Ako i mogu sa svoje strane postati otac, "stati na mjesto svojega oca" i obazirući se na njega, na kraju razumijeti svoj – nenaplativ, ali na vlastito dijete prenosiv – "dug", ja ne mogu postati žena.
Naravno, mogu postati trans ili queer. Mogu se i feminizirati. No biti žena suprotnost je feminiziranju jer, u pravom slučaju, riječ je o fizičkom daru koji se treba primiti unutar moralnog razvoja, a u drugom slučaju, riječ je o moralnom zastranjenju unutar jedne umjetne tvorevine. Zbog te neizvornosti, feminizirani može naglastiti neke crte ženskosti, više od same žene (golema prsa, istaknuti obline, skakutati na visokim petama, uvijati bokovima, ponašati se mušičavo, krhko, ljupko, itd.) Ali žena nije zbroj ženskih obilježja, pa onaj koji ih nasilno pokušava oponašati, može samo napraviti karikaturu, ne ženu.
Paradoksalno, upravo gays koriste većinu stereotipa s obzirom na ženskost, jer se ženskost koju oni žele predstaviti ne temelji na biću, nego na idealu. Za muža koji sam ja nema – ili više nema – idealno ženskoga, nego postoji stvarna žena, u svakidašnjici, koja me neprekidno vraća u stvarnost, u smislu da nadvisuje i raskrinkava sve moje projekcije.
