Devetnaestogodišnja Roxane Mourque studira kozmetologiju. Vidim je kako sjedi u ekspresnome vlaku Paris – Caen i čita časopis. Esprit femme (Ženski duh), tako se zove taj časopis. Upućuje li ime tog časopisa na Blaženu djevicu, koja je Žena Apokalipse i zaručnica Duha Svetoga? Putena plavuša na naslovnici toliko je našminkana, dekolte joj je toliko dubok da se na njoj već na prvi pogled nazire metafizička tjeskoba. Treba li taj časopis površnim ženama davati duboke savjete? Naslovi me razuvjeravaju. Prvi naslov sve nade usmjerava prema veličanstvenu cilju: "smršavjeti bez napora zahvaljujući glikemijskom indeksu", odnosno izgubiti kilograme prije prženja na plaži. Drugi naslov, smješten nešto niže na naslovnici, najavljuje dosje o "novim tajnama sreće" te odmah objavljuje kako ono što nas čini sretnima sasvim sigurno nisu djeca. Zapravo, ti se maleni rađaju samo kako biste se udebljali i zbogom četiri kilograma manje. Samo placenta teži dva kilograma.
Volio bih znati koje su to tajne tako tajne da se iznose na sjajnu papiru časopisa tako velike naklade. Roxane se zaustavila na stranici na kojoj piše: "Djeca, izvor radosti? Pogrešno, megapogrešno, izjavljuju psiholozi. Prisutnost djece doprinosi slabljenju osjećaja blagostanja koji je u partnerskome odnosu bio prisutan prije rođenja prvog djeteta." Što je onda potrebno kako bismo uspjeli u životu i pronašli radosti? Odgovor je jasan: jesti banane, koje potiču stvaranje serotonina, ali i jagode, koje su prepune antioksidansa, čokoladnu kremu, koja oslobađa endorfin. Preporučuje se i spolni odnos, ali ne zato što bi bio otvorenost za novi život, nego zato što "smanjuje napetost i djeluje poput prirodnoga sredstava za smirenje". Ne treba ignorirati ni druge sastojke želimo li doživjeti potpun procvat: "brbljati s prijateljicma o svemu i ničemu", "imati mačku koju možete milovati", "počastiti se cvijećem ili imati cvijeće na balkonu", "kupiti si nove cipele", očito. To su blaženstva ovoga stoljeća. No dobro je i "moliti i osluškivati božansko" zato što vjerske prakse "povećaju količinu pozitivnih emocija i unose svjetlost u naše svakodnevni život". Koje su to bile pozitivne emocije Krista na križu? Kakvo li je bilo blagostanje rabija Akive kada su mu usijanim češljevima derali kožu? Kakva je svjetlost prodrla u život Al. Hallaja kojega su vlasti prvo bičevale, a zatim objesile u Bagdadu? Časopis nam se odgovara na ta pitanja. Časopis, međutim, u drugome članku precizira kako je četvrtina žena kušala "predivan užitak što ga omogućava kamasutra" te kako je trećina ispitanika tijekom spolnog odnosa gledala pornografski film, što ukazuje na činjenicu da to nije problem kako time ne iskačemo iz normi. Postavljamo samo dva pitanja: nije li pritom ipak otežano upavljati daljinskim upravljačem? Ne izlažemo li se pritom riziku da obolimo od divergentnoga strabizma?
I eto što čita djevojka o kojoj govorim. Počinjem žaliti za sovjetskom propagandom. Pritajeni totalitarizam ovakva časopisa nije, međutim iznimka. On samo pojačava onaj televizijskih dnevnika s njihovom aktualnostima koje, pak nikada ne govore o istinski aktualnom: nema debata o besmrtnosti duše, ni riječi o molitvi, ničega o skromnu udovičinu daru i misteriju poljskoga ljiljana. Kao da nemamo duše. Kao da je apsolutno nužno uništiti nam duh kako bismo bili mirniji. Nije tu riječ o bestijalnosti, o ne! Nije čak riječ ni o svođenju čovjeka na biljku. Svaka čast jarcu! Poštovanje prema tikvi! Jarac voli davati život, a tikva se deblja kako bi dala nove tikve. Prepoznajemo njihova savršenstva kojih je u nas sve manje i manje.
Roxane jednoga dana otkriva da je ostala trudna sa svojim dečkom. Deset puta iznova čita rezultate pristigle iz laboratorija. Ono što je trebalo biti sretan događaj ona doživljava kao katastrofu: "Roditelji će me ubiti", izjavljuje ona. To je ubijanje dakako samo slikovit izraz, no njoj je to dovoljno da doslovno ubije činom što ga ona smatra legitimnom obranom. Dobronamjerne joj osobe savjetuju: "Budeš li imala dijete (govore kao da joj još ništa nije u utrobi), možeš se pozdraviti sa studiranjem", ili pak:" Prerano ti je za djecu, trebaš još uživati u mladosti (kao da nema radosti u majčinstvu, kao da se mladost sastoji od obilaženja barova i opijanja)", ili: "Neodgovorna si. To si dokazala time što si zaboravila popiti pilulu i ostala trudna. Nisi u stanju brinuti se ni o sebi samoj, kako ćeš se brinuti o djetetu? (Kao ta to ne znači osuditi je na neodgovornosti, kao da odgovornost ne počiva upravo na činjenici da se prihvate plodovi vlastitih djela....).
Rađa se tako preuranjeno sažaljenje prema tome fetusu: "Bit ću loša majka tom djetetu, spočitavat ću mu činjenicu da zbog njega nisam završila studij i ljutit će se na mene što sam ga željela." Jadna djevojka sjetiti će se tada svojih sati zdravstvenoga odgoja u gimnaziji i "Planiranja obitelji" koje je mladim damama trebalo dokinuti osjećaj grižnje savjesti i hvaliti učinke pilule za dan poslije.
Iz samilosti, dakle, ali i kako bi nastavila studij i jednoga dana radila u laboratoriju koji proizvodi kreme protiv bora i gelove za mršljavanje, Roxane Mourque odlazi na razgovor prije pobačaja i piše motivacijsko pismo, a ginekolog je umiruje široko se osmjehujući. Sloboda koju će time dobiti, kruh koji će si priskrbiti, studij što će ga nastaviti, sve to ostvarit će se zahvaljujući tome ubojstvu. Ne kažem da je kriva: unovačena je u to još od djetinjstva, a i njezina je majka izvršila dva pobačaja. I sam bih dao loš primjer njezinu dečku, dok je bio mlađi: divio mi se kao uzoru dok sam još vodio raskalašeni život u skladu s poročnim vremenima. [...] Što bismo učinili da je jedna od njih ostala trudna i da je u utrobu nosila mojega sina ili kćer? Nisam tada nesumnjivo bio ni dovoljno jak ni lucidan da bih odolio zovu čedomorstva iz sućuti, prekidu života koji se pojavio kao smetnja, a koji se briše definitivnom presudom: "Ionako ne bih bio sretan." Samo izvlačim zaključak. Ginekolog izvlači izravnu zaradu iz uništenih embrija, no svi mi koji smo podupirali ili još uvijek promoviramo pobačaj poput smo barbelita ili štovatelja Moloha: ubijamo vlastitu djecu kako bismo si osigurali blagostanje, kako bismo mogli bolje konzumirati. Bez djeteta manje je briga i veća je kupovna moć za kupnju svih mogućih stvarčica za kojima žudimo. No dok jedemo banane i jagode, dok milujemo svoju mačku, dok si kupujemo nove cipele, to činimo na grbači toga ubijenoga fetusa.
Ozračje našega društva odiše tim minijaturnim stratištima. Struktura iluzija i grijeha uvjerava nas da je čovjekovo mlado prijetnja te kako je moguće izgraditi sreću nasuprot njemu. Ta struktura toliko se ugradila u naše stoljeće da se mnogi ophode kao da su rođeni slijepi te ubojstvo prakticiraju kao da štuju kult ljudske slobode. Kao u Kafkinu procesu, krvnici s cilindrima i u frakovima nevjerojatno su pristojni, pridržavaju se svih pravila lijepa ponašanje pred vratima osuđenika: "Nakon vas", Ne, nakon vas". Ili, pak, kada je riječ o tome kome će pripasti čast da se posluži mesarskim nožem. "vi." - "Ne, molim vas, vi." A osuđenik ih slijedi kao da idu u operu. Tek na kraju, u jami u kojoj su mu doslovno pustili krv pazeći da dobro obave posao, on uzvikuje: "kao pas!".
Napisao sam Roxani da studij nije cilj, nego je sredstvo: "Cilj je", napisao samo joj, "darovati i njegovati život. Ako tvoj studij postane cilj i ako zbog njega počneš prezirati taj dar, onda taj studij postaje studij smrti, a tvoja izvrsnost postaje izvrsnost u truljenju." Meni i mojoj supruzi zatim je odgovorila: "To je moj izbor". Moja je supruga inzistirala. "Riječ je o ljudskom biću, plodu zajednice tebe i tvog dečka. Njegov genetski kod nije kod krokodila ili majmuna. Počinit ćeš homicid, ubojstvo usmjereno protiv mesa tvojega mesa." Preuzimam to na sebe. Draže mi je da ja propatim, nego da njega gledam kako pati. Neželim da pati zato što nije bio željen. Ne želim da trpi slušajući tuđe zamjerke cijeli život." Ovdje se iz altruizma uklanja. Razorna psihologija dobro nas je poučila kakve sve opasnosti vrebaju iz trauma iz djetinjstva, da nam je draže eliminirati dijete, nego imati traumatizirano dijete. Jadni mališan, želimo toliko da uspije, toliko se bojimo da će si upropastiti život... "To bi dijete", nastavlja moja supruga, "mogla dati na usvajanje Mogao bi biti sretan u nekoj drugoj obitelji." Ne, kako bih užasna osoba u tome slučaju bila! Bilo bi nepodnošljivo živjeti sa spoznajom da moje dijete odgaja netko drugi! A što se njega tiče, činjenica da je posvojen ne bi bila dobra za njegovu mentalnu ravnotežu. "Priznajem da nas je bez riječi ostavila takva spremnost. Na sve što joj mogli reći Roxane je neprestano odgovara istom rečenicom : "to je moj izbor," Trebalo je, sukladno ljudskim pravima i zakonu Neiertz, poštovati njezin izbor. Spriječiti takvo ubojstvo krivično je djelo za koje zakon predviđa kaznu u trajanju od dva mjeseca do tri godine zatvora, odnosno novčani iznos od 300 do 4500 eura.
Čestita je djevojka dakle bila prisiljena proždrijeti vlastito dijete. Kako bi se osjećala ugodnije, pobačaj je obavljen pomoću medikamenata u njezinu domu. Velikodušan dekret gospodina Douste-Blazya dopušta da se to odvija baš tako, u toplini obiteljskog doma, onako kako su žene nekoć rađale kod kuće.
PS
Preuzeto ih knjige Kako uspjeti u smrti, autor je F. Hadjadj.
Prenio sam više njegovih razmišljanja na blogu u kategoriji F. Hadjadj. (Ukoliko namjeravate pročitati nešto od njega, knjiga "Kako uspjeti u smrti" je vjerojatno najbolji izbor, potaknula me da pročitam i druge, ali nisu sve ostavile podjednak dojam na mene, iz raznih razloga.)
Ranije objavljeni postovi slične tematike; Mladi ne znaju što bi sa svojim životima, Veze i karijera kao smisao (modernog) života, Imanje cure/dečka i zabava kao smisao života, Zašto imati djecu? itd.
