Protuvjerski raspoloženi polemičari često će se koristiti idejom da kršćanski blagdani i proslave imaju "pogansko podrijetlo", odnosno konkretno da Uskrs nije kršćanski blagdan nego nešto što je kršćanstvo preuzelo od pogana. No, kada preispitamo od kuda dolaze takve teorije dolazimo do zaključka da nemaju nikakvog temelja i da im je podrijetlo u antikatoličkoj retorici. (Naravno, to ne znači da oni koji se toliko vole pozivati na "racionalnost" i "skeptično" razmišljanje neće i dalje takvo što redovito ponavljati.)
Bitno.net je objavio članak o takvim tvrdnjama - Ne, Uskrs nije dobio ime po Ištar i nema podrijetlo u poganskim običajima.
Ne morate biti kršćanin kako biste shvatili neutemeljnost takvih tvrdnji. U nastavku prenosim analizu poganih božanstava koje se navode kao izvor kršćanske proslave Uskrsa. Autor je ateist Tim O'Neill, povjesničar. (Izvorni tekst Easter, Ishtar, Eostre and Eggs, 2017.)
***
Kao što sam spomenuo u svojoj prethodnoj objavi, dvije stvari koje ćemo sigurno vidjeti na internetu povodom Uskrsa su reciklirane verzije zamorne teze "kako Isus nikada nije postojao" i memovi koji nam govore da je "Uskrs zapravo poganski!"
Meme o tome da "Isthar=Easter" [Uskrs] stekla je status internetske činjenice. Ipak, noviji "novi ateisti" su konačno shvatili da su tvrdnje o "Isthar" new age gluposti pa sada preferiraju nešto drugačije(1) verzije (2).
Naravno, u tipično internetskom novo-ateističkom stilu, obje grupe na Facebooku [koje objavljuju takve memove] („No More Make Believe“ i „Philosophical Atheism“) propovijedaju o dokazima, razumu, znanstvenosti i provjeri činjenica, ali zadovoljno objavljuju bilo kakvo smeće ukoliko ima dovoljno anti-kršćansku poruku. Probajmo onda primijeniti malo razuma i pogledati nešto znanstvene literature i provjeriti činjenice te vidjeti kako ovi mali memeovi preživljavaju pred onom vrstom kritičke provjere koju bi navodni „racionalisti“ trebali dosljedno primjenjivati.
Ishtar i Uskrs [eng. Easter]
Još 2013. netko je objavio meme „Ishtar = Easter“ na Facebook stranici Richard Dawkins Foundation for Reason and Science. Otprilike u isto vrijeme netko je to primijetio na samoj stranici zaklade (u objavi koja više ne postoji) i objavio poveznicu na članak u Scientific Americanu koji je prilično slabo pokušao demantirati mem, ali je iznio korisnu stvar: "Posljednjih se godina šire mnoge ovakve ideje kroz dokumentarce i knjige. Mnoge od njih pokušavaju povezati kršćanske tradicije s poganskim. Razumijem razloge iza tih tvrdnji, ali ipak mora postojati povijesni dokaz koji ih podupire."
Provjera činjenica pomoću dokaza? Odlična ideja. Nažalost, 25 odgovora koje je ta objava dobila pokazalo je vrlo malo ili nimalo skeptične analize, a kamoli stvarnih referenci na izvore ili dokaze. Većina komentara jednostavno je ponavljala kako je ideja „vrlo vjerojatna“ ili davala općenite primjedbe o tome kako su „kršćani preuzeli mnoge poganske običaje i vjerovanja“. Bilo je i još luđih doprinosa, poput tipa koji je ustrajao da Uskrs nije izveden iz Ishtar… nego iz božice Izide! Samo je jedan usamljeni komentar bio od nekoga tko se potrudio napraviti „malo jednostavnog googlanja“ i zaključio da Uskrs i „Ishtar“ nemaju nikakve veze, ali taj je komentar potpuno ignoriran. Toliko o provjeri činjenica kod fanova tzv. „Zaklade za razum i znanost“.
Pogledajmo tvrdnje iz memea jednu po jednu:
„Ishtar se izgovara ‘Easter’“ - Ne, ne izgovara se tako. U modernom engleskom izgovara se onako kako izgleda, s „Ish-“ kao prvim slogom. Izvorno akadsko ime glasilo je [...] i vjerojatno se izgovaralo „ISH-tar“ ili možda „EESH-tar“, ali nikako „EAST-er“. Svaka sličnost između izgleda moderne engleske riječi „Ishtar“ i zvuka engleske riječi „Easter“ čisto je slučajna.
„Uskrs je izvorno slavlje Ishtar, asirske i babilonske božice plodnosti i seksa.“ - Suprotno popularnom mišljenju, ideja da su drevna božanstva bila „božanstva nečeg" je simplificirana. Ishtar je bila akadski pandan sumerske božice Inanne i kasnije se identificirala sa semitskom božicom Astarte. Inanna je imala neke veze s plodnošću – bila je povezana s datuljom, vunom, mesom i žitom – ali primarno je bila božica kraljevstva, rata, seksualnosti i planeta Venere. Postoje neki dokazi da je kasniji kult Ishtar uključivao svetu prostituciju, iako je to sporna tvrdnja jer dolazi iz vrlo kasnog Herodotovog izvještaja.
„Njezini simboli (poput jajeta i zeca) bili su i ostali simboli plodnosti i seksa (ili ste stvarno mislili da jaja i zečevi imaju veze s uskrsnućem?).“ - Ishtar je bila povezana s nekoliko simbola, ali „jaje i zec“ nisu među njima (vidi niže o stvarnom podrijetlu tih simbola i tradicija). Njezini simboli bili su zvijezda (obično osmerokraka), lav i vrata.
„Nakon što je Konstantin odlučio kristijanizirati Rimsko Carstvo, Uskrs je promijenjen da predstavlja Isusa.“ - Ova rečenica nema smisla na dvije razine. Prvo, Konstantin nije „odlučio kristijanizirati Rimsko Carstvo“. On se obratio na kršćanstvo 312. (ili je barem tada javno istupio kao kršćanin) i 313. je proglasio toleranciju svih religija, čime je okončao povremena progonstva kršćana u Carstvu. Unatoč tome, nije pokrenuo nikakvu kampanju nametanja kršćanstva Carstvu i barem je isprva zauzeo vanjski neutralan stav prema religiji kako ne bi otuđio još uvijek uglavnom poganske senatorske i viteške slojeve na koje se oslanjao u administraciji. Kasnije je donio edikte kojima je okončao većinu državnog financiranja poganskih kultova i pokušao ograničiti javno pogansko štovanje, iako nije jasno koliko strogo su ti propisi provodeni.
Jedina veza između Konstantina i Uskrsa je sazivanje Prvog nicejskog sabora 325. godine s ciljem rješavanja nekoliko sporova unutar kršćanskih crkava. Dok je glavni problem Sabora bilo rješavanje Arijeve kontroverze o naravi Trojstva, Sabor je donio odluku i o tome kada se treba slaviti Uskrs. To je pitanje već duže vrijeme bilo kontroverzno unutar kršćanstva. Euzebije izvještava da su već 190. godine postojali sporovi oko toga treba li slavlje Isusova uskrsnuća biti usklađeno s židovskom Pashom ili samo nedjeljom, jer se Isus, prema izvještajima, uskrsnuo u nedjelju nakon raspeća. Većina kršćana na zapadu Carstva slavila je Uskrs nedjeljom, dok su na istoku mnoge crkve ostale usklađene sa židovskom Pashom, tako da je taj dan često padao radnim danom. Stoga je Nicejski sabor odredio da se Uskrs uvijek slavi nedjeljom i čini se da je naredio da pada na nedjelju nakon prvog punog mjeseca nakon 21. ožujka.
Očito, sama činjenica da su se kršćani sporili oko toga kada slaviti Uskrs pokazuje da je slavlje Uskrsa postojalo mnogo prije Konstantina. Tvrdnja da je „Uskrs promijenjen da predstavlja Isusa“ (što god to točno značilo) očito je glupost. A jedini razlog što su njihova slavlja Uskrsa bila povezana s proljetnim ekvinocijem jest taj što je to vrijeme židovske Pashe, a Isus je navodno bio pogubljen oko Pashe. Dakle, datum ima čisto kršćansko podrijetlo koje nema nikakve veze s poganskim festivalima (iako je Pasha možda imala prethistorijsko podrijetlo u nekom semitskom proljetnom festivalu). Konačno, nema nikakvih dokaza o bilo kakvoj povezanosti Ishtar s proljetnim ekvinocijem, a kamoli s nedjeljom nakon prvog punog mjeseca nakon 21. ožujka.
Oni koji šire ovaj glupi new age meme „Ishtar = Easter“ također ne objašnjavaju kako je ta riječ nekako preko noći preskočila iz Bliskog istoka sve do Engleske, preskočivši pritom praktički sve ostale kršćanske nacije. Zato, unatoč tome što se blagdan na engleskom govornom području zove „Easter“, u gotovo svim drugim europskim jezicima riječ je o nekoj varijanti grčke riječi Πάσχα:
Francuski: Pâques; Rumunjski: Paşti; Portugalski: Páscoa; Talijanski: Pasqua; Španjolski: Pascua; Ferojski: Páskir; Švedski: Påsk; Islandski: Páskar; Velški: Pasg; Norveški: Påske; Danski: Påske; Nizozemski: Pasen; Ruski: Paskha.
Πάσχα pak potječe od hebrejskog פֶּסַח (Pesach) što znači… Pasha. Samo idiot može gledati ovo i zaključiti da engleska riječ „Easter“ ima bilo kakve veze s imenom drevne akadske božice koja je štovana dva tisućljeća prije prvih govornika engleskog jezika i 4000 kilometara jugoistočno od Engleske. No na internetu ima puno idiota, a nažalost čini se da su neki od njih povezani s Richard Dawkins Foundation for Reason and Science.
Što s božicom Eostre?
Ako Uskrs nema nikakve veze s Ishtar, što je s tvrdnjama da potječe od „poganske božice Eostre“? U drugim memeovima koje Internet novi ateisti nekritički šire, poručuju nam da je to „pravo“ podrijetlo Uskrsa. Navodno je bila „poganska božica svjetla i plodnosti“ i „proljetna božica“ koja je „vraćala život u svijet“. Mnogi online izvori čini se da znaju jako puno o njoj i tvrde da je bila povezana sa zečevima i kunićima („zato Uskršnji zeko, shvaćate?“) i jajima („simboli plodnosti koji nemaju veze sa starim glupim kršćanstvom!“). Sve se to iznosi s uobičajenim internetskim uvjerenjem pa se čini sasvim jasnim da je „Uskrs“ izvorno bio proljetni festival plodnosti te poganske božice. Osim naravno ako se ne potrudite provjeriti izvore svih tih tvrdnji i otkrijete da to uopće nije tako. Zapravo, to je prilično neizvjesno i u velikoj mjeri pogrešno.
Za početak, imamo ukupno jednu jedinu jasnu referencu na bilo koju pogansku božicu po imenu Eostre, i čak je i ta neizvjesna. Nalazi se u ranosrednjovjekovnom kršćanskom djelu koje se bavi onim zamršenim pitanjem izračuna datuma Uskrsa. Godine 725. engleski redovnik i učenjak Beda Časni napisao je De temporum ratione („Računanje vremena“) kako bi pomogao redovnicima izračunati Uskrs, ali je usput detaljno opisao razne kalendarske sustave, dao sažetu povijest Zemlje i, zahvaljujući popularnosti djela, pomogao učvrstiti sustav datiranja prije Krista / poslije Krista kao standardni.
U raspravi o kalendarima daje nam tradicionalna staroengleska imena mjeseci, uz kratak opis svakog. Neka od njegovih etimologija odnose se na poljoprivredne cikluse godine, primjerice Weodmonath (kolovoz) ili „mjesec korova“, ili Thrimilcemonath (svibanj) – „mjesec tri mužnje“, jer su u tom mjesecu krave muzli tri puta na dan zahvaljujući bujnoj proljetnoj travi. Druge se odnose na poganske običaje. Beda kaže da je Halgemonath (rujan) „Sveti mjesec“ jer je bio „mjesec svetih obreda“, vjerojatno povezan s žetvom. I navodi da su dva mjeseca nazvana po božicama – Hrethmonath (ožujak) po Hrêði i Eostremonath (travanj) po našoj Eostre:„Eostremonath ima ime koje se sada prevodi kao Pashalni mjesec, a koje je nekad bilo nazvano po njihovoj božici imenom Eostre, u čiju su čast u tom mjesecu slavili gozbe. Sada to pashalno vrijeme označavaju njezinim imenom, nazivajući radosti novog obreda starinskim imenom starog običaja.“ (Beda, De temporum ratione, XV)
Problem je što nigdje u drugim izvorima nemamo nijednu drugu eksplicitnu referencu na ovu „Eostre“, što je neke znanstvenike navelo na sumnju da takva božica uopće nije postojala i da je Beda jednostavno izmislio božicu Eostre kako bi objasnio nejasno ime mjeseca. Stručnjak za staroengleski jezik Philip A. Shaw se ne slaže s tim. On navodi neka imena mjesta i anglosaksonska osobna imena koja tumači kao reference na tu božicu. U svojoj knjizi Pagan Goddesses in the Early Germanic World: Eostre, Hreda and the Cult of Matrons (2011.) Shaw spominje dva mjesta nazvana „Eastly“ (jedno u Kentu i jedno u Cambridgeshireu) te jedno zvano „Eastrington“ u Yorkshireu. Prva dva tumači kao „okrug“ (gé) Eostre, a potonje kao „ograđeno područje“ (tún) Eostringa, tj. „naroda Eostre“. Također navodi anglosaksonsko osobno ime „Easterwine“ – doslovno „Eostre-prijatelj“, koje je slučajno nosio i opat sedmog stoljeća iz Bedeova samostana u Jarrowu. Tu je i srednjoenglesko ime „Estrild“, koje se čini da potječe od staroengleskog oblika „Eosturhild“.
Čini se dakle da je Beda vjerojatno u pravu kada kaže da je takva božica postojala i da su, za razliku od ostatka Europe, Anglosaksonci koristili ime njezina mjeseca za novi kršćanski blagdan jer je padao otprilike u isto doba godine. Ali od toga skočiti na tvrdnju da je sam blagdan bio „poganski“ jednostavno je pogrešno. Kršćani su slavili Uskrs u to vrijeme još od drugog stoljeća, što je bilo oko 400 godina prije nego što je kršćanstvo stiglo u Englesku i susrelo se s bilo kakvim štovateljima Eostre. Jedino što je Eostre dala Uskrsu jest svoje ime. (Velika hvala dr. Leviju Roachu sa Sveučilišta u Exeteru što mi je skrenuo pozornost na Shawove dokaze i ublažio moju prijašnju skepsu oko postojanja Eostre).
[Autor O'Neill, kasnije dodaje još ovo razmatranje]: Citat iz De temporum ratione preuzet je iz prijevoda Faith Wallis iz 1988. (Liverpool University Press). Međutim, Roger Pearse je pažljivije proučio latinski izvornik i tvrdi da je ključni dio prijevoda donekle zavodljiv. Vidi: „Easter: A translation error in Bede, De Ratione Temporum“. Pearse ističe ključnu frazu u latinskom originalu:Eosturmonath, qui nunc paschalis mensis interpretatur, quondam a dea illorum quae Eostre vocabatur, et cui in illo festa celebrabant, nomen habuit, a cuius nomine nunc paschale tempus cognominant, consueto antiquae observationis vocabulo gaudia novae solemnitalis vocantes.
On primjećuje da je Wallis „cuius“ („čijeg/čije“) protumačio kao da se odnosi na „dea … Eostre“. To je gramatički moguće, ali on argumentira da neobičan položaj izraza „nomen habuit“ („ima ime“) izgleda namjerno služi tome da se to izbjegne. Cijeli dio o Eostre stavljen je između „Eosturmonath“ i „nomen habuit“ upravo da ne utječe na ostatak rečenice. Stoga predlaže da se „cuius“ shvati kao da se odnosi na „nomen“, tj. na mjesec/sezona, a ne na božicu.
To znači da umjesto „sada to pashalno vrijeme označavaju njezinim [Eostreinim] imenom“ (kako prevodi Wallis), tekst treba čitati: „sada pashalno vrijeme označavaju njegovim [mjeseca] imenom“. Time tekst postaje još jasniji da je ime blagdana samo vrlo indirektno povezano s imenom božice – radi se samo o skraćenoj verziji imena mjeseca.
Zečevi, kunići i jaja?
Što je s poganskim ostacima poput uskrsnih jaja i uskrsnog zeke? Kao što je već gore navedeno, ne postoje dokazi koji povezuju Ištar s jajima, kunićima ili zečevima, unatoč tvrdnjama u tom smislu. A ako ne možemo biti apsolutno sigurni ni je li postojala Eostra, očito nemamo informacije o tome da je povezana s jajima ili zečevima ako je postojala – jedino spominjanje nje od strane Bede ne govori nam ništa o njoj osim njezina imena.
S obzirom na to da se nikakva jaja ili kunići ne pojavljuju ni u jednoj uskrsnoj pripovijesti u evanđeljima, većina ljudi pretpostavlja da moraju imati pogansko podrijetlo. Uobičajeno kršćansko objašnjenje da jaja „simboliziraju ponovno rođenje Krista pri njegovom uskrsnuću“ zvučalo mi je neuvjerljivo čak i kao djetetu, ali čini se da tradicija ukrašavanja i jedenja jaja za Uskrs ipak ima srednjovjekovno kršćansko podrijetlo.
Kršćanstvo je odavno u svom liturgijskom kalendaru uspostavilo dane posta u vezi s raznim festivalima i proslavama, a najraniji dokaz koji imamo o 40-dnevnom postu prije Uskrsa dolazi iz blagdanskog pisma Atanazija iz 330. godine. Post je podrazumijevao različite stvari, ali obično je uključivao suzdržavanje od mesa, a često je zahtijevao i izbjegavanje svih životinjskih prehrambenih proizvoda, uključujući sir, maslac i jaja. Povjesničar iz petog stoljeća, Sokrat Skolastika, primijetio je da su se barem neki ljudi suzdržavali od jedenja jaja na dane posta, a Sabor u Trullu 692. godine preporučio je ljudima da to čine: „Čini se stoga dobrim da cijela Crkva Božja koja je u cijelom svijetu slijedi jedno pravilo i savršeno drži post, i kao što se suzdržavaju od svega što je ubijeno, tako bi se trebali suzdržavati i od jaja i sira, koji su plod i proizvod onih životinja od kojih se mi suzdržavamo.“
Do srednjeg vijeka suzdržavanje od jaja na dane posta i u korizmi postalo je standardna praksa u zapadnoj Europi. Toma Akvinski je ovaj zahtjev savršeno jasno iznio:
„Jaja i mliječna hrana zabranjeni su onima koji poste, budući da potječu od životinja koje nam daju meso... Ponovno, korizmeni post je najsvečaniji od svih, i zato što se drži u nasljedovanju Krista i zato što nas potiče da pobožno slavimo otajstva našeg otkupljenja. Zbog toga je jedenje mesa zabranjeno u svakom postu, dok korizmeni post postavlja opću zabranu čak i jaja i mliječne hrane.“ (Summa Theologica, II.2. 127)
Dakle, ova zabrana dovela je do dva europska običaja koji se održavaju do danas: jedenje palačinki [krafni] i peciva na „Pokladni utorak“ prije početka korizmenog posta i jedenje jaja na Uskrs kada je završio. Imalo je smisla potrošiti jaja, mlijeko i maslac koje su ljudi imali prije posta nego pustiti da ova kvarljiva hrana propadne. A budući da kokoši ne bi obraćale pažnju ni na kakav post i još uvijek bi nosile jaja tijekom korizme, bilo bi puno jaja pri ruci za jelo na uskrsno jutro. Zapravo, jaja sakupljena u tjednu prije Uskrsa mogla su se skladištiti ili tvrdo kuhati u pripremi za uskrsno jutro, kada bi bila prava poslastica za seljake koji su više od mjesec dana živjeli na prehrani od kruha, povrća i nešto ribe.
Prve spomene o ukrašavanju ovih jaja imamo u trinaestom stoljeću, ali ta je praksa možda započela ranije. Ono što nemamo jest nikakva referenca na bilo koji poganski proljetni festival ili običaje koji uključuju jaja. Stoga je najlogičniji izvor uskrsnih jaja kršćanska praksa korizmenog posta u kojem se ova lako dostupna namirnica nije mogla jesti.
„Uskrsni zeko“ je moderna komercijalna verzija sjevernoeuropske povezanosti zečeva (ne kunića) s Uskrsom. Osterhase ili uskrsni zec bio je jedna od nekoliko životinja povezanih s Uskrsom, uključujući uskrsnu lisicu, uskrsnu rodu i uskrsnu gusku. Opet, nema dokaza o bilo kakvom poganskom podrijetlu ovdje. Zečevi su općenito sramežljive i samotne životinje, ali u rano proljeće postaju društveniji kao dio svog parenja. Dakle, oko ožujka u većem dijelu sjeverne Europe zečevi se mogu vidjeti na poljima kako se "boksaju" - mužjaci se natječu za partnere, a ženke povremeno fizički odbijaju mužjake. Prizor skupina zečeva na poljima bio bi znak početka proljeća i da je Uskrs pred vratima za seoske ljude bez kalendara. Slično tome, lisice, rode i guske ili se vraćaju u sjevernu Europu ili izlaze iz zimskog mirovanja u rano proljeće te su se tako, poput zeca, povezale s dolaskom Uskrsa. Kasnije je njemačka i nizozemska tradicija uskrsnog zeca došla u SAD i postala (prilično slađi i stoga privlačniji i komercijalniji) "uskrsni zeko", a zatim se proširila na ostatak svijeta kao način prodaje više slatkiša. Dakle, opet, nema poganstva.
Odakle dolaze sve ove gluposti?
Dakle, Ištar nije imala nikakve veze s Uskrsom, Eostre nije imala puno veze s kršćanskom proslavom osim svog imena u Engleskoj, a uskrsna jaja i uskrsni zeko također nisu pogani. Pa odakle su došle sve ove gluposti? Jedna od zanimljivih stvari u mojem višedesetljetnom poručavanju neobične pseudopovijest jest ta koliko često otkrivam da se sve te glupe ideje mogu pratiti do pojedinačnih izvora. U ovom slučaju imamo memove koje nekritički dijele i New Ageovci i neopagani i žestoki Novi Ateisti. Što je prilično ironično, s obzirom na to da se čini da je izvor ovih memova fundamentalistički kršćanski pastor iz devetnaestog stoljeća.
Alexander Hislop (1807.-1865.) bio je svećenik u Slobodnoj crkvi Škotske i župni učitelj u Caithnessu. Bio je žestoki kritičar svega što je imalo veze s katoličanstvom i uvjerio je sebe da, iako dobri protestanti poput njega slijede pravu vjeru Isusa Krista, Katolička crkva je zapravo drevni babilonski misteriozni kult Nimroda, nejasne poganske figure spomenute nekoliko puta u Starom zavjetu. Prema Hislopu, Sotona je dopustio caru Konstantinu (opet njemu) da otme pravu kršćansku vjeru i odvede je u idolopoklonstvo i papističke pogreške te su se ljudi mogli vratiti pravom kršćanstvu tek prepoznavanjem toga i odbacivanjem svih predreformacijskih ostataka.
Hislop je ovu tezu u početku objavio kao pamflet 1853., ali joj je zatim dodao veliku količinu materijala i objavio je pod nazivomThe Two Babylons: The Papal Worship Proved to Be the Worship of Nimrod and His Wife . Hislopova knjiga izvanredan je primjer i dokaz razine besmisla koji se može stvoriti iz glupe početne pretpostavke, goruće želje za pronalaženjem (ili stvaranjem) dokaza koji je podupiru i motivirajuće energije dobrog starog fanatizma. Dakle, Hislop uzima izvore za koje se kasnije pokazalo da su pogrešni i nove informacije iz iskapanja na Bliskom istoku koje nije razumio kako bi stvorio fantaziju zapanjujuće složenosti i idiotizma. Rečeno nam je da mitre koje nose katolički biskupi imaju oblik "šešira s ribljom glavom" koje su nosili drevni svećenici boga Dagona, iako se time zanemaruje činjenica da katoličke mitre nisu poprimile svoj sadašnji oblik barem do desetog stoljeća, a raniji oblici nisu nimalo nalikovali bizarnim šeširima u Hislopovim sumnjivim ilustracijama ovih poganskih svećenika. A tamo gdje Hislop nije uspio pronaći dokaze, on jednostavno iznosi niz tvrdnji, poput "Nimrod je rođen 25. prosinca" ili "božićne kuglice su babilonski simboli sunca" - od kojih nijedna nema ni najmanju osnovu.
Ne iznenađujuće da je Hislopova knjiga postala bestseler i ostaje vrlo popularna među luđim elementima fundamentalističkog protestantizma. Jehovini svjedoci i dalje navode Hislopa kao ugledni autoritet u redovitim člancima koji ponavljaju njegove tvrdnje. Zloglasni izdavač traktata Jack T. Chick bio je veliki Hislopov obožavatelj, a nekoliko njegovih luđih evangeličkih stripova bili su jednostavno prerada Hislopove teze (poput njegovog stripa iz 1987. „Whs is Mary Crying?“). Bijele supremacističke skupine tipa „Kršćanski identitet“ također redovito sadrže Hislopove tvrdnje u svojim materijalima.
Čini se da je Hislop krajnja točka podrijetla tvrdnji da su Ištar i Eostre izvorni izvor Uskrsa, zahvaljujući zloći katolika i, naravno, Sotone. U svom poglavlju o zlim sotonističkim blagdanima Katoličke crkve posvećuje cijeli odjeljak poganskom podrijetlu Uskrsa:"Što znači sam pojam Easter [Uskrs]? To nije kršćansko ime. Nosi svoje kaldejsko podrijetlo. Uskrs nije ništa drugo nego Astarte, jedan od naslova Beltis, kraljice neba, čije je ime,... kako ga je Layard pronašao na asirskim spomenicima, Ištar...“ (Hislop, str. 103)
Nastavlja detaljno opisivati fantaziju o bliskoistočnim bogovima koje su u Britaniju odnijeli, naravno, Druidi, za koje tvrdi da su štovali babilonskog boga Baala. Zatim čini sljedeći niz skokova: „Ako se Baal tako štovao u Britaniji, neće biti teško povjerovati da su njegovu suprugu, Astartu, štovali i naši preci, čije je ime u Ninivi bilo Ištar. Vjerske svečanosti u travnju, kako se sada prakticiraju, nazivaju se Easter [Uskrs] - taj se mjesec među našim poganskim precima zvao Easter-monath.“ (Hislop, str. 104)
Zatim prati ovaj poganski Uskrs i njegove katoličke običaje zaobilaznim putem preko 40-dnevnog posta „Jezida, poganskih štovatelja vraga iz Koordisana“ i, nekako, „poganskih Meksikanaca“ i kultova Adonisa, Ozirisa, Cerere i Tamuza prije nego što ga je zla i sotonistička Rimska crkva nametnula jadnim kršćanima Britanije. Zaključuje: „Takva je povijest Uskrsa. Popularni običaji koji još uvijek prate razdoblje njegovog slavlja uvelike potvrđuju svjedočanstvo povijesti o njegovom babilonskom karakteru. Peciva Velikog Petka i obojena jaja Pashe ili Uskrsne nedjelje, figurirali su u kaldejskim obredima baš kao i sada.“ (str. 107-08)
Gotovo svi elementi gore navedenih mema mogu se pronaći ovdje, iako ne i sotonistička peciva [eng. "Hot cross buns", peciva koja se tradicionalno jedu na Veliki Petak], koje Hislop osuđuje kao slavljenje „božice Uskrsa“, a stoga i zla. Pretpotavljam da gospodin Hislop nije bio baš duša zabave.
Hislopovi bezvrijedni radovi bili su vrlo popularna, a iako se cijela njegova teza uglavnom sviđala samo njegovoj zaluđenoj protestantskoj publici, njegove su tvrdnje prožimale kulturu devetnaestog i ranog dvadesetog stoljeća. Stoga ih možemo pronaći kako se pojavljuju u ezoteriji, u traktatima teozofa i okultista te u pamfletima slobodnih mislilaca, koji su reciklirali antikatolički materijal s nekritičkim entuzijazmom. Sada imamo navodno „racionalne“ Nove ateiste iz zaklade Richard Dawkins Foundation for Reason and Science i facebook grupe (“No More Make Believe” i “Philosophical Atheism”) koje bezglavo ponavljaju ove stare fundamentalističko-kršćanske gluposti jer ne provjeravaju činjenice i jednostavno prihvaćaju bilo koju glupost koja im se sviđa... na temelju vjere. Oh, ironije li!
PS
Teks je pisan u formi blogposta, ali to ne utječe na same informacije i poruku. Autor, Tim O'Neill je objavio i yt snimke o ovoj temi; Is Easter Pagan?
Prenio sam već prije tekstove istog autora; Film Agora - priča o pravim fundamentalistima, Božji filozofi: Kako je srednjovjekovni svijet postavio temelje moderne znanosti, Agora i Hipatija – još jednom!, Bajke i Crtići - Kozmos i Bruno.
 |
| Kada ih vidite u zatvorenom znate da nam se približava vrijeme u kojemu slavimo Uskrs... i čitamo blesava objašnjenja o poganim kršćanima. |
---
Ne znam koliko možemo pratiti "povijest" pojedinih simbola, ali kod mnogih postoji razmišljanje da su uskrsni simboli vezani uz prirodu, a s obzirom da prirodu iz nekog razloga povezujemo s poganima koji su toliko brinuli o njoj – prilično raširena, iako anakrona ideja - to sve znači da takvi simboli moraju imati pogano podrijetlo, to "svi znaju".
No, kao što objašnjava članak, i kao što možemo pročitati kod onih koji su zapisivali "običaje starih" našeg područja, ljudi su tijekom korizme postili, točnije odricali su se mesa, ali i drugih proizvoda životinjskog podrijetla, konkretno jaja. Živimo u vremenu obilja (i ne postimo) pa smo izgubili tu svijest, jaja su nekoć bila poslastica, darivala su se kao poklon (u pokladama itd). Vrijeme u kojem se slavi Uskrs dolazi nakon zime, zalihe od prošle godine su već potrošene, a "nove" hrane još nema (nema ni ispaše itd.) S obzirom da su se tijekom korizme suzdržavali od konzumiranja jaja nije neobično da se stvorila zaliha kojom se sada mogu počastiti (vjerojatno se povećava i nesivost). Završetak posta i slavlje Uskrsa znači da će se na stolu naći sve ono od čega su se suzdržavali, a to je ujedno i ono što je među rijetkim dostupnim stvarima.
Ne bih ulazio u previše spekulacija o simbolima (i o utjecaju "konzumerizma" na današnju predodžbu), ali mislim da je prilično jasno da su tvrdnje o proslavi Uskrsu kao proizvodu poganstva pogrešne, nemaju veze s počecima proslave tog blagdana.
