalih veza. U konačnici, pridržavanje bračnih normi je već u padu, posebno veza između braka, tjelesne zajednice i djece. Prihvaćanje revizionističkog stava ne bi samo umanjilo nego i uništilo te temelje, bez ikakve nade da će se okrenuti postojeći trendovi i očuvati društvena korisnost zdrave bračne kulture.

Ako bi istospolnu zajednicu proglasili brakom onda više nijedna javna institucija ne bi učvršćivala ideju da djeca trebaju i majku i oca; da muškarci i žene u prosjeku imaju drugačije doprinose roditeljskom odgoju; i da dječaci i djevojčice trebaju i imaju koristi od majke i oca na različite načine.

Tradicionalno, brak je smatran vezom između muškarca i žene u kojoj cijelo društvo ima interesa. Brak je način na koji započinju obitelji, a obaveze koje preuzimaju partneri ima dalekosežnije posljedice od samog ugovora između njih. Radi se o primarnom načinu na koji se socijalni kapital prenosi kroz generacije, odgajaju djeca i priprema za obiteljski život. Uklonite tu normu i institucija će sigurno doživjeti propadanje. Više se neće raditi o vezi između generacija kojoj je cilj odgajanje djece, nego o ugovoru o kohabitaciji.

Ukoliko promijenite razloge za ulazak u brak, mijenjate društveni status braka, mijenjate očekivanja ljudi koji ulaze u tu instituciju, umanjujete vjerojatnost da će mladi imati ispravno shvaćanje braka. (Postojeće norme se mogu održati još neko vrijeme, ali već nakon generacije dolazi do promjena.)

***

Neke od koristi koje se tradicionalno povezuju s brakom može se legitimno učiniti dostupnijima kako bi zadovoljili potrebe ljudi koji koji su financijski međuzavisni s osobom ili osobama s kojima nisu u braku. Privatni ugovori među takvim osobama bi trebali biti dovoljni da se ostvari sve ili većina onoga što smatraju poželjnim. Ako zakonodavac odluči formalizirati sustav, odnosno urediti različite zajednice, moralno je presudno da privilegije, imuniteti te ostali benefiti i odgovornosti sadržani u paketu ponuđenom nevjenčanim partnerima nije utemeljen na postojanju ili pretpostavci spolnog odnosa među njima.

Benefite treba omogućiti i, primjerice, djedu i odraslom unuku koji žive zajedno i koji se brinu jedan o drugom. Određeni zahtjevi aktivista, odnosno interes zakona u tim zahtjevima, nemaju ništa s time dijele li partneri krevet i što rade u njemu. Zakon se jednostavno ne treba baviti spoznajom o pitanju seksualnog odnosa. (U skladu sa sloganom da se država nema što miješati u spavaću sobu.)

Homoseksualci žele brak zato što žele društveno odobravanje. No, problem je što priznavanjem "istospolnog braka" lišavamo brak njegova društvenog značenja. Pritisak za "istospolne brakove" je prema tome u određenoj mjeri samoporažavajuć.

***

Definicija braka koju nude konzervativci, i definicija braka koju nude naprednjaci je potpuno različita. Naprednjačka definicija zapravo znači uništavanje postojeće institucije, a to znači i gubljenje posebnog položaja kojeg brak uživa, ili bi barem trebao uživati, u društvu.

Naravno, moguće je da neki naprednjaci nisu toga svjesni, neki od njih iskreno vjeruju u ono što govore, ali drugi aktivisti dobro znaju što rade. Primjerice, nedavno je ruska aktivistica Gessen izjavila;

Jasno je da bi (homoseksualci) trebali imati pravo na brak, ali također mislim da je podjednako jasno da institucija braka ne bi trebala postojati... Borba za gay brak općenito uključuje laganje oko toga što ćemo učiniti s brakom kada to postignemo – zato što lažemo da se institucija braka neće promijeniti, a to je laž. Institucija braka će se promijeniti, i trebala bi se promijeniti. I još jednom, ne mislim da bi trebala postojati.

Dakle postoje aktivisti koji prepoznaju da njihov brak* nema veze s brakom kako je on tradicionalno shvaćan, pritom ne mislim samo na očitu razliku spolova, nego na različita očekivanja i uvjete vezane uz brak. (Radikalne) feministkinje također imaju svoje razloge za podržavanje "istospolnog braka". "Istospolni brak" znači da ne postoji razlika između spolova. Ukoliko brak može sklopiti tko god želi, onda više ne postoji "muška" i "ženska" uloga, ne postoji više majka i otac, nego postoje dvije (ili više) osoba, roditelji pod rednim brojem N. Kod domaćih aktivista rijetko čujemo takvu iskrenost, ali kao što svjedoče izjave prilikom panela o regionalnom LGBT pokretu, takvo razmišljanje je prisutno i kod njih.  

Brak povezuje generacije, prenosi stvoreno znanje u društvu, radi se o osnovnoj jedinici društva, a državno redefiniranje braka (kojeg zagovara veliki broj ministara podržavajući zahtjeve aktivista) kao prolaznog ugovora utemeljenog na određenim emocijama znači prepustiti državi da upravlja najvažnijom institucijom, i da se bavi svim posljedicama koje takvi eksperimenti donose kroz generacije.

Kako obraniti brak od države, odnosno vlade? Iako naizgled paradoksalan, potpisnici zahtjeva za referendum pronašli su svoj način kojim narod može zaštiti brak od promjenjive volje naprednjačkih političara.  

PS

Naravno, možete "konzervativno" reći, što prije brak propadne to bolje, stvar će postati toliko komplicirana i besmislena da će se uskoro država povući iz cijelog tog "bračnog biznisa", i onda se vraćamo na prijašnju ulogu države u braku. Bavio sam se tom temom u postu Zašto jednostavno ne "privatizirati" brak?

Iako ima nešto u tom razmišljanju, teško mi je zamisliti da će ovako "velika" (raširena) država napustiti "bračni biznis". Samo će još više širiti svoju moć, bilo uplitanjem u odlučivanje između (bioloških, surogat, posvojiteljskih, razvedenih...) skrbnika, do saniranja socijalnih patalogija kroz skrbničku državu. Naravno, tu su i različite "edukacije" društva, počevši od najmlađih. Uskoro i uplitanje o čemu poduzetnik može odlučivati vezano uz svoj privatni prostor i usluge, kršenje vjerskih sloboda, itd.

Osim toga, krenuo sam od razmišljanja da napadanje braka zbog onoga što je znači napadanje braka što uopće postoji; a to bi vrijedilo i dalje. (Samo sam iskoristio razmišljanje da pokušam naglasiti stvarni značaj promjene. Inače, ukoliko pratite blog, vjerojatno ste primijetili da je gornji post tek kombinacija nekih prijašnjih – kategorija istospolni brak: 1_, 2_, 3_ )

Naprednjačko vikanje "diskriminacija" je vožnja u krug

Možda je nužno istaknuti da postoje dva smisla termina "diskriminacija" koja se se često miješa. Prema prvom značenju, vršiti diskriminaciju jednostavno znači razlikovati, biti brz prilikom prepoznavanja razlika, biti spoznajno oprezan. Prema drugom značenju, diskriminatorna akcija je akcija koja je pristrana, predrasudna, nepoštena. Trebalo bi biti jasno da zakonodavac mora, u prvom smislu, diskriminirati. Mora prepoznavati i priznavati relevantne distinkcije i razlike, mora negdje povući crtu, ukratko, mora klasificirati – i to, klasificirati razumno. Ono što je zabranjeno kao diskriminatorno je pristranost i predrasuda koju sugerira drugi smisao tog termina.

J.Tussman i J. tenBroek, The Equal Protection of the Laws

***

Netko bi mogao pomislio da nema potrebe isticati ta dva različita značenja pojma diskriminacije, ali čini se da takva potreba ipak postoji.

Diskriminirati znači razlikovati između stvari; vina, auta, krušaka, cipela, konja. Diskriminiramo ljude prema godinama, vrlinama, sposobnostima. Ukoliko ne diskriminirate onda ste zapravo nekritični. Nekoć davno bi vam netko mogao dati kompliment, rekao bi da imate diskriminatorni ukus, izabirete između dobrog i lošeg. Ili bi netko odgajao svoju djecu tako da diskriminiraju dobro i loše. No, drugo značenje označava razlikovanje na temelju irelevantne karakteristike, a to je ono što smatramo nepravednim.

Do problema dolazi jer ljudi miješaju ta dva značenja. Pokušavaju zamagliti razliku ta dva značenja kako bi svako razlikovanje poprimilo ovo drugo značenje odnosno kako bi izazvali (emotivnu) reakciju, sve sa željom ostvarivanja nekog svog cilja. Je li ograničavanje braka na heteroseksualne brakove diskriminatorno? U prvom smislu naravno da je. Je li diskriminatorno u drugom smislu? Očito to ovisi o tome što je brak. Cijela rasprava oko toga trebaju li istospolni parovi sklapati brak ovisi o tome postoji li relevantna razlika koja je bitna za ono što brak je. (Primjerice, boja očiju, složit će se svi, nije bitna za ono što brak je.)

Konzervativci imaju određenu definiciju braka, a ukoliko uspijete isfiltrirati slogane, prozivanja i zastrašivanja te se usredotočite na rijetke (i plitke) argumente koje nude naprednjački kolumnisti i aktivisti možete procijeniti koja je njihova definicija, i zapitati se koji bi interes države i društva bio u takvim zajednicama. (Jedna od najupečatljivijih značajki medijske kampanje je zapravo napad na samo rezoniranje.) No, jasno je kako nema previše zajedničkog prostora između naprednjačkog i "konzervativnog" razmišljanja o braku.

Optužba za diskriminaciju nema sama po sebi nikakvo značenje, radi se o običnom cirkularnom razmišljanju, odnosno ono što se optužbom za diskriminaciju poručuju je; dvoje ljudi istog spola može sklapati brak zato što dvoje ljudi istog spola može sklapati brak. Pokušavaju jeftinom retorikom oko diskriminacije i "jednakosti" razriješiti cijelo pitanje oko toga što brak je. Međutim, ne možemo shvatiti što jednakost (odnosno pravda) zahtijeva bez da prvo odredimo što je brak. Naprednjačka vožnja u krug neće nas nigdje odvesti.

Pretpostavite da prihvaćate neku "konzervativnu" poziciju oko braka - dakle radi se o instituciji koja je u svojoj suštini heteroseksualna i koja ima određene ciljeve koji se tiču djece, bračnog para i samog društva. (Kako ste došli do toga nije važno – primjerice možda neki utilitarni, opći konzervativni ili argument prirodnog prava, nije bitno.) To znači da se radi o instituciji kojoj istospolni parovi ne mogu pristupiti, ne zato što se na neki način bavi njima, nego jednostavno zato što ne zadovoljavaju ono što je potrebno da bi pristupili toj instituciji. Prema tome, nećete prihvatiti da istospolni parovi (i druge kombinacije) traže pristup instituciji koja im nije namijenjena.

Dakle sada kada ste uvjereni da je brak moguće sklopiti samo između muškarca i žene, i da je, s obzirom na ono što brak je i koja mu je uloga, potrebno razlikovati između takvog para i drugačijih kombinacija, zamislite da vas netko stalno uvjerava da se radi o diskriminaciji u drugom smislu, hoćete li se složiti s njime? Naravno da nećete, ne radi se o nikakvoj diskriminaciji. Shvaćate li u čemu je problem? Oni koji tvrde da se radi o diskriminaciji izbjegavaju cijelo pitanje, jednostavno pretpostavljaju ono što žele zaključiti. Bitno je razlučiti što je brak, tek onda možemo pričati o tome što je diskriminacija. (Sumanuto vikanje diskriminacija možda može prestrašiti nekoga plitkog shvaćanja da vam se pridruži, ali općenito neće previše pomoći.)

Jedan primjer za ilustraciju. Dnevne novine su objavile članak u kojem pravobraniteljica (ili bih trebao reći pravobraniteljna osoba, ili još bolje, pravobraniteljče) spolova tvrdi ;"Uđe li brak muškarca i žene u Ustav, bit će to diskriminacija". Što time želi reći? Kao što je prethodno objašnjeno, postoje dvije (plus dvije) opcije.

I. Brak muškarca i žene će razlikovati bračnu vezu muškarca i žene od svih drugih kombinacija.
II. Brak muškarca i žene će nepravedno (na temelju irelevantne stvari, vjerojatno misli spola) razlikovati bračnu vezu muškarca i žene od svih drugih kombinacija.
moguće je i
III. Nije svjesna o čemu priča.
IV. Namjerno zbunjuje ljude.

Dakle ukoliko želi reći (I) onda je u pravu, trivijalna primjedba. Ukoliko želi reći (II) onda jednostavno pretpostavlja svoj zaključak u onome o čemu raspravljamo, obično cirkularno razmišljanje. Radi se o nepravednom razlikovanju (diskriminaciji) jer ona kaže da se radi o nepravednom razlikovanju odnosno jer ona prihvaća određenu definiciju braka. Naravno, svatko može (ima pravo) davati takve izjave – iako bi bilo poželjno kada bi obratili pažnju i na obvezu formiranja ispravnog mišljenja. No, problem je što ona ima posebnu poziciju u društvu, ne samo da je se pokušava prikazati kao objektivnu i neutralnu, pokušava se pokazati da njeno mišljenje o tome što je brak ima veću vrijednost od mišljenja drugih ljudi. Na kraju krajeva, ona je pravobraniteljče spolova.  

Opcije (III) i opcije (IV) su naravno isto izgledne, moguće je da nije niti svjesna da je nešto problematično u njenom razmišljanju, a možda je svjesna ali je odlučila iskoristi situaciju kako bi promovirala svoje ciljeve.

No, ovdje sam se fokusirao na veze. Što s pojedincom? Radi li se o diskriminaciji pojedinca? Jedan komentator je dobro primijetio vezano uz već spomenuti naslov; ("Uđe li brak muškarca i žene u Ustav, bit će to diskriminacija") - Diskriminacija koga? Tko još postoji na ovom svijetu? Muškarci, Žene, i? Tko je diskriminiran? Brak je institucija muškarca i žene, i svaki muškarac i svaka žena može pristupiti toj instituciji. Pronađete si partnera suprotnog spola i sklopite brak. Pronađete neku drugu kombinaciju, kakva god da bila, a nije u stanju zadovoljiti uvjete institucije onda ne možete. Niti jedan muškarac ne može sklopiti brak s drugim muškarcem, svaki muškarac može sklopiti brak s drugom ženom. (ako ispunite druge uvjete, da već nije u braku itd.) Istospolni par, kao par, nema pravo sudjelovati u instituciji koja nije osmišljena za njih. Ne možete ni sami sa sobom ući u brak. (Ili barem tako razmišlja netko tko prihvaća "konzervativni" stav.)

Primijetite da Vas ovdje ne želim uvjeriti u "kozervativni" stav (nisam zapravo ništa o tome rekao) nego samo pokazati da optužba diskriminacije nema nikakvog kognitivnog značenja, radi se o običnom iskorištavanju emotivnog značenja – nitko ne želi diskriminirati, to rade zli ljudi, itd. Ipak, očito je da će bračni zakoni uvijek razlikovati između tipova odnosa koje se smatra bračnim i onih koje se ne smatra takvim. (Svi zakoni razlikuju različite vrste ponašanja. Koju drugu svrhu zakoni imaju?) Pozivanje na jednakost i diskriminaciju ne rješava ništa. (Inače, nisam o tome ništa rekao, ali mislim da je jasno da zakon mora diskriminirati odnosno razlikovati na temelju relevantnih karakteristika, primjerice slijepi ljudi ne mogu voziti auto. Ne radi se o diskriminaciji, u drugom smislu, slijepih.)  

Iako je sve što sam napisao manje više jasno, možete se susresti sa sljedećim rezoniranjem; "Zakon razlikuje X i Y, razlikovanje kao takvo je loše, što znači zakon ne smije razlikovati X i Y." Pročitao sam jedan tekst u kojem autor srčano zagovarala da se radi o diskriminaciji jer heteroseksualni (bračni) par ima određeno pravo Z, a ostali nemaju pravo Z, što znači da postoji razlikovanje, a to znači da tako razlikovanje ne bi trebalo postojati.

Vjerujem da svi vidite problem u takvom rezoniranju, ali ako ne vidite, zamislite da pedofil (ili bih trebao reći osoba koju privlače maloljetnici) da sljedeći argument;

"Činjenica je da me seksualno privlače djeca. Ukoliko mi ne dopustiti da djelujem po svojim privlačnostima onda me diskriminirate. Jednakost zahtijeva da svakoj osobi dopustimo da djelujemo po svojim seksualnim privlačnostima, ma kakve bile."

Takav argument bi bio smiješan. (I ne samo smiješan.) Seks nije za djecu, ukoliko to traži nema sreće. Nema veze što nije odabrao da ga privlače djeca.

Iz ovog primjera je vjerujem jasno, još jednom, da "argument diskriminacije" nema nikakvo značenje. U gornjem primjeru (gotovo) svima je očito da pozivanje na diskriminaciju ne rješava ništa, radi se o "instituciji" (seksu) koja nije namijenjena djetetu i više je nego smiješno reći da se radi o diskriminaciji u drugom smislu.

Ista stvar je s brakom, ako je brak institucija muškaraca i žene, onda dvoje ljudi istog spola (ili neka drugačija kombinacija), za razliku od muškarca i žene, nemaju pristup toj instituciji. Možete vikanjem "radi se o diskriminaciji" pokušati poskrivećke nametnuti veliku moralnu promjenu bez stvarne rasprave, ali ne očekujte da će oni koji su spremni zastati i razmisliti biti impresionirani vašom jeftinom retorikom.

PS

Već sam objavio post slične tematike; Reakcije na inicijativu "U ime obitelji", a o zakonima, braku i diskriminaciji primjerice ovdje Istospolni "brak". (Kada zakon dopušta automobilima da se voze po autocesti, ali zabranjuje biciklistima tu istu stvar, tada se ne radi o diskriminaciji protiv ljudi. Biciklist koji siđe sa svog bicikla i uđe u auto može se voziti po autocesti baš kao i svi ostali.)

Pročitajte više o taktikama aktivista (uključujući optužbu diskriminacije) i naraciji LGBT(qqiaap) vs Cijeli Svijet ovdje, još o nekim argumentima ovdje LGBT(qqiaap) vs Relevantnost, a O naprednjačkoj zadrtosti i zatucanosti ovdje.

Raspravljanje o jeziku "jednakosti i prava" ovdje - Argumentum ad Consummationem za "istospolne brakove"

Tri opasna citata o braku

 > Ukratko, brak koristi djeci povećavajući vjerojatnost da će ih odgojiti njihovi biološki roditelji, da će primiti jedinstveni doprinos majke i oca, i da će im biti priskrbljena pravna veza s onima koji su odgovorni za njihov dolazak na svijet. Trenutna definicija braka je blisko prilagođena promoviranju tog interesa jer prepoznaje stvarnost muško-ženske prokreacije i utvrđuje ideal odgajanja djece od strane majke i oca. <

William C. Duncan, The State Interests in Marriage

Čini se kao povijesno utemeljena i zdravorazumska izjava - a stoga i potpuno bezazlena. Sigurno nitko neće vidjeti nešto opasno u njoj, zar ne?

***

> Trenutno kontroverzno pitanje gay "braka" je reductio ad absurdum liberalnog poimanja braka – brak je, prema Kantu, "ugovor o međusobnom korištenju genitalija." Ali skup pravnih "benefita" (i obveza) kojima gay parovi kažu da traže pristup nikada nije bilo prepoznavanje "ljubavi". Naprotiv, te značajke tradicionalnog braka su bile prilagođavanje "činjenicama života" – činjenici da iz zajedništva jednog određenog muškarca i jedne određene žene nastaje novi život, zajedno sa spoznajom da se djecu najbolje odgaja u odgovorne odrasle osobe u okruženju stabilnog, dobro opskrbljenog, neovisnog domaćinstva s majkom i s ocem. Brak je, po naravi, povezan s djecom. <  

Mark C. Henrie, Understanding Traditionalist Conservatism

Prenio sam već jedno Scrutonovo autobiografsko razmišljanje o braku u kojem se spominje Kant; ("Iznenađujuće, upravo je veliki Immanuel Kant pripremio svijet na ovakvo razmišljanje, opisao je brak, tmurnim jezikom, kao "ugovor o uzajamnom korištenju seksualnih organa." Ali Kant se nikada nije ženio, a njegovu herezu je uskoro ispravio Hegel - koji se ženio."...) Kada sam već kod Scrutona, još jedno njegovo razmišljanje;

***

> Brak je jedna od onih institucija koje spontano vidimo i izvana, u terminima njegove društvene funkcije, i iznutra, u terminima moralnih i duhovnih uvjeta koje stvara. Nijedan pošteni antropolog ne može ne priznati funkcionalnu važnost braka. U svim promatranim društvima neki oblik braka postoji, kao sredstvo kojim se rad jedne generacije posvećuje dobrobiti sljedeće generacije. Brak nije samo zaštita i njega djece; radi se o štitu protiv seksualne ljubomore, jedinstvenom obliku društvene i ekonomske suradnje, s međusobno podupirućom podjelom uloga koja više no udvostručuje učinkovitost svakog partnera u njihovom dijeljenom pokušaju za sigurnošću. Brak ispunjava ovu kompleksnu funkciju zato što je nešto više od ugovora međusobne suradnje, i nešto više od ugovora o zajedničkom življenju. Stoga brak ima – ili je barem donedavno imao – posebnu društvenu auru. Vjenčanje je obred prijelaza, u kojem par prelazi iz jednog društvenog stanja u drugo. Ceremonija nije samo stvar uključenog para, nego cijele zajednice koja uključuje i njih. Jer to je način na koji se stvaraju djeca – stvaraju, pritom znači, kao novi članovi društva koji će, zauzvrat, preuzeti zadatak društvene reprodukcije. Društvo ima veliki interes u braku, a promjena te institucije može promijeniti ne samo odnose među živima, nego i očekivanja onih nerođenih te naslijeđe onih koji im prethode. <

Roger Scruton, A Political Philosophy

PS

Što je opasno u gornjim citatima? Prema nekima, sve.

(Moram istaknuti, zbog naprednjaka, da Scruton spominje vjenčanje, a to je ceremonija. Svatko može organizirati ceremoniju koju želi pod kojim god uvjetima želi s bilo kojim ciljem, može pozvati koga god želi i odjenuti što god želi. Očito, pravo na odobravanje drugih nije nešto što postoji.)

Scruton o konzervatizmu i očuvanju

 Konzervativci ne žele očuvati bilo koji zakon, instituciju ili običaj. Njihova želja je očuvati institucije koje utjelovljuju zajedničko rješenje za ponavljajući problem, institucije koje prenose društveno generirano znanje. Prema Burkeovu (i mome) gledištu takva institucija je engleski zakon; kao i političke institucije poput reprezentativne vlasti, te društvene institucije poput braka i obitelji. To su institucije koje potiču navike odricanja, a stoga i generiraju motive o kojima ovisi pažljivo i uspješno upravljanje resursima.

Roger Scruton, A Political Philosophy

PS

Vidi postove povezane tematike;

• Konzervativci i tradicija
• Deset konzervativnih načela!
• Evolucija liberalizma ( i "konzervatizma")

Odnosno kategorije; Burke, Roger Scruton, konzervatizam, društveni konzervatizam

Argumenti nemaju testise

Kada Vam netko kaže da muškarci ne mogu govoriti o pobačaju kratko odgovorite da "argumenti nemaju testise".

***

U postu Kakve veze pobačaj ima s religijom? je objašnjeno da protivljenje pobačaju ne mora biti na religioznim osnovama (zanemarit ćemo sad pitanje temelje li se sve moralne vrijednosti na religioznoj osnovi, protivljenje pobačaju je "religiozno" kao i protivljenje krađi ili ubojstvu). Istina, pretpostavljam da je postotak religioznih koji se protive pobačaju veći od postotka ateista koji dijele takvo razmišljanje, a zašto je to tako morat će sami razriješiti. (Pozivanje na sekularizam kod pitanja pobačaja ne pomaže - kao niti kod drugih aktualnih pitanja. Sekularizam također znači da država ne smije koristiti svoju prisilnu moć za nametanje kvazi-religije ljevičarske ideologije.)

Često možemo čuti povike da se radi samo o ženinom tijelu, ali već jednostavna analiza poput one u Argument Ženinog Tijela pokazuje da takvi pokušaji nisu uvjerljivi. Očito je da embrij ili fetus ili dijete nisu dio majčina (ili očeva) tijela – imaju drugačije gene, drugačije ciljeve itd. Očito je i da se radi o novom ljudskom biću u ranoj fazi razvoja - upravo tako izgledaju ljudi kada su te starosti. Oni koji opravdavaju pobačaj možda razmišljaju poput Thomson, koja uspoređuje trudnoću sa situacijom u kojoj ste prisiljeni služiti kao sustav za održavanje violinista na životu. Feser u O samo-vlasništvu i argumentu Thomsonina violinista objašnjava dio problema s tim argumentom. (I to samo u okviru određenog konzervativnog libertarijanstva kojim se u to vrijeme bavio.) Pruss u Dvije primjedbe o Thomsoninom violinistu također vidi više problema s tim argumentom, primjećuje da postoje druge situacije u kojima se od pojedinca nešto očekuje. Kada bi Thomsonin argument i bio uvjerljiv ne bi opravdao (glavne) razloge zbog kojih se pobačaji izvršavaju. Rand ima zanimljiva razmišljanja o opasnostima kolektivizma, ali u filozofiji često daje argumente koji nemaju vrijednosti, npr. kao u Komentar na Rand o pobačaju.  

Jedna od izjava koju također često možemo čuti je da ne možemo biti sigurni koji je status fetusa, da je na svakome da odluči za sebe (što zapravo znači pobaciti je u redu, ako netko baš ne želi ne mora); Ali ako niste sigurni onda to ne bi niti trebali činiti, kao što Pruss ističe u Pobačaj i vjerojatnost, čak i uz malu vjerojatnost (da fetus ima moralni status) imate razloga za brigu, odnosno kao što Kreeft u istom postu daje primjer; ako ste u lovu sa prijateljem, razdvojili ste se i čujete neki šum u grmlju, trebali bi biti sigurni da nećete upucati svog prijatelja.

Pruss u svom eksperimentu - Misaoni eksperiment u vezi pobačaja - uspoređuje dvije podjednake vrste (ljude i lakije) koje se razlikuju samo po lokaciji razvoja u prvih devet mjeseci od oplodnje, a s obzirom da je pogrešno ubiti jedne, pogrešno je i druge. U svom radu Nekoć sam bio fetus: Zato je pobačaj pogrešan korištenjem jednostavnog metafizičkog principa (ono što je nastalo, a nije umrlo, još uvijek postoji) pokazuje da je on isto biće kao i onaj fetus u utrobi svoje majke.

Pakaluk se, međuostalom, pita koja je uloga oca, ako je majka ta koja određuje o pobačaju odnosno ako ona određuje je li i kada je fetus dijete - Na ženi je da odluči?

***

Prenio sam nedavno Anscombin rad: Zašto imati djecu? u kojem analizira novonastalu situaciju u kojoj se takvo pitanje uopće postavlja. (Možda se tu krije odgovor na pitanje s početka.) U eseju Kontracepcija i čednost također se dotiče pitanja pobačaja.

Rober P. George objavio je više radova i knjiga o sličnim temama, poveznice na nekoliko radova iz tog područja možete pronaći ovdje - Princeton pro-life centar.

Postoje još neki drugi postovi u kojima se spominje, ali nisu izravno o pobačaju...

Pobačaj čini ŠTO djetetu?

Nekoć sam bio fetus: Zato je pobačaj pogrešan - A. Pruss

U nastavku prenosim dio rada I Was Once a Fetus: That is Why Abortion is Wrong (.pdf), autor je Alexander R. Pruss.

Uvod

Dat ću argument koji pokazuje kako je pobačaj pogrešan u istom okolnostima u kojima je pogrešno ubiti odraslu osobu. Da bih dalje pokazao kako je pobačaj uvijek pogrešan potrebno je pokazati da je uvijek pogrešno ubiti odraslu osobu ili da okolnosti u kojima to nije pogrešno – primjerice, smrtna kazna – nikada ne dotiču fetus. Takav argument je van opsega ovog rada, ali s obzirom da je nekontroverzno kako je pogrešno ubiti odraslo ljudsko biće iz razloga zbog kojeg se pobačaji obično izvršavaju, slijedi da je većina pobačaja pogrešno. Argument ima tri dijela; Najteži je prvi dio u kojem ću pokazati da sam ja nekoć bio fetus, a prije toga da sam ja bio embrij. Taj argument će se oslanjati na jednostavnim razmatranjima metafizike identiteta. Slijedeći dio argumenta će pokazati da bi bilo barem podjednako pogrešno ubiti me prije nego što sam se rodio kao što bi bilo pogrešno ubiti me sada. To ću tvrditi na više od jednog načina, ali intuicija je jasna: ako me ubijete ranije, žrtva je ista ali šteta je veća jer ste me lišili više toga što ranije umrem. Naposljetku, lakši dio argumenta je taj da ja nisam relevantno drugačiji od bilo koga drugoga i da fetus koji sam bio nije relevantno različit od bilo kojeg drugog fetusa, tako da argument vrijedi za sve fetuse. Prednost ovog argumenta nad drugima je taj što izbjegava priču oko osobnosti (eng. personhood), osim u jednom od nekoliko neovisnih argumenata u drugom dijelu.

***

Ja sam nekoć bio fetus

Prvi dio se čini bezazlen. Na kraju krajeva, nije li biološki očito da sam prvo bio embrij, zatim fetus, pa novorođenče, zatim dojenče, zatim malo dijete, pa dijete, zatim adolescent, a zatim odrasla osoba? Ne govori li moja majka o vremenu kada je "bila trudna sa mnom", a time podrazumijeva da sam ja taj koji je bio u njenoj utrobi kada je ona bila trudna? Nije li sonogoram moje kćeri sonogram one kćeri koja će se roditi? Koliko god da je očito da sam ja bio nekoć fetus, ipak je očito da će protivnik morati fokusirati svoj napad na ovaj dio argumenta. Treba se još puno toga reći. Prije nekih trideset godina, devet mjeseci prije nego što sam se rodio, došlo je do oplodnje. Sperma mog oca oplodila je jajašce moje majke. Unutar dvadeset četiri sata, ili ranije, novi organizam je nastao, organizam koji nije niti dio moje majke niti dio moga oca. Kao prvo, taj organizam je bio genetički različitih od oboje. Kao drugo, funkcije ovog organizma su usmjerene prema svojim vlastitim koristima – sebično, organizam je kolonizirao maternicu, otpustio hormone koji pokreću promjene u ženi korisne za organizam, i tako dalje.

Sigurno se nije ponašao kao dio tijela bilo moje majke bilo moga oca. Osim toga, očito je da nije bio dio mog oca – više mu nije bila potrebna interakcija s njime; Ali nije stvarno mogao biti dio moje majke jer genetski doprinos mog oca je jednak doprinosu moje majke, dakle ili je bio dio oboje ili nijednog. Dakle, nije bio dio nijednog. Osim toga, možemo vidjeti da je u najranijim danima ovog organizma prije implantacije, organizam plutao slobodno, neovisno tražeći hranu u majčinoj utrobi. Taj organizam sigurno nije bio dio moje majke. Dakle radi se o novom individualnom organizam, organizmu koji nije postojao prije. Dajmo mu ime; nazvat ćemo ga Bob. Ako imamo kameru i promatramo što se događa u utrobi u kojoj živi Bob, vidjet ćemo embrij koji se razvija, stanice diferenciraju, formira fetus, rast, i konačno rođenje. Ako nastavimo gledati, vidimo novorođenče, zatim dojenče, zatim malo dijete, zatim dijete, zatim adolescenta, zatim odraslu osobu. Radi se o kontinuiranoj povijesti. No sjetimo se što pokušavam dokazati. Pokušavam dokazati da sam ja nekoć bio fetus, zapravo prije toga embrij – protiv suparnika koji to ne priznaje. Moj protivnik će prema tome morati negirati da smo ja i Bob jedan i isti entitet. Morat će reći kako su "Bob" i "Alex" imena dvaju različitih entiteta, a ne dva imena za jedan i isti entitet u različitim fazama njegova života.

U svakom slučaju, imamo embrija Boba. Zatim dođe do razvoja. Sad mi je potreban jednostavan metafizički princip. Ako organizam koji je nekoć postojao nije nikada umro, onda taj organizam još postoji. Neću sada braniti taj princip. Na nekoga tko misli da nešto može postojati u trenutku A, a ne postojati u kasnijem trenutku B, bez da je u međuvremenu prestalo postojati, argument neće utjecati. Ključno pitanje je ovo: Je li embrij Bob ikada umro? Radi se o pitanju na kojeg biolozi mogu dati odogovor. Bobove stanice su se podijelile, diferencirale, i Bob se razvio; ali nigdje u kontinuiranoj povijesti koju sam upravo opisao ne možemo vidjeti nešto što bi mogli identificirati kao "Bobovu smrt." Zapravo, cijeli proces je sama suprotnost procesa smrti: imamo proces rasta. Embrij koji je začet devet mjeseci prije moj rođenja nije nikada umro. Istina, prestao je biti embrij, a nakon devet mjeseci prestao je biti fetus; Ali to nije doslovna smrt kao što nije niti prijelaz iz djetinjstva u adolescenciju ili iz adolescencije u odraslost. [...]

Nadalje, sam kontinuitet Bobova razvoja govori protiv hipoteze da je umro. Kada se taj značajan događaj dogodio? Kada je Bob prestao postojati? Je li mogao postojati neki trenutak u Bobovu rastu u kojem je Bob bio živ, a milisekundu kasnije Bob više nije postojao? Sigurno da nije. Prema tome, dovoljno je utvrđeno da Bob, taj embrij koji je nastao devet mjeseci prije nego što sam se rodio, nije nikada umro. Ali prema mom metafizičkom principu, ako nikada nije umro, onda je još uvijek živ. Gdje je onda Bob? Sigurno je da tu nema misterija. Svaki dio Boba – osim stanica u posteljici i pupčanoj vrpci koji su bačeni – se razvio kontinuirano u dio mene, i svaki dio mene se u konačnici razvio iz dijela Boba. Prema tome, uzaludno je tražiti Boba van mene. Ako se Bob nalazi negdje, onda je upravno ovdje, tu gdje sam ja. Može biti točno da većina izvornih stanica u Bobu više ne postoji, ali to ne sprečava preživljavanje organizma: organizmi redovno mijenjaju svoje stanice te tim procesom ne nestaju. Bob ne može biti tek dio mog tijela zato što se cijelo moje tijelo kontinuirano razvilo iz Bobova tijela. Dakle, ne možete izdvojiti neki dio moga tijela i teći "Taj dio mene je Bob." Pa gdje je Bob? Odgovor je jednostavan: Ovdje. Ja sam Bob. Embrij je rastao i postao fetus, onda je postao novorođenče, zatim dojenče, zatim malo dijete, zatim dijete, zatim adolescent i konačno odrasla osoba. Bob je ja, i ja sam Bob. To je ono što sam pokušavao pokazati.

Ali to je malo prebrzo. Samo sam rekao, neodređeno, da je Bob ovdje, i zaključio da je Bob ja. Potreban nam je slijedeći argument. Ovdje gdje jesam postoji samo jedna velika životinja – Alexander Pruss. Bob je valjda ovdje – ne postoji drugo mjesto gdje bi mogao biti. Bob je rastao za većine svog života, tako da je i Bob također velika životinja. Jedina velika životinja ovdje je Alexander Pruss, i stoga su Bob i Alexander Pruss jedna i ista životinja. Stoga, ja sam Bob. Ako je Bob ovdje, i ako nijedan dio mene nije velika životinja, i ako je Bob velika životinja, Bob i ja moramo biti jedan i isti entitet (osoba). [...]

Dalje nastavlja sa razradom (ovog dijela) argumenta. Na početku posta se nalazi poveznica na rad koga zanima.

PS

Ukoliko već niste pogledali, nemojte propustiti sjajnu vizulaciju razvoja od oplodnje do rođenja:

Alexander Tsiaras: Conception to birth (visualized)

***