A sada ... moral i glazba

Roger Scruton dao je veliki doprinos političkoj filozofiji i raznim područjima filozofske misli, ali glavna tema njegova rada je estetika. Glazba zauzima posebno ulogu, a Scruton zasigurno spada u sam vrh filozofa koji pišu o njoj. Autor je niza eseja i knjiga (npr. Understanding Music: Philosophy and Interpretation ), čak i nekoliko glazbenih djela

Da bi shvatili sva njegova promišljanja o glazbi vjerojatno morate imati određenu glazbenu (i filozofsku) naobrazbu, ali i bez toga možete prepoznati o čemu govori. Postavlja bitna pitanja i primjećuje važne fenomene kojih moramo biti svjesni.

Održao je jedno popularnije predavanje o toj temi; Pop Music's Impact on Language, Culture and seks. Predavanje traje oko pola sata. (Ukoliko Vam dosadi, nakon petnaest minuta daje primjere pa sve malo oživi.). Predavanje nije zahtjevno za poslušati, ali je svejedno zanimljivo i poučno, možda Vas potakne da si postavite koje pitanje o ulozi glazbe u svome životu. Naravno, sve je začinjeno njegovim posebnim stilom humora.

(Postoje snimke drugih predavanja, primjerice Music and the Transcendental:  ali je nešto zahtjevnije, s referencama na različite skladbe, tako da Vas neće zanimati ukoliko Vas stvarno ne zanima to područje.)

U nastavku prenosim nekoliko odlomaka iz Music and Morality:

"Poezija i glazba se nigdje ne mijenjaju bez promjene u najvažnijim zakonima države." Tako je zapisao Platon u Državi. Glazba za Platona nije bila neutralna zabava. Mogla je iskazivati i ohrabrivati vrline – plemenitost, dostojanstvo, umjerenost, čednost; Ali je također mogla iskazivati i ohrabrivati poroke – senzualnost, agresivnost, nedisciplinu.

Platonova zabrinutost se nije toliko razlikovala od zabrinutosti suvremene osobe koja se brine o moralnom karakteru, i moralnom efektu, primjerice Death Metala, ili muzičkog kiča Andrewa Lyoyda Webbera. "Trebaju li naša djeca to slušati?" pitanje je suvremenih odraslih ljudi, baš kao što je pitanje "treba li to država dopustiti?" bilo pitanje Platona. Naravno, davno smo napustili ideju da možete zabraniti određenu vrstu glazbe zakonom. No, i dalje je uobičajeno vjerovati da glazba ima – ili može imati – moralni karakter, i da karakter nekog djela ili stila glazbe može "preći" na poklonike.

Ne zabranjujemo zakonom glazbene idiome, ali ne smijemo zaboraviti da naše zakone donose ljudi koji imaju glazbene ukuse; Platon je možda bio u pravu, čak i u suvremenoj demokraciji, promjene u glazbenoj kulturi idu ruku pod ruku s promjenama u zakonu s obzirom da promjene u zakonima tako često održavaju pritiske iz kulture. Nesumnjivo je da popularna glazba danas uživa viši status od bilo kojeg drugog kulturnog proizvoda. Pop zvijezde su najslavnije, idoloziraju ih mladi, uzimaju kao svoje uzore, političari im se udvaraju, i općenito im se pridodaje magična aura zbog koje imaju moć nad mnoštvom. Stoga je zasigurno vjerojatno da će nešto od njihovih poruka preći na zakone donesene od strane političara koji im se dive. Ako je poruka senzualna, sebična i materijalistička (što u pravilu je), onda ne trebamo očekivati da će nam se naši zakoni obraćati iz neke više stvarnosti no što to implicira. [...]

Ponekad se tvrdi kako melodijska i ritmička kontura pop glazbe rezultira time da je nadslušavate, a ne slušate, te da također potiče potrebu za njome u pozadini. Neki psiholozi se pitaju slijedi li ta potreba uzorke ovisnosti; sofisticiraniji kritičari poput Theodorea Adornea pitaju dublja pitanja o tome je li se ljudsko uho toliko promijenilo pod utjecajem jazza i muzičkih nasljednika, može li glazba za nas ikada biti ono što je bila za Bacha ili Mozarta.

Adorno je napao nešto što je nazvao "regresija slušanja", za koju je vjerovao da je zarazila cijelu kulturu suvremene amerike. Smatrao je kulturu slušanja dubokim duhovnim resursom Zapadne civilizacije. Za Adornea, navika slušanja dalekometne glazbene misli, u kojoj su teme podvrgnute širokom melodijskom, harmonijskom i ritmičkom razvoju, povezana je sa mogućnošću da živite dalje od sadašnjosti, da nadiđete potragu za trenutnim zadovoljavanjem, da se odvojite od rutina kozumerističkog društva, i njegove trajne potjere za "fetišem", i da postavite stvarne vrijednosti na mjesto prolaznih želja. Tu postoji nešto uvjerljivo što moramo spasiti od Adornove pretjerane i preispolitizirane kritike svega na što je naišao u Americi; on nas podsjeća da je vrlo teško kritizirate glazbeni idiom bez da prosuđujete kulturu kojoj pripada. Glazbeni idiomi nisu zasebna stvar, bez ikakvog odnosa sa ostatkom ljudskog života. [...]

Trebamo li zbog raširenosti odustati, smatrati da nije podložna kritikama, a da je kultura koju iskazuje jednostavno činjenica? Čini se kako je to stav među muzikolozima. Pop, reći će nam, je glazba na koju se pleše, a oni koji ju prosuđuju prema standardima koncertnih dvorana, koja su mjesto tihog slušanja, jednostavno su izgubljeni. Bit popa nije forma, struktura, ili apstraktni glazbeni odnosi. Radi se o ritmu, a ritam je nešto po čemu se krećeš, a ne nešto što slušaš.

Radi se o poštenom odgovoru na mrzovoljnije oblike kritika, ali postavlja pitanje velike važnosti u proučavanju glazbe, odnosno o prirodi ritma. Mnogi od najuspješnijih tipova pop glazbe (primjerice DJ glazba, ili sintetizirani proizvodi poput Alice Practice) su kompjuterski generirani. U takvim djelima ne čujete ritam, nego sjeckanje vremena. Ritam nije ista stvar kao mjera. Ne radi se samo o podjeli vremena u ponovljive jedinice. Radi se o organiziranju zvuka u pokret, tako da jedna nota poziva slijedeću u prostor koji je napustila. Upravo se to događa pri plesanju – pritom mislim na pravo plesanje. Prigovori koje možete dati protiv najgorih oblika popa primjenjivi su također na loše pokušaje plesanja koji su rezultat takve glazbe – pokušaji koji ne uključuju nikakvu kontrolu tijela, nikakav pokušaj plesanja s drugom osobom, nego u najboljem slučaju pokušaju da plešete prema njemu ili njoj, čineći pokrete koji su podijeljeni i atomizirani kao i zvuk koji ih je izazvao. [...]

Metal se izderiva prema svojim pristašama, a gubitak melodija iz vokalne linije to naglašava. To naravno ne znači da je melodija potpuno odsutna; dopuštena je u solu gitare, koji je često bolno promišljanje o vlastitoj usamljenosti. Svijet ove glazbe je onaj u kojem ljudi razgovaraju, deru se, plešu i osjećaju jedan prema drugom, bez da ikada išta od toga rade s njima. Plešete na Heavy Metal trzanjem glave, poganjem i mošanjem. Takvo plesanje nije otvoreno za ljude svih dobnih skupima, nego je ograničeno na mlade i seksualno dostupne. Naravno, ništa ne zabranjuje starima i smežuranima da se pridruže, ali prizor takvog uključivanja je sramotan, tim više ukoliko oni sami toga nisu svjesni. [...]

Melodija je bila osnovno načela tradicionalnih popularnih pjesama: zbog nje je moguće zapamtiti riječi i pridružiti se pjevanju. Sve narodne tradicije sadrže repertoar melodijskih pjesama, izgrađenih od ponavljajućih elemenata. Američka pjesmarica je slična, iako koristi novi melodijski i harmonijski jezik koji je nastao iz jazza. Nasuprot tome, malo toga nastalog u suvremenom popu pokazuje melodijsku inovaciju ili čak svjesnost zašto je melodija bitna - drugim riječima, svjesnost njenog društvenog značenja i sposobnost da ponudi glazbenu suspstancu strofičnoj pjesmi. Bezbroj pop pjesama nudi nam permutacije istih izlizanih fraza, dijatonskih ili pentatonskih, koje drži ne nutarnja snaga povezivanja nego samo dosadna mjera u pozadini i banalni slijed akorda.

To me vraća na Adornov napad na "regresiju slušanja". To sigurno točno opisuje način na koji je suvremeni pop primljen od strane njegovih poklonika. Ne govorim o riječima. Govorim o glazbenom iskustvu. Zasigurno je ispravno govoriti o novoj vrsti slušanja, možda o vrsti slušanja koja uopće niti nije slušanje, kada nema melodije, kada se ritam stvara strojno, i kada je jedini poziv na ples poziv da plešete sami sa sobom. [...]

Suočeni s kulturom mladih, potiču nas da ne (pro)suđujemo. Ali neprosuđivati već znači da ste obavili vrstu prosuđivanja: radi se o sugestiji da zapravo nije bitno što slušati ili na što plešete, i da ne postoji moralna distinkcija između različitih navika slušanja koje su se javile u našem vremenu. Radi se o moralno optrećenom stajalištu, i to sukobljenom sa zdravim razumom. Sugerirati da ljudi koji žive s metričkim pulsom kao stalnom pozadinom svojim mislima i pokretima žive na isti način, s istom razinom pažnje i istim uzorkom izazova i nagrada, kao i drugi koji poznaju glazbu samo kroz sjedenje da bi je slušali, pritom očistivši svoje umove svih drugih misli – takva sugestija je zasigurno nevjerojatna.

Isto tako, sugerirati kako oni koji plešu na solipsistički način kakvog ohrabruje metalna ili indie glazba dijele formu životu s onima koji plešu, kada plešu, u discipliniranoj formaciji, znači reći nešto podjednako nevjerojatno. Razlika nije samo u vrsti napravljenih pokreta; radi se o razlici u društvenoj valenciji, i relativnoj vrijednosti postavljenoj na bivanju s vašim susjedom, a ne nad i protiv njega. Eksternalizirani otkucaj (beat) popa je gurnut na nas. Ne možete se jednostavno kretati s njime, ali možete mu se podložiti. Kada se na plesu pusti takva vrsta glazbe ona automatski atomizira ljude na podiji. Mogu plesati jedan prema (na) drugome, ali teško jedan s drugime. I ples nije nešto što vi radite, nego nešto što se događa vama – puls o kojeg ste obješeni.

Kada ste u stisku eksternog i mehaniziranog ritma vaša sloboda je pregažena, i onda je teško kretati se na način koji sugerira osobni odnos sa partnerom. Odnos Ja-Ti na kojem je izgrađeno ljudsko društvo nema mjesta na plesnom podiju diska. Stoga je Platon sigurno bio u pravu kada je mislio da kretanjem na glazbu kroz vrijeme odgajamo naše karaktere; jer učimo aspekte naše realizacije kao slobodnih bića.

Bio je u pravu kada je podrazumijevao da naša realizacija (utjelovljenje) može imati čestite i opake oblike. Samo jedan primjer, postoji duboka distinkcija, u području seksualne prezentacije, između čednosti i razvratnosti. Čednost adresira drugoga kao nekoga s kime jeste, a razvratnost je usmjerena na drugoga, ali sigurno ne s njime ili s njome, jer se radi o pokušaju sprečavanje slobode drugoga da se povuče. Jasno je da se te osobine karaktera iskazuju u glazbi i plesu. Platonova misao je da ukoliko iskazujete razvratnost u plesovima u kojima najviše uživati, onda ste toliko bliži stjecanju navike.[...]

PS

Možda Vas neće privući Scrutonova razmišljanja, ali vrijedi ih pročitati više puta i shvatiti o čemu govori, prepoznati važnost pitanja koja postavlja. Izgledno je da se većina neće složiti s njegovim reakcionarnim stavovima, ali potrebno je biti svjestan takvih pitanja o načinu i konktekstu slušanja glazbe, o njenom utjecaju na naš karakter, na naše shvaćanje svijeta oko nas.

Kada se netko hvali kako kritički promišlja -i da se to reflektira na njegov glazbeni ukus; onda očekujem da si postavlja pitanja o kojima govori Scruton, i da daje bolje odgovore od pohvale slušanjem navodno subverzivnih bendova.

Može li danas glazba uopće imati isto značenje za nas kao što je imala za ljude u prošlim stoljećima? Nekoć je dan bio ispunjen tišinom i drugim "prirodnim" zvukovima koji su prekidali tu tišinu; susret s impresivnom zvonjavom crkvenih zvona imao je zasigurno sasvim drugo značenje i ostavljao je drugačiji dojam nego što ima danas u zaglušujućoj buci gradskog prometa.

Duhovna glazba, posebno liturgijska glazba, predstavlja poseban izazov odnosno potrebno joj je pristupiti s posebnom pažnjom. Nisam u stanju pisati o tome, ali izgleda da neki danas smatraju kako cilj liturgijske glazbe nije ukazivati na višu stvarnost i odgajati naše emocije u smjeru istina koje je teško izraziti na druge načine, nego je cilj konkurirati jeftinom smeću koje nas svakodnevno napada ako ne stignemo na vrijeme ugasiti radio.

Govoreći o glazbi, ne možemo ne govoriti i o tišini - nešto o njoj govori i činjenica da je mnogi danas pokušavaju izbjeći pod svaku cijenu. Ispravno raspoređena tišina može iskomunicirati istine koje je teško objasniti riječima.

Bilo bi sjajno kada bi prazni redci mogli učiniti isto...

Lgbttqqfagpbdsm – razno

S vremenom sam naišao na različite članke i eseje koji se dotiču skupina iz naslova pa sam odlučio objaviti poveznice na njih. Nažalost, u međuvremenu sam izgubio poveznice tako da sam iz sjećanja rekonstruirao samo neke. Poveznice potječu još iz vremena kada je naprednjačka abeceda imala puno manje slova – morate svakodnevno pratiti Napredak inače ćete se, ni krivi ni dužni, naći na krivoj strani. Popis iz naslova je najnovije dostignuće.

Želio sam skrenuti pažnju na jednu nešto ozbiljniju raspravu o braku i spomenuti popratne fenomene; a to se na kraju pretvorilo u poduži post – zapravo skup postova. (Kasnije sam naišao na predavanje What’s Sex Got to Do With It: Sexual Ethics and the Meaning of Marriage koje obuhvaća dobar dio stvari koje sam htio napomenuti tako da ga preporučam, početak je malo dosadan.)

Okvirna struktura posta je sljedeća; (Možete preskočiti dijelove koji Vas ne zanimaju. Do sada nisam pisao o medijskoj strategija i modelu promoviranja, odnosno načinu širenja, ideja.)

• Uvod
• Zašto uopće raspravljati o ovim stvarima?
• Rasprava o suprotnim shvaćanjima braka (George vs. Doig)
• Primjer tretmana tradicionalne pozicije
• Strategija promoviranja lgbttqqfagpbdsm agende
• Rasprostranjenost homoseksualnosti
• D1; Istospolno roditeljstvo
• D2; Uloga masovnih medija

Uvod

Za početak jedna priča s Novog Zelanda. Travis, muškarac, sklopio je "brak" s Mattom, svojim najboljim prijateljem iz djetinjstva. Čini se kao sjajna priča, nešto što će oduševiti sav napredan svijet; dvojica muškarca koji nesumnjivo imaju osjećaje jedan prema druge, imaju zajedničke interese, i oko tih interesa odlučili su sklopiti "brak". Nije li to divno, sve što su liberali ikada i željeli; redefinicija braka koja svima daje slobodu, odnosno brak predstavlja što god netko želi da predstavlja.

Ipak, mnogi nisu oduševljeni. Njih dvoje, iako istih genitalija, i istih interesa – dakle imaju sve što je, prema naprednjacima, potrebno za "brak", sklopili su ga oko svog interesa za ragbijem. Ništa od očekivanih čestitki aktivista, u maniri srednjovjekovnih zatucanih balkanaca, osudili su sretan par. Par je to učinio kako bi pobijedio na radijskom natjecanju i osvojio ulaznice za svjetsko prvenstvo. Jedna od zastupnica poznata po borbi za "bračnu jednakost" izjavila je da se radi o "ismijavanju institucije braka", "glupom" i "uvredljivom" umanjivanju "statusa braka u našem društvu". Drugi aktivisti imali su slične reakcije, optužujući ih za "trivijalizaciju braka".

Izgleda da im je promakla činjenica da tzv. "bračna jednakost" čini istu stvar, i da se radi samo o logičkoj posljedici redefinicije. (Zašto interes dvojice muškaraca za šport, ili književnost, ne bi bio razlog za brak?) Primjer iz Novog Zelanda je pravi simbol lgbttqqfagpbdsm pobjede .

Zašto uopće raspravljati o ovim stvarima?

Već sam pisao o ovoj temi, i to puno više nego što sam mislio da ću pisati - a mislio sam da neću uopće. Pitanje seksualnosti i braka je naravno bitno, ali još je bitnija pozadina tih rasprava, ne možete odgovarati na takva pitanja bez da uzmete u obzir fundamentalne pretpostavke o ljudskoj prirodi, ljudskom dobru, ljudskom dostojanstvu i sudbini. Ili drugim riječima, ako želite raspravljati o braku (ili seksualnosti), morate prvo ustanoviti puno toga općenito o moralu, odnosno još fundamentalnije, o samoj prirodi i svijetu. Ono što mediji prenose su slogani, i to većinom naprednjačkog tipa.

Mediji u formatu u kojem postoje nisu niti u stanju prenijeti neku sadržajniju raspravu, barem neku koju bi ljudi stvarno i popratili, pa im preostaje prenošenje slogana. Zbog svojih ljevičarskih predanosti, novinari prenose samo misli destilirane iz pogrešnih filozofija ranijih vremena. Kako konzervativac može odgovoriti? Ne znam, može ukratko objasniti što je pogrešno s naprednjačkih plitkim i cirkularnim argumentima, ali sumnjam da će stići predstaviti svoje stajalište bez da je pritom isprekidan apsurdnim zlonamjernim optužbama.

Može se poigrati njihovim sloganima pa reći da je djetetu potrebna i majka i otac zbog "raznolikosti". Ljevičari toliko vole pričati o raznolikosti, ali kod roditeljstva je ona za ljevičare izgleda potpuno nebitna – što je doista apsurdno jer je to jedan od rijetkih slučajeva gdje je doprinos različitih utjecaja stvarno bitan za razvoj osobnosti i razvoj društva. Ili može možda inzistirati na kvotama spolova u institucijama – točno jedna žena i točno jedan muškarac u instituciji braka. Naravno ne predlažem ozbiljno da se spuštate na naprednjački nivo kvazi-argumentiranja kroz nepropitane slogane koji nemaju nikakve osnove, i s čijom problematičnošću oni izgleda uopće nisu upoznati – ili se barem tako ponašaju.

No, vratimo se pravim pitanjima; Ako i zanemarimo sve ostale aspekte – ekonomske, povijesne i društvene, ostaje činjenica da ne možete odvojiti pitanje braka od pitanja šireg seksualnog morala; a pitanje seksualnog morala ne možete odvojiti općenito od pitanja morala.

Nitko ne tvrdi da "ne smijemo osuđivati" one koji lažu, kradu i ubijaju. Ipak, u pitanjima seksualnog morala, svako osuđivanje je najstrože zabranjeno – osuđeno je. Ako prevarite svog prijatelja to je za osudu, ali ako prevarite svoju ženu, tko sam ja da osuđujem? Želite napustiti ugovor o kupnji auta, nema šanse; želite napustiti muža bez razloga, nema problema. Ponašanje pojedinca se privatizira, a troškovi posljedica njegova ponašanja se socijaliziraju. (Baš kao što konzervativci i predviđaju - samo se država može nositi s posljedicama neodgovornog ponašanja kojeg promoviraju ljevičari.)

Problem je u tome što nam često pokušavaju "redefiniciju braka" prikazati kao nešto potpuno nebitno. Odnosno, bitno je zbog svih onih divnih egalitarnih razloga o kojima govore liberali, ali je nebitno po svojim posljedicama na društvo i pojedinca. Žele reći da možete redefinirati brak, ali da to nema baš nikakvog (lošeg) utjecaja. Ali brak nije neka proizvoljna izdvojena ideja neovisna o seksualnom, odnosno općem moralu. Kada bi nas netko uvjeravao da možete tvrditi kako je zbroj kuteva u trokutu 197 - a ne 180 stupnjeva, i da to ne bi imalo nikakvog utjecaja na ostatak matematike ne bi mu povjerovali. (Očito, radilo bi se o apsurdnoj definiciji, trokut ne bi bio trokut, a svi izvedeni teoremi iz osnovnih aksioma ne bi vrijedili). Pa ipak, od nas se očekuje da povjerujemo kako možete izmijenit nešto toliko bitno za društvo bez ikakvih posljedica.

Ako i probamo zanemariti osnovne metafizičke pretpostavke – i konzervativne i napredne - koje dovode do shvaćanja braka, i pretvaramo se da revizija ne bi imala nikakvog utjecaja na ostatak morala, promijeniti ćemo mišljenje kada pogledamo kako razmišljaju zagovornici – i protivnici - redefinicije. Čini se očitim, ili barem izglednim, da će oni koji podržavaju "istospolni brak" također podržavati i druge nemoralne radnje. Sociološka istraživanja potvrđuju tu intuiciju. (Samoprozvani) Kršćani koji podržavaju "istospolni brak" u većem postotku (nasuprot onih kršćana koji ne podržavaju) smatraju da su pornografija, kohabitacija, neobvezan seks, preljub, poliamorija i pobačaj prihvatljivi. (Sedam puta više misle da je pornografija u redu, tri puta više da je kohabitacija dobra ideja, šest puta više nema problema sa seksom bez obveza, pet puta više misle da je preljub dopustiv, trinaest puta više nema problema s poliamornim vezama, i šest puta više podržava pobačaj.)Točni postoci nisu toliko bitni, jasno je da oni koji traže "redefiniranje braka" to čine na temelju pretpostavki koje ih motiviraju i u prihvaćanju drugih nemoralnih stvari. Dakle, pitanje braka nije neka proizvoljna preferencija oko koje imamo razmišljanja nepovezana s ostatkom morala.

O tome sam već pisao; Kakve veze imaju prirodni zakon, Rousseau i istospolni brak?,Što brak je ... i što nije,  O kritiziranju nečega zato što je to što je, Argumentum ad Consummationem za "istospolne brakove", Kako će istospolni brakovi utjecati na Vas i Vaš brak? itd.

Unatoč tome, naprednjaci će Vas uvjeravati u svojim marksističkim terminima da je sve to nebitno, da se radi o ugnjetavanja manjine i slično. J. Roberts kratko objašnjava stvar;

"Nisam siguran da je ispravno promatrati to kao isključivanje određene skupine. Kada se institucija braka povijesno razvijala, ljudi se nisu okupili i rekli 'ajmo imati ovu instituciju, ali 'ajmo homoseksualce držati podalje. Institucija se razvila kako bi poslužila svrsi koja, po svojoj prirodi, nije uključivala homoseksualne parove. "

Još jednom, čini se kao dosta očita stvar; ali to neće spriječiti naprednjake da pričaju o heteroseksizmu i sličnim novoizmišljenim problemima. (Vidi LGBT(qqiaap) vs Cijeli Svijet i kategoriju politička korektnost). Prepoznavanje prirodne institucije braka slijedi iz prepoznavanja realnosti da sjedinjenje muškarca i žene rezultira novim ljudskim bićima kojima je potrebna zaštita, njega i odgoj; a to znači da je potrebno i društveno prepoznavanje te institucije koja nije stvar privatnog dogovora pojedinaca nego je javna stvar. (Naprednjačka revizija želi brak pretvoriti u seksualnu pogodnost odraslih.)

(Slično onome što vrijedi u filozofiji, vrijedi i u pravu. Iako zagovornici revizije braka tvrde da se radi samo o "davanju prava drugima", promjena ima utjecaj na niz drugih pitanja – od odgoja djece u vrtićima, do poduzetničkih odluka i slobode savjesti. Robert P. George: Gay Marriage and Religious Freedom Cannot Coexist )

Upravo tako – Brak nije nikakav društveni kontrukt nego je društvo bračni konstrukt!
Brak je središnja institucija kojom se društvo reproducira i proslijeđuje moralno znanje mladima.

Rasprava o suprotnim shvaćanjima braka

Svakodnevno možemo svjedočiti medijskim manipulacijama, ali kako to izgleda u areni ideja? Pa, vrlo često slično kao i u medijima. Nije teško pronaći odgovore na konzervativne radove koji se niti ne osvrću na argumente nego samo ponavljaju litanije poznatih optužbi. Ipak, u nastavku prenosim jedan primjer pristojne razmjene ideja; Konjugalnu - tradicionalnu – definiciju braka brani Robert P. George, suautor "What Is Marriage? "; a nasuprot njega, Jameson W. Doig, autor "Same-sex Marriage", zalaže se za "istospolni brak" – odnosno redefiniciju braka koja bi uključivala i istospolne parove;

(Prenosim samo sažetke eseja i ističem ono što je prema meni zanimljivo, netko bi – imajući na umu druge nespomenute argumente – izabrao različite dijelove rasprave.)

1. ContrastingViews of Marriage: The Benefits of Same-Sex Marriage (J. W. Doig)

Autor opisuje primjer dviju žena koje su u dugogodišnjoj vezi i odgajaju djecu, kada je to omogućeno ozakonile su svoju vezu. Tvrdi da zadovoljavaju uvjete za brak koje RPG navodi u svojem radu. Nadalje tvrdi da Georgeova definicija koja ograničava brak na ženu i muškarca (uz opravdanje da takva definicija podržava "razumijevanje ili poštovanje objektivnih normi trajnosti ili seksualne isključivosti") nema opravdanje jer su se te norme ionako izgubile u društvu. Osim toga, smatra na temelju nekih ranijih Georgovih radova kako bi on želio naštetiti istospolnim parovima. (Zatim analizira, i kritizira, Georgove komentare različitih američkih sudskih odluka kroz povijest.)

2. Contrasting Views of Marriage: The Need for a Defining Principle (R.P. George)

RPG tvrdi da rasprava nije oko toga kako treba definirati "brak", potrebno je odgovoriti na prvo pitanje: Što je brak – ne samo kao riječ ili pravni status, nego kao oblik odnosa sa distinktivnim vrijednostima i skupom normi koje zakon ima razloga olakšati, pa čak i promovirati. Da bi znali krši li bračna politika "jednakost" moramo znati što razlikuje brak od drugih vrsta odnosa i udruženja. RPG tvdi da je on (1) izrazio svoju poziciju, (2) obranio je argumentima, i (3) kritizirao druge vodeće alternative. Kaže da Doig nije nigdje naveo, a kamoli obranio, svoj opis što je brak, i zašto je različit od ostalih vrsta odnosa.

RPG komentira primjer dviju žena, koje dijele krevet i dom te odgajaju zajedno djecu. Sve isto se može reći i za seksualni odnos više partnera, navodi primjer svog prijatelja koji ima tri žene, i dvoje djece, i traži pravno prepoznavanje. RPG misli da njegovu vezu ne bi trebali prepoznati. Zatim daje još jedan primjer; Što s dvije postarije sestre koje dijele dom i brinu se jedna za drugu, i možda odgajaju nećaka. Ili ako par uvede u svoj život trećeg partnera. Pita se treba li prepoznati te kombinacije kao brak?

Zatim definira neke stvari, objašnjava što je brak, koji su kriteriji itd. Zalaže se za "sveobuhvatno sjedinjenje" ne "emocionalno". Tvrdi da je brak (1) inherentno seksualna veza, (2) inherentno zahtijeva seksualnu isključivost, (3) trajnost, a ne "dok traje ljubav", (4) sjedinjuje samo dvije osobe, ne višestruki broj partnera (kojeg god spola), i (5) brak treba pravno prepoznati i regulirati (za razliku od drugih prijateljstava). Zatim objašnjava i daje primjere kako revizionističko razmišljanje podriva bračne norme. Komentira sudske odluke.

[op. ksdk Istaknuo bih samo primjer dviju sestra. Mislim da je primjer jako dobar. Nisam siguran kako bi "revizionist" mogao odgovoriti. Dakle imate dvije žene – sestre; žive u zajedničkom domaćinstvu, poznaju se i vole, imaju zajedničke ekonomske interese itd, možda odgajaju dijete – koje je možda krvno vezano uz jednu od njih, možda nije. Jesu li one u braku? Mislim da će veliki broj "revizionista" reći da to nije brak, ali ništa u njihovim argumentima to ne sprečava, odnosno prema njihovoj definiciji to i jest brak. (Mislim da će izbjegavati odgovoriti na to pitanje jer je očito da suživot dviju sestra nije brak, ali to je "očito" jer postoji neka usvojena slika braka u koju su ljudi skloni ugurati istospolni par, ali shvaćaju da je nešto "pogrešno" ako ugurate dvije sestre.)]

3. Contrasting Views of Marriage, Round Two: The Equal Dignity of Same-Sex Couples (J.W.Doig)

Doig daje (generalni) opis što je prema njemu brak: ustrajna veza između dvoje pojedinaca koji obvezuju svoje živote (uključujući seksualne živote), budućnost i dobra jedno drugome. Pojedinci mogu biti suprotnog ili istog spola, a ukoliko imaju djecu – svoju ili usvojenu – te obveze se proširuju na djecu.

Neki žele proširiti izraz "brak" na druge obrasce ljudskih odnosa, ali ne i on. Smatra da ograničevanje "braka" na dvoje pojedinaca koji su ujedinjeni "inherentnom orijentacijom prema prokreaciji" nije dobro jer brak može postojati čak i ukoliko prokreacija (zbog starosti ili drugih razloga) nije moguća. Smatra da RPG-ovih pet kriterija braka zadovoljava i "istospolni brak".

Odbacuje različite revizioniste koji traže poliamorne brakove, uklanjanje monogamije i slično, ne prihvaća takve definicije. Dakle oboje se protive poligamiji.Tvrdi da RPG-ovo "usko" razmišljanje o braku ima društveno destruktivne elemente.

Doig komentira što Katolička Crkva podučava o pobačaju. Spominje i papu Franju koji kritizira slobodno tržište i nejednakost koju stvara. Zatim spominje socijalnu pravdu i što bi RPG trebao činiti u borbi protiv nejednakosti.

4. Contrasting Views of Marriage, Round Two: The Destructive Logic of Marriage Revisionism (R.P.George)

RPG odgovara; Argumentirao sam u korist braka kao konjugalnog sjedninjenja, i dao sam, ono što mislim da su, presuđujući prigovore tvom stavu da je brak predano seksualno-romantično druženje ili domaćinsko partnerstvo. Odgovorio si ponavljajući svoj stav i ustvrdivši da moji prigovori ne vrijedi. Ali ponoviti stav nije zamjena za argumentiranje u njegovu korist.

Odgovara da iako je bračna veza inherentno orijentirana prema prokreaciji, ne vrijedi da je prokreacija ekstrinzičan cilj kojem je brak vrijedan samo kao sredstvo. Brak je "jedno tijelo", i to objašnjava zašto je u kulturama kroz povijest vrijedilo (a) brak je institucija s djecom u središtu, i (b) neplodnost nije smatrana preprekom ulasku u brak, ili poništavanju postojećeg braka. [op. ksdk Možda jednostavnije, brak je reproduktivan po svom tipu, ne nužno i efektu. Vidi npr. Argument neplodnosti za "istospolne brakove" i sredina posta Reakcije na inicijativu "U ime obitelji".]

Tvrdi da ukoliko odbacimo brak kakvog on brani, onda brak razlikuje samo "intezitet osjećaja", a to znači da nema razloga protiv drugih revizija braka, primjerice poliamorije. RPG se žali što umjesto da mu Doig odgovori na prigovor, samo je rekao da ne prihvaća poliamorne brakove. RPG-a zanima kako se obračunava s tom logičkom implikacijom svog stava o braku. Potreban je odgovor, nije dovoljno jednostavno izjaviti da misliš kako je brak između dvije osobe, a ne tri ili više. Zamislli da ja [RPG] jednostavno kažem poput tebe; "Pa, ja jednostavno mislim da je brak između muškarca i žene – ne vidim zašto bi mislio drugačije."

RPG se dalje žali da Doig nije identificirao nikakav princip koji bi doveo do njegova stava o braku. Doigovo ograničenje braka je proizvoljno, ne temelji se na ničemu osim sentimentu, osobnom ukusu, ili subjektivnoj preferenci. Također ne spominje što je to kod "dva pojedinca" što čini brak. RPG navodi (stvarni) primjer triju žena koje su sklopile "brak", i koje odgajaju djecu.

Za kraj RPG kaže da je tema njihove rasprave bila "ispravno razumijevanje i definicija braka", pa ne komentira o pobačaju, seksualnom moralu i pravnoj regulaciji seksualnog nemorala, ili principe i prakse Katoličke Crkve.

5. Contrasting Views of Marriage: Civil Debate on a Serious Issue (zajednički zaključak)

Skraćeno; Iako se ne slažemo o prirodi braka, ujedinjeni smo u uvjerenju da se radi o pitanju u kojem razumni ljudi dobre volje mogu doći do različitih zaključaka.

Moj komentar na raspravu:

Pozitivno je što Doig nije RPG-a okaraktizirao uobičajenim nazivima, barem ne direktno. Osim toga, Doig nije baš impresivan. Ne mislim da je ponudio ikakvu održivu definiciju braka, nije odgovorio na prigovore – zašto samo dvije osobe, što sa slučajem dviju sestara?; skretao je u nepovezane teme itd. Ostao sam razočaran.

Vjerojatno se netko tko je na strani "revizije" neće složiti sa mnom. Možda će pritom uzimati u obzir argumente koji nisu dani u ovoj razmjeni; ali ovo o čemu priča Doig je dosta nekoherentno, čak sam razmišljao da ne objavim kako bih izbjegao optužbu da sam namjerno izabrao lošu raspravu. Ipak, problem za revizioniste je što manje više svaka rasprava izgleda tako.

Primjer tretmana tradicionalne pozicije

Dakle, u areni ideja pobjedili nisu, ali "napreduju" kroz medijske manipulacije i sveprisutne pritiske.

Nedavno je novinar NY Timesa proglasio da konzervativni filozof Ryana T. Anderson ne "zaslužuje poštovanje" odnosno da "neki ljudi zaslužuju neuljudnost." Anderson je uvijek pristojan i miran pa se možete pitati u čemu je problem? Predvidljivo, razlog je taj što Anderson brani "tradicionalne" vrijednosti.

(Inače, kada koristim izraz "tradicionalne" vrijednosti onda ne mislim da je argument u njihovu korist onaj "iz tradicije" nego tako sažimam skup vrijednosti koje možete prepoznati pod tim nazivom.)

Što je toliko naljutilo novinara? On želi raditi neke stvari, a Anderson smatra da su te stvari nemoralne, a to znači da je Anderson negativan lik koji nešto sprečava. Ili bi barem to tako opisali naprednjaci – i sam novinar. Zapravo je stvar u tome da Anderson tvrdi kako (raz)um [filozofija] pokazuje određene istine, odnosno da pokazuje kako su neke stvari nemoralne, i da je brak jedinstvo muškarca i žene. S druge pak strane, čini se kako novinar slijedi tradiciju koja tvrdi da je razum rob strasti i stoga ukoliko on nešto želi nema razloga to mu ne omogućiti. Prema takvom razmišljanju, ono što volja izabire je važnije od onoga što intelekt zna da je istina. Drugim riječima, razum ima samo instrumentalnu vrijednost, on vam može reći kako postići ono što želite, ali sam razum ne može odrediti što je dobro odnosno kako bi se trebali ponašati.

Navedena situacija Anderson-novinar je zapravo primjer blage reakcije, ali je dobar primjer jer se radi o potpunom odbacivanju argumenta. Iako su ga u jednoj raspravi koju sam pratio nazvali "neukim" Anderson je s obzirom na obrazovanje i znanje sve samo ne neuk. Naprednjaci smatraju da se na argument u korist tradicionalnog morala ne mora niti odgovoriti, može ga se odmah odbaciti. Ne morate čak niti biti pristojni prema onome tko ga daje. (Vidi post O naprednjačkoj zadrtosti i zatucanosti, Naprednjački priručnik za raspravljanje , kategoriju jezik.) Možete čuti "liberalne" "filozofe" – oba izraza u njihovom slučaju zaslužuju velike navodnike – koji tvrde da se o homoseksualnim praksama odnosno braku ne bi uopće više trebalo – smjelo - raspravljati.

Kad sam već kod Andersona; ovdje  -Ryan Anderson Responded to the Redefinition of Marriage daje jedan odgovor na pitanje o redefiniciji braka; pitanje je postavljeno u drugačijem obliku, ali to je srž pitanja. Iako odgovor nema nekog sjajnog retoričkog trenutka, mislim da je dobar, smireni odgovor na besmislenu formulaciju problema, i protupitanje o kojim principima govorimo. (Već sam komentirao njegov nastup kod Morgana.)

Strategija promoviranja lgbttqqfagpbdsm agende

Osim pojedinačnih medijskih slučajeva – makar tih slučajeva bilo puno, možemo li govoriti o nekom zajedničkom poduhvatu, dugogodišnjoj strategiji u kojoj svjesno ili nesvjesno sudjeluju aktivisti. Brza promjena u društvenom prihvaćanju izgleda kao rezultat marketinga i njegovanja percepcije, zajedno s taktikama zastrašivanja onih koji se ne slažu. Kako su malene interesne grupacije uspjele postići toliku važnost i izazvati toliku promjenu? Esej Marriage, Marketing, and Intimidation:  nudi objašnjenje;

Knjiga iz 1980-ih, After the Ball (podnaslov How America will conquer its fear and hatred of Gays in the 90’s) nudi sveobuhvatni plan normaliziranja homoseksualnosti. Autori knjige su neuropsihijatar i stručnjak za taktike javnog uvjetovanja odnosno stručnjak za marketing. U spomenutoj knjizi autori zapisuju;

"Razmišljamo o strategiji .... proračunatoj i moćnoj ... manipulativnoj. Vrijeme je da učimo od Madison Avenue [marketinških stručnjaka], da iskoristimo svo oružje. Homoseksualci moraju pokrenuti kampanju kako bi se obratili heteroseksualcima kroz mainstream medije. Govorimo o propagandi... 

Možete zaboraviti na to da ćete ljude otvoreno uvjerite kako je homoseksualnost dobra stvar. Ali možete ih potaknuti da razmišljaju kako je to samo još jedna stvar – nešto što će izazvati samo slijeganje ramenima – i onda je vaša bitna za zakonska i društvena prava dobivena. 

Primjena principa stalnog spominjanja može dovesti ljude do faze slijeganja ramenima. Slobodna i česta rasprava o gay pravima od strane različitih osoba na različitim mjestima daje dojam da je homoseksualnost sveprisutna.

Stalni razgovor daje dojam da je javno mišljenje barem podijeljeno o toj temi i da veliki blok – najmoderniji građani – prihvaćaju ili čak prakticiraju homoseksualnost... Glavna stvar je pričati o homoseksualnosti dok stvar ne postane potpuno zamorna... 

Homosekualci mogu potkopati moralni autoritet ... crkvi kod manje gorljivih pristaša prikazujući takve institucije kao zastarjele i u raskoraku s vremenom i najnovijim spoznajama psihologije. To je već uspijelo u SAD-u protiv crkvi u temama poput razvoda i pobačaja. S dovoljno razgovora o učestalosti i prihvatljivosti homoseksualnosti, to može uspjeti i za homoseksualce... 

Dvije različite poruke o homoseksualnim žrtvama je korisno iznositi. Prvo je potrebno uvjeriti javnost kako su homoseksualci žrtve okolnosti, ne mogu izabrati svoju seksualnu orijentaciju baš kao što ne mogu izabrati svoju visinu, boju kože, talente ili ograničenja. (Za praktične svrhe, tvrdimo da treba smatrati kako su homoseksualci takvi rođeni – iako se čini da je seksualna orijentacija, za većinu ljudi produkt kompleksnih interakcija između urođenih predispozicija i faktora okoline tijekom odrastanja i rane adolescencije.) ... 

A budući da nema izbora, homoseksualnost ne može biti ništa više kriva od heteroseksualnosti. Drugo, potrebno ih je prikazati kao žrtve predrasuda. Heteroseksualci ne shvaćaju patnju koju izazivaju homoseksualcima..."

Izgleda da shema – koju neki provode svjesno neki nesvjesno - funkcionira za sada sjajno. Iako nisu uvjerili, odnosno nisu ni pokušali uvjeriti, većinu u to što je brak ili koja je svrha seksualnosti, ideja homoseksualnosti i "istospolnog braka" se čini sveprisutnom.

Kako točno funkcionira širenje ideja? Postoji jednostavan proces: Kaskade dostupnosti [Availability Cascades]

"Radi se o samo-ojačavajućem procesu formacije kolektivnog vjerovanja kojim izražena percepcija aktivira lanac reakcija koje stvaraju dojam sve veće uvjerljivosti kroz sve veću dostupnost u javnom diskursu. Pokretački mehanizam uključuje kombinaciju informativnih i reputacijskih motiva: Pojedinci podržavaju percepciju djelomice učeći iz vidljivih uvjerenja drugih, a djelomice iskrivljujući svoje javne odgovore kako bi postigli društveno prihvaćanje. Pokretači Dostupnosti [Availability entrepreneurs] – aktivisti koji manipuliraju sadržajem javnog diskursa – nastoje aktivirati kaskade dostupnosti koje unapređuju njihove agende. 

Drugim riječima, razmišljanje koje je nekoć bili ograničeno na malenu rubnu skupinu brzo stječe društveno prihvaćanje – čak i dominaciju – zato što se pojedinci boje da ukoliko to javno ne podrže, ispast će nesofisticirani i zaostali u vremenu, time bi bili društveni izopćenici na poslu, u školama, susjedstvu, crkvama ili čak u svojim vlastitim obiteljima."

Naravno, to je povezano s političkom korektnošću. Kao što objašnjava autor, mediji imaju važnu ulogu u stvaranju informacija i kaskadama razmišljanja [objašnjeno u radu] tako što kontroliraju naraciju, određuju protok i informacija i mišljenja – ljevica na taj način proizvodi pristanak, ljudi počinju misliti kako su stvari neizbježne.

Problem za aktiviste je što tako proizvedeno suglasje nije stvarno, iako su pobijedili kroz manipulacije oni nisu pobijedili u areni ideja, podrška naroda izostaje.;

"Jedina nada ljevice da zadrži tu potporu je nastavak potiskivanja slobode govora i religije. Ne mogu riskirati navještanje istine – bilo da se radi o istini Evanđelja, istini prirodnog zakona, ili tek zdravom razumu. "

(Istu knjigu spominje i fra Grbeš u svojoj kolumni Od neprihvatljivog do poželjnog. How Will Future Historians Treat Same-Sex Marriage?,)

Rasprostranjenost homoseksualnosti u društvu

"Utjecaj urbanizacije na homoseksualnost objašnjava kako zagovornici prava homoseksualaca mogu vjerodostojno, iako gotovo sigurno pretjerano, tvrditi da je deset posto američke populacije homoseksualno. Nitko ne zna koliko homoseksualaca ima u bilo kojem društvu- sam koncept "homosekualnog" je nejasan zbog dvosmislenosti statusa čina i preferencije, te zbog mogućeg raspona preferencija. No vidjet ćemo u 11. poglavlju da najbolje procjene postotaka odraslih muškaraca koji imaju snažne homoseksualne preference (time se isključuju oportunistički homoseksualci, koji se većinom smatraju heteroseksualnim) je 3 do 4 posto, a odraslih žena 1 posto, što daje prosjek od 2 do 2,5 posto.

Zato što su homoseksualci koncentrirani u nekoliko gradova u kojima čine značajan dio populacije, i zato što se naš demografski dojam oblikuje masovnim medijima koji su također koncentrirani u jednom od tih gradova (New York), i zato što postojeći tabu oko seksa usporava širenje točnih informacija o seksualnim praksama, javnost je otvorena za uvjeravanje kako postoji puno više homoseksualaca u društvo nego što to stvarno jest slučaj."

Richard A. Posner, Sex and Reason

Inače, tih deset posto koje se često spominje, čini se, potječu iz Kinseyevih istraživanja, u njima postoje i druge statistike neponovljive istraživačima poslije njega. Što se tiče medijske zastupljenosti, čuo sam za ankete prema kojima ljudi u americi – ili možda djeca? – smatraju, odnosno stekli su dojam, da je 25% populacije homoseksualno. (Iako je istina da su homoseksualni likovi u medijima prezastupljeni s obzirom na broj u općoj populaciji, nisu prezastupljeni u tolikoj mjeri.)

D1: Istospolno roditeljstvo

Istospolno roditeljstvo je zlostavljanje djece. Riječi su to Roberta Oscara Lopeza kojeg je odgojila biološka majka zajedno sa lezbijskom partnericom, nikada nije doživio zlostavljanje od okoline ili unutar zajednice u kojoj je odrastao, ali svejedno je osjećao da mu nešto fali te se danas bori za važnost majčinstva i očinstva. Pritom ne izbjegava oštrije riječi kako bi opisao što misli o lgbt pritiscima, odnosno svima onima koji ušutkavaju djecu koja se žale zbog posljedica seksualne sebičnosti odraslih. Sam Robert se identificira kao queer, te se bavi istraživanjem queera – što god da značila rečenica koju sam upravo napisao. Najdraži "filozof" odnosno autor mu je Foucault, ali on njegovo "kritičko preispitivanje" ne koristi za "dekonstrukciju" tradicionalnog morala, nego dominantnog medijskog prezentiranja istospolnog roditeljstva.

Njegove kritike nisu ograničene samo na lgbt pokret, nego općenito na sve seksualne radikale. Svaka (tradicionalna) obitelj ima svojih nesavršenosti, ali "istospolno roditeljstvo" institucionalizira nepravdu prema djeci, oduzima im se ili otac ili majka. Više njegovih eseja možete pročitatio vdje, a na istoj stranici možete pročitati i Breaking the Silence: Redefining Marriage Hurts Women Like Me - and Our Children– priču jedne žene koju je napustio muž kako bi živio sa svojim novim partnerom. Dijele skrbništvo nad djecom, a to je dovelo do toga da je imala prilike u medijima čitati pohvale novoj obitelji koju čine njen bivši muž s partnerom te njena djeca koja su uključena u lgbt aktivizam. S obzirom da je progovorila protiv toga osjetila je standardne posljedice sukobljavanja s lgbt aktivistima.

U raspravama oko "istospolnog roditeljstva" često možete čuti apeliranja na istraživanja – iako također možete čuti iste ljude da svatko ima "pravo" na dijete, i da istraživanja ništa ne znači, stvar je principa da svakome tko izrazi želju moramo omogućiti da dobije dijete na koji god on to način želi. Ali kako mjerimo uspješnost roditeljstva, ili uspješnost životnih ishoda djeteta? (Mogu li uopće "društveni znanstvenici" mjeriti uspjehe i utjecaj ako prvo nisu postavili i odredili željene ciljeve - koji očito nisu dio tih istih znanosti?) Dvije bogate obrazovane lezbijke odgoje dijete koje ima dobre ocjene u školi, je li to dokaz da je "istospolno roditeljstvo" dobra stvar? Djeca siromašnih i manje obrazovanih prolaze u prosjeku lošije u školama. Što nam takve informacije govore o životu kakvim bi trebali živjeti i vrijednostima koje bi trebali promovirati u društvu? Ako ignoriramo sve ostalo i zadržimo se samo na istraživanjima, možete li kvantificirati vrijednost majčinstva i vrijednost očinstva, i usporediti je s nekim drugim parametrom – mijenjam majku za 0,3 viši prosjek u školi i x% veću šansu alkoholizma u starijoj dobi, ili tako nešto.

Već desetljećima znamo da je djeci najbolje kada žive sa biološkim roditeljima koji su u dugotrajnoj vezi. (Znamo to stoljećima, ali "društvene znanosti" su kroz desetljeća uspjele prikupiti dokaze, iako su prethodno "društveni znanstvenici" - premoćnom većinom ljevičari – tvrdili da takve stvari nisu bitne.) Sada kada znamo bolje, jesu li sva ta istraživanja potaknula društvenjake da se zalažu za tradicionalnu obitelj? Regnerusovu studiju su napadali jer tvrde da rezultati ne pokazuju problem s "istospolnim roditeljstvom" nego s raspadom obitelji. Ako i prihvatimo tu kritiku, znači da su liberali napokon priznali barem nešto, sigurno će sada početi promovirati (tradicionalno) roditeljstvo oca i majke unutar dugotrajne veze...

D2: Što žele masovni mediji?

Reakcionarniji komentatori smatraju da je (masovni) "medij poruka", odnosno masovni mediji sami po sebi unapređuju ljevičarske agende. Ponekad će konzervativci ishodovati koju pobjedu, ali sama činjenica da sve gubi na važnosti, odnosno da mediji predstavljaju evaluativni okvir svih vrijednosti pomiče cijelo društvo tamo gdje ga žele ljevičari. (I ne radi se o nekom cilju kojeg možete postići nego trajnoj dekonstrukciji– nova ljevica uništava staru, itd.)

Cilj opravdava sredstvo. Oni koji su oduvijek željeli uništiti brak, i koji su promovirali tekovine seksualne revolucije, odjednom se zalažu za "bračnu jednakost" odnosno "istospolni brak" – istodobno tvrdeći da se ne radi o nikakvoj promjeni. Zašto je pitanje istospolnog braka toliko bitno medijima? BGC u svojim promišljanjima o medijima objašnjava;

"Zato jer masovni mediji tako funkcioniraju. Kada su shvatili da ideja "istospolnog braka" [ssm] izaziva snažan otpor tradicionalista; njihov otpor je shvaćen kao dokaz da bi SSM naštetio tradicionalnim vrijednostima i života, a to znači da je to pitanje prikladno za podršku masovnih medija. 

Zbog toga Ljevica pojačava svoju podršku SSM-u, pozitivno ga prikazuje mnogobrojnim medijskim kanalima (u dramama, sapunicama, filmovima, romanima, polemičkom novinarstvu, novinskim izvješćima); a prikaz otpora SSM-u je ograničeno na glupe, lude i ispunjene mržnjom. 

To se nastavilo sve dok ono što je u povijesnim pojmovima ultraradikalna, neviđena politika s potencijalom subverzivne štete, nije prvo normalizirana, a zatim i postala pozitivno dobra stvar; stoga smo došli do toga da je u manje od jedne generacije pitanje SSM-a prošlo put od rubne, ekscentrične, ridukulozne, nezamislive stvari do - fait accompli. [gotove stvari]."

Koliko je BGC općenito u pravu što se tiče masovnih medija? Ne znam. Teško je odrediti što pokreće i kamo se kreću masovni mediji, ako je takvo što uopće i moguće. (Čini se izglednim da ovakve brze promjene ne bi bile moguće bez medija.) Isto tako, teško je odrediti što pokreće i kamo se kreće Ljevica, odnosno ponuditi neko jednostavno sveoubuhvatno objašnjenje.

Koji god motivi zagovaratelja lgbttqqfagpbdsm agende bili - odbijanje da u svome životu pokažu suzdržanost, lažno suosjećanje, interesi, konformizam ili tek intelektualna pogreška – to ne mijenja činjenicu da se radi o (modernom) ludilu u kakvo su ljudi inače skloni upadati.

Ipak, od prirode se ne može stalno bježati, nakon nekog vremena mora doći do povratka trajnim vrijednostima.

Inače, na blogu sam spominjao već više puta povezane teme, npr. kategorija istospolni brakovi (2.dio, 3. dio, ).

Pornografija - i otuđenje koje pornografija je

Pornografija je fantazija koja nastoji da je se ispuni. Također se radi o fantaziji koja je nedostižna. Po definiciji mora dovesti do očaja.

Ali pretpostavimo za trenutak da je moguće ostvariti fantaziju, i da bi je željeli ukoliko bi je postigli. Pretpostavimo da žene postanu hiper-seksualni automati, koji govore samo između preljuba. Pretpostavimo da bi stvarno mogli biti privučeni ženi koja bi kopulirala sa bilo kojim živim biće u prostoriji. Pretpostavimo da se ne bi počeli drogirati kako bi mogli živjeti sami sa sobom. Pretpostavimo da bi se scene naglo mijenjale nakon klimaksa, a vi ne bi bili suočeni s tim groznim "što sad"? Pretpostavimo da je onanizam sve što ste ikada željeli. Pretpostavite da vam žene ne bi zamjerili ili da vas ne bi mrzile što ih izlažete svakoj vrsti akrobatske novotarije. Pretpostavite da nikada ne bi začeli dijete.

Živite li u svojoj fantaziji? Ne. Nešto nedostaje. Čak i u ovom stanju, što ste vi? Izvođač. Radite ono što ste vidjeli: vi glumite. To je vaša predstava. Niste zaljubljeni nego se na pozornici. Ja koje kopulira je netko koga promatrate i prosuđujete, ocjenjujete njegovu izvedbu, divite se njegovo snazi, bojite se njegova neuspjeha. Žena nije vaša ljubavnica, nego vaša publika, a vaša porno persona je sama na pozornici. Vaše pravo Ja gleda s balkona; sitničavi kritičar, otuđen i sam.

Prilagođeno prema Porn and alienation Porn is, J. Chastek

***

Veliki postotak mladih, pokazuju američka istraživanja, želi jednoga dana brak, odnosno nadaju se pronaći osobu s kojom će živjeti bračni život sa svime što je to tradicionalno podrazumijevalo – i što bi trebalo podrazumijevati. Ipak, ti isti mladi (konkretno se radilo o američkim studenticama), sudjeluju u kulturi neobveznih i gotovo nasumičnih spolnih odnosa, tzv. hook-up kultura.

Vidite li problem? S jedne strane mlade djevojke nadaju se jednoga dana obiteljskom životu, ali s druge nemaju ništa protiv niza beznačajnih pijanih odnosa s bilo kime. Je li to najbolji način za odgajanje svojih osjećaja, priprava za zreli odnos s drugom osobom? Slično tome, mislite li stvarno da pornografija nema nikakvog (negativnog) utjecaja na vas?

***

U nastavku još jedno promišljanje s istog bloga;

"Pornografija nema radnju. Ne mislim da ona slučajno nema radnju (što možda je ili nije točno) nego da je radnja nešto potpuno nebitno, čak i proturiječno za nju. Sjećam se oglasa na jednoj stranici o športu "gledaj tri sata filmova za odrasle za dvadeset dolara!" Dočarava vam se slika prodavatelja koji mjeri metre filma poput tkanine ili užeta te ga zatim odreže na željenoj duljini. Gdje krećete ili završavate nema nikakvu vrijednost, nije ni bitno koliko različitih rola će povezati zajedno. Očito, druge filmove ne bi mogli prodavati tako što bi nasumično odrezali radnju. [...]

Tvrdim da izdvajanje seksa iz života što pronalazimo kod pornografije, odnosno činjenica da ne postoji radnja (ili što je protiv radnje), uči nas promatrati seks nečim odvojenim od života. Vidimo ga onako kako ne može postojati, stoga se ne može jasno manifestirati kao dobar ili zao."

The plotlessness of porn

***

Scruton je održao predavanje "On the abuse of sex" (24min) na konferenciji koja se bavila pornografijom. (Ostala predavnaja možete pogledati na vimeo kanalu.) 

Za one koji neće pogledati predavanje prenosim kratki sadržaj;

Na početku nabraja moderne mitove o seksualnoj želji koji utječu na rasprave o ovoj temi. Prvi mit je da je seksualna želja samo jedna od želja. Ona se javlja u seksualnom organu – nema odnos s drugom osobom, odnosno ona služi samo za zadovoljavanje. Drugi mit je povezan s mitologijom dobrog seksa, odnosno mit da je važan intezitet i trajanje. Treći mit je da seksualnu želju potrebno izraziti, sve ostalo bi bilo psihološki štetno. Povezano s time je da nema seksualnih perverzija, svaku želju treba ostvariti. Iz svega navedenoga slijedi da emocije poput stida, krivnje i gađenja predstavljaju štetne emocije. Prema takvom razmišljanju, potrebno je osmisliti seksualni odgoj koji će zapravo biti učenje kako se osloboditi takvih osjećaja. Prihvaćanje modernih mitova rezultira prihvaćanjem pornografije.

Potrebno je prepoznati te mitove, odnosno potrebno nam je ispravno poimanje seksualne želje kako bi mogli govoriti i o pornografiji. Bitno je poimanje Osobe (eng. person), poimanje Sebstva i Drugog. Imamo prava, dužnosti, razmišljamo o budućnosti i prošlosti, samosvjesni smo – životinje nisu osobe. Seksualna želja ima izvor u životinjskome ali nju preuzima Ja, ona je želja među-osobama...

Konkretno o pornografiji [21:43]: Pornografija je realizacija tih modernih mitova, nema pravog objekta želje, nego samo fantazija; pornografija izaziva naviku, iskrivljuje užitak i način njegova postizanja; Seks je reduciran na seksualne organe; Pornografija oštećuje kapacitet osobe da bude osoba, oštećuje njen odnos s drugima; Pornografija ne oštećuje samo veze i brakove, nego i samu sposobnost da stupate u njih; jedino što preostaje je fantazija.

Već sam objavio jedan njegov esej; Scrutonov vodič kroz filozofiju: seks (Preporučam pročitati da bi bolje shvatili ono o čemu govori Scruton. Općenito, da bi shvatili što je pogrešno s pornografijom potrebno je shvatiti što je pogrešno sa slikom seksa koju ona prikazuje, odnosno kontekst i način komuniciranja istog. Inače, ne mislim da je Scrutonov pristup potpuno ispravan, ali to je već druga tema.)

Relevantni za ovu temu su i raniji postovi; Mogli li puke misli biti moralno pogrešne?, Scruton o erotskim osjećajima i kulturi, Kako izgleda suvremena seksualna etika?, Seksualna Revolucija - bilo kuda seks svuda [1/2] (i 2. dio), O Kinseyizmu i Kinseyu - američkom Lišenku, William Buckley i Hugh Hefner o filozofiji Playboya, Seksualna politika, prirodno i normalno, Ako niste religiozni, onda ste ovisnik o seksu - BGC, Kontracepcija i čednost – G.E.M. Anscombe, Vratite stigmu... 

"Sveprisutnost seksualnih slika i napasti uništava i nevinost djetinjstva i odgovornost odraslog života"

R. Scruton

***

Pretpostavljam da će netko zahtijevati "znanstvene" dokaze o štetnosti. Pa, postoje znanstvene studije koje proučavaju utjecaj na mozak, pojavu "ovisnosti" koja rezultira željom za "jačim" dozama i slično. Osim toga, postoje i online okupljališta većeg broja ljudi koji su u svome životu prepoznali negativne učinke; pokušavaju prestati konzumirati, ako je to ispravna riječ, pornografske sadržaje. U tome su potaknuti različitim motivima, a neki od njih nisu toliko plemeniti: primjerice osjetili su fizičke posljedice što ih onda ometa u pokušajima življenja raskalašena života.

Ali čini se kako bi utjecaj pornografije, odnosno njene negativne posljedice trebale biti jasne i bez snimanja mozga. Današnji dvanaestogodišnjaci mogu vidjeti više golih žena na svom mobitelu tijekom deset minuta nego što je većina odraslih muškaraca u povijesti vidjelo tijekom cijelog svog života. Također, mogu vidjeti žene koje čini ono što većina muškaraca nikada ne bi mogla ni zamisliti, a kamo li svjedočiti. I sve to bez ikakvih posljedica?

Sve to ne samo da podriva obiteljske odnose, te izlaže djecu i mlade seksualnoj predaciji, nego i uništava kapacitet za odnose ispunjene ljubavlju. Ipak, to neće omesti one koji brane pornografiju, često možete čuti i pročitati umirujuće riječi za ženu koja se osjeća izdanom jer njen muž radije provodi vrijeme gledajući nepoznate žene, ili za roditelje koji su šokirani video snimkama koje kruže mobitelima mladih; ili za mladiće koji osjećaju da je nešto pogrešno u tome što gledaju i rade. Istraživanja pokazuju – nije li sjajno kada postoje istraživanja – da muškarci koji redovito gledaju pornografiju u većem postotku, u usporedbi s onima koji ne gledaju, smatraju primjerice da je brak "zastarjela institucija"; također su prisutna i druga slična razmišljanja o spolnom moralu. Istraživanja također pokazuju da je u velikom broj razvoda uključen i problem pornografije - izgleda da rivalstvo kojeg ona unosi nije uvijek dobrodošlo u braku.

Radi li se samo o korelaciji? Pa, teško je vjerovati da svakodnevno konzumiranje pornografije nema nikakvog utjecaja. Pogotovo kada počinje od djetinjstva, odnosno kada prati razvoj čovjeka, izloženost takvim materijalima sigurno mijenja sliku i doživljaj svijeta. Mobiteli i aparati su danas sveprisutni, ali teško je vjerovati da je kroz povijest glavna brana obnaženog snimanja kod djevojaka, odnosno parova, bio nedostatak kamere. (Tu dolazi do izražaja ono o čemu je govorio Scruton - nedostatak stida, odnosno uklanjanje "negativnih" emocija iz područja spolnosti.)

Sjećam se priče jednog djeda čija je unuka snimala pornografske filmove, ušla je u svijet droge i na kraju se predozirala te je pronađena mrtva u kontejneru za smeće. Djed je bio šokiran i rastužen jer je znao da muškarci još uvijek negdje gledaju njene snimke. Iako takve priče mogu potaknuti nekoga na razmišljanje o tome što, odnosno koga, stvarno gledaju, mnogi se neće nimalo zabrinuti jer danas nije teško pronaći muškarce i žene koje snimaju takve materijale samo iz svog egzibicionizma, ili u slučajevima popularnih ličnosti, dodatne promocije.

Liberali će također ponekad kritizirati pornografiju, ali nažalost, često se radi o kritici koja zapravo nema veze s pornografijom, primjerice određene feministice će prigovarati prikazu odnosa spolova, odnosno poziciji žena - ali takva analiza je moguća za svaku vrstu aktivnosti, nema ništa posebno kod pornografije. (Neke druge feministice će pak hvaliti pornografiju, što god da prikazuje, jer time žena preuzima kontrolu, bori se protiv patrijarhalnog društva i što sve već ne.)

Jedna liberalna američka autorica zabrinuta "hook up" kulturom, pohvaljuje organizacije tradicionalnih studenata koji prepoznaju problem, ali su joj njihovi stavovi neprihvatljivi je se prema njoj radi o "desničarskom heterosekstičkog antigay učenju". Svaki argument tradicionalista protiv "hook up" kulture ili pornografije, koliko god bio ozbiljan, promišljen i racionalan će se odbaciti kao "desničarska vjerska politika."

Što reći onima koji negiraju negativne posljedice pornografije? Pa, ne znam u što ćete ih uvjeriti, ali često je njihovo ponašanje i rezoniranje samo dodatan dokaz štetnosti iste. (Primjerice, jedna mlada studentica nas je nedavno uvjeravala da pornografija nije štetna [za djecu] jer ona uživa u pornografiji – iako nije dijete vjerojatno se tako doživljava. Ispričala je na predavanju pred svojim kolegama, pred profesorima i pred kamerama javnih televizija kako ona gleda te filmove te zatim sa svojim partnerom pokušava oponašati ono što je vidjela, a jedino što je u tome sprečava, prema njenom vlastitom priznanju, su njena fizička ograničenja.)

Iskoristit ćemo jednu nekoć popularnu seriju za ilustraciju utjecaja pornografije. Isječak iz serije možete pogledati ovdje - Friends - Joey and Chandler with the free porn!. U njoj, dvojica mladića otkrivaju besplatan kanal sa pornografskim sadržajem te provode nekoliko dana upijajući sadržaj koji im se nudi; uskoro [03:43] shvaćaju da je ono što su gledali imalo utjecaja na njihovo razmišljanje prilikom obavljanja svakodnevnih zadataka. Radi se o humorističnoj seriji tako da je sve iskarikirano radi efekta, ali kod onih onih koji upijaju takav sadržaj stvarno dolazi do drugačijih očekivanja - očito, promjena nije tako direktna i očita, i nije kod svih u istoj mjeri. (Zapravo efekt nije iskarikiran u slučajevima težih ovisnosti, možete pročitati iskustva ljudi koji su počeli stalno imati takve scenarije u glavi.)

Iako bi mogli zaključiti da je pornografija problem mladića odnosno muškaraca, sve više djevojaka se prepušta gledanju iste; uz već odavno prisutno čitanje priča erotske tematike – nešto što je zadnjih godina postalo sveprisutno, čak i ekranizirano. (Inače, već spomenuta serija se osvrnula i na taj fenomen - Friends - Rachel's Dirty Book) .

Naravno, postoji još puno toga problematičnog s pornografijom odnosno pornografskom kulturom koja nas okružuje, ali ovaj post nije zamišljen kao iscrpna analiza, samo par komentara koji  možda niti ne dotiču srž problema.

***

Dakle, što reći o pornografiji? Možemo govoriti o seksualiziranom svijetu u kojem odrastaju mladi, pogrešnom odgoju karaktera koji dovodi to propadanja veza; o nestabilnim brakovima u kojima žene brinu jer se ne mogu "natjecati" sa konkurencijom koju muž dovodi u njihov odnos; možemo govoriti o različitim estetskim prigovorima i duhovnoj propasti do koje konzumiranje dovodi, čak i fizičkim problemima u slučajevima onih korisnika koji su se zasitili sadržajem poput laboratorijskih štakora koji ovisni o užitku ne mogu prestati stiskati tipku koja donosi novu – jaču i ekstremniju - dozu; možemo govoriti općenito o instrumentalizaciji seksa koja transformirajući razmišljanja u konačnici transformira i seksualna iskustva i želju, o pretvaranju nečega što je namjenjeno povezivanju muškarca i žene (i stvaranju nove generacije) u beznačajno osamljeno iskustvo itd...

Ipak, zaključke do kojih dolazite istražujući utjecaj pornografije u svijetlu ispravnog shvaćanja seksualne želje, najbolje možemo izraziti Davilnim riječima; Programi koji se označuju "za odrasle" nisu za odrasle umove; a sposobnost konzumiranja pornografije je distinktivna karakteristika imbecila.

Budziszewski o Liberalizmu Desnice

U zanimljive vode skrenuo je razgovor s nekoliko živopisnim studenata političke filozofije koji vole, ili su mislili da vole, autonomiju i slobodna tržišta. 

Sugerirao sam da institucije poput republike i slobodnog tržišta ne mogu ispravno funkcionirati bez vrlina.

Entuzijastično su se složili.

Sugerirao sam da te institucije ne mogu same sebi pružiti vrline – moraju doći odnekud.

Poput škola? Pitali su.

Ne, sugerirao sam, škole ne mogu kompenzirati neuređene obitelji. U najboljem slučaju ojačavaju pouke onih dobrih.

Nakon što su razmislili o tome, još jednom su se složili.

A obitelji, sugerirao sam, neće bit zdrave osim ako Mama i Tata ne ostanu vjerni jedno drugome

Točno! Točno!

A to se neće dogoditi osim ako ne napustimo ideju da je seks zabava nepovezana s novim naraštajem.

Mrtva tišina.

J.Budziszewski, Libertarianism as the Liberalism of the Right

---

Tijekom sljedećih sto godina, pitanje za one koji vole slobodu je možemo li preživjeti najpodmuklije napade iznutra, napade onih koji potkopavaju vrline našeg naroda, koji obavljao posao Oca Laži. "Ne postoji istina", uče čak i najmlađe. "Istina je ropstvo. Vjeruj ono što ti se čini ispravnim. Postoji istina koliko i pojedinaca. Slijedi svoje osjećaje. Radi što želiš. Pronađi sebe. Čini ono što ti je ugodno." Oni koji tako govore pripremaju zatovore dvadesetprvog stoljeća. Rade posao tiranina.

Michael Novak

Četiri reformatora

Četiri reformatora našla su se ispod drveta. Svi su se složiti da je svijet potrebno promijeniti.

"Moramo ukinuti vlasništvo", rekao je prvi.

"Moramo ukinuti brak", rekao je drugi.

"Moramo ukinuti Boga", rekao je treći.

"Volio bih kada bi mogli ukinuti rad", rekao je četvrti.

"Moramo se pozabaviti praktičnim stvarima", rekao je prvi. "Prva stvar je svesti sve ljude na istu razinu."

"Prva stvar je", rekao je drugi, "dati slobodu spolovima".

"Prva stvar je", rekao je treći "pronaći način kako to postići."

"Prva stvar je, "rekao je prvi, "ukinuti Bibliju."

"Prva stvar je", rekao je drugi "ukinuti zakone."

"Prva stvar je ", rekao je treći, "ukinuti čovječanstvo."

R.L. Stevenson

O redu i slobodi – R. Kirk

Russell Kirk u eseju The Tension of Order & Freedom in the University, piše o odnosu slobode i reda. Prenosim nekoliko razmišljanja;

[...] Ako veliki problemi našeg vremena uče išta čovječanstvo, onda je to da sada trebamo prepoznati kako istinska sloboda ne može izdržati u društvu koje negira transcendentni poredak. Sveučilišta koja ismijavaju zahtjeve transcendentnog ostaju bez intelektualne koherentnosti - i bez istinske intelektualne slobode.

[...] U ovim završnim desetljećima dvadesetog stoljeća, kada je većina svijeta podložena proizvoljnoj dominaciji, hitna je zadaća sveučilišta obnoviti shvaćanje izvora slobode. Čak i među ljudima koji se vole hvaliti svojom slobodom, ona može biti izgubljena u trenutku prividnog trijumfa. Stanite na atenskoj Akropoli ili rimskom Kapitoliju i pogledajte ruševine. Materijalna raskoš tih društava je bila na vrhuncu nekoliko trenutaka prije kolapsa vjere i slobode. U ime demokracije, u ime jednakosti, u ime društvene pravde, moguće je brzinski srušiti pravi red, pravdu i slobodu moderne civilizacije.

[...] Svako pravo je povezano s dužnošću, svaka sloboda ima odgovarajuću odgovornost; i ne može postojati istinska sloboda osim ako također ne postoji istinski red, u moralnoj sferi i društvenoj sferi.

Želim reći ovo: U svakom pravednom društvu, postoji zdrava napetost između zahtijeva reda i zahtijeva slobode. Kada je ta napetost dobro održavana , moguće je postići velim dijelom pravdu. Ovo jednostavno shvaćanje je Burkeov glavni doprinos političkoj teoriji, a pokušaj da postignete takvu tenziju odnosno ravnotežu je glavni problem moderne praktične politike.

Red, u moralnoj sferi, je realizacija skupa transcendentnih normi – hijerarhije normi ili standarda – koje daju smisao egzistenciji i koje motiviraju ponašanje. Red, u društvu, je skladno uređenje klasa i funkcija, štiti pravdu, održava dobrovoljni pristanak zakonu, i osigurava da smo svi sigurni zajedno. Iako ne može postojati sloboda bez reda, u određenom smislu uvijek postoji sukob između zahtijeva reda i zahtijeva slobode. Često taj sukob opisujemo kao natjecanje između želja za slobodom i želja za sigurnošću.

Suvremeni tehnološki razvoj i suvremena masovna demokracija su osnažile taj sukob. Predsjednik Washington je primjetio da "pojedinci koji ulaze u društvo moraju predati dio svoje slobode kako bi očuvali ostatak." Ipak, u današnje vrijeme zagorovnici određenih ideologija nastavljaju tražiti apsolutnu sigurnost, apsolutni red; ili aposolutnu slobodu, moć nametanja ega prkoseći svim konvencijama.

[...] Zanimljivo, trenutno se Millovim argumentima koriste osobe koje tvrde da vjeruju u apsolutnu slobodu koju nijedno društvo nikada nije bilo u stanju postići – živimo u razdoblju koje zahtijeva najviši stupanj suradnje ... Takvo korištenje Millovih djela – ili onih drugačije vrste filozofa, Jean-Jacques Rousseaua – možete naići među entuzijastima Nove Ljevice, ali i među nekim fanaticima "libertarijanske" Desnice. Neke od tih osoba – neobično arhaični u svojim razmišljanjima iako se ponose svojom "relevantnošću" – su stari Benthamski liberali, predani ekonomskom individualizmu ... ; a drugi su (zlokobniji) novi kolektivistički liberali, žele sve dobiti od države, ali inzistiraju da ništa ne duguju zauzvrat – čak niti lojalnost.

[...] U misli Milla i njegovih učenika, manjkavo je, razumijevanje principa reda. Prvo, svaka koherentna i korisna sloboda, sigurno mora imati sankcije moralnog reda: mora se pozivati na doktrine, religioznog podrijetla, koje uspostavljaju hijerarhiju vrijednosti i postavljaju granice egu. Drugo, svaka koherentna i korisna sloboda mora poznavati smjernice društvenog reda: Mora se slagati s vladavinom prava, redovnom u svom djelovanju, koja prepoznaje i provodi propisana prava, štiti manjinu od većine, i većinu od manjina, i koja daje značenje pojmu ljudskog dostojanstva.

[...] Moramo osvježiti shvaćanje "slobode" čak i među učenima, ili možda upravno među učenima; Jer puno ljudi, uključujući profesore, kada koriste riječ "sloboda", koriste je u onom značenju Francuskih revolucionara: sloboda od tradicije, sloboda od uspostavljenih socijalnih institucija, sloboda od vjerske doktrine, od propisanih dužnosti.

[...] Santayana je to nazivao "sloboda od posljedica slobode," miješanje nihilizma s oslobođenjem. ... treba usmjeriti svoje talente prema koncentraciji, rekonstrukciji našeg moralnog i društvenog naslijeđa. Ovo nije vrijeme za anarhičnu slobodu nego za uređenu slobodu.

[...] Osobnu slobodu se mora pronaći unutar moralnog poretka. Javnu slobodu se mora pronaći unutar ispravno održavanog društvenog reda; mora biti proizvod zajedničkog povijesnog iskustva, običaja, konvencija. Živimo u vremenu koje, koliko god to bilo dobro ili loše, ovisi o najvišem stupnju suradnje i discipline ikada poznato civilizaciji. Naša ekonomija, sama naša politička struktura, možda ne može podnijeti stalni trijumf "apsolutne slobode" pojedinca kakvu su propovijedali Lamartine i drugi politički entuzijasti devetnaestog stoljeća. Kao što je Shone Weil rekao; "Red je prva potreba od svih."

[...]

PS

Stari liberali imali su moralnu viziju čovjeka koja je bila pod velikim utjecajem biblijske vjere, s vremenom je taj utjecaj popustio, a utilitarizam i pragmatizam sve više počinju određivati modernu misao. Izgubljeno je istinsko shvaćanje slobode, te povezanost slobode i vrlina.

Scruton objašnjava (u Prvi val sekularizacije);

Pojedinci mogu izgubiti svoju vjeru unutar konteksta religiozne zajednice, ali i dalje nastavljaju nastanjivati zajednički Lebenswelt, promatrati svijet označen običajima, institucijama i percepcijama koje su naslijeđe religije. Tome svjedočimo u djelima sekularista devetnaestog stoljeća, poput Johna Stuarta Milla, Julesa Micheleta ili Henrya Thoreau. Njihov svijet nosi pečat zajedničke religije; ljudska forma za njih je još uvijek božanska; slobodni pojedinac još uvijek sjaji u njihovu svijetu s više od zemaljskim sjajem, a prikriveni cilj njihovih zapisa je oplemeniti ljudsko stanje. Takvi pisci nisu iskusili gubitak vjere kao gubitak jer u vrlo stvarnom smislu oni nisu izgubili religiju. Odbacili su različite metafizičke ideje i doktrine, ali su još uvijek nastanjivali svijet kojeg je vjera načinila – svijet sigurnih predanja, svijet braka i ljubavi, sahrana i krštenja, stvarne prisutnosti u običnim životima i uzvišene vizije u umjetnosti. Njihov svijet, poput Arnoldova i Wagnerova, bio je svijet u kojem je sveto, zabranjeno i sakramentalno bilo općeprepoznato i društveno podržano.

Stariji postovi; Nije na prodaju, Scruton o Millu i liberalizmu i Utilitarizam - citati.

---

Oni koji zagovaraju odbacivanje religije, i to često zbog naturalizma odnosno posebno scijentizma, nisu u stanju shvatiti što to zapravo znači - Scijentizam i moral. 

Vallicella objašnjava (u Naturalizam i psihologiziranje);

Ljudi koji se drže naturalističkog stava te negiraju bilo koju svrhu van svrhe koju mi individualno i kolektivno projeciramo, a ipak doživljavaju svoje živote kao smislene i svrhovite, možda jednostavno ne usvajaju praktične posljedice svoje vlastite teorije. Može biti da nisu egzistencijalno usvojili ili pravilno internalizirali svoju teoriju. Njihova teorija je u suprotnosti njihovoj praksi, ali s obzirom da oni ili ne shvaćaju potpuno vlastitu teoriju ili je ne pokušavaju živjeti, nikada nisu svjesni te kontradikcije.

Jedan stariji post Bezbožni moral? Zašto je judeo-kršćanstvo potrebno za ljudska prava.