Crkva se mora prilagoditi očekivanjima ljudi

... a najbitnije očekivanje je da se Crkva ne prilagođava očekivanjima.

___

"Snaga kršćanstva da formira kulturu ovisi o sposobnosti Crkve da se odupre iskušenju potpunog identificiranja, ili apsorbiranja, s kulturom."

Christopher Dawson 

(vidi kategoriju C. Dawson)

___

"Ako će Crkva postati politička stranka koja svoja vjerovanja prilagođava promjenjivom mišljenju, onda je možemo bez straha i odbaciti, već postoje političke stranke koje rade upravo to. Ako će Crkva posvećivati i blagoslivljati svaku promjenu u intelektualnoj i moralnoj modi naše civilizacije, onda još jednom – čemu služi Crkva? Crkva je snažna zato što ima tradicionalni nauk, duhovnu jezgru, koju smatra svojom nepromjenjivom suštinom. Ona se ne može poviti pod bilo kakvim pritiskom ljudi koji smatraju da bi ono što je trenutno u modi Crkva trebala usvojiti kao svoje vlastito učenje, bilo u području političkih ideja ili svakodnevnog života."

L. Kolakowski,

 iz posta (Tradicionalna i Konzervativna) Crkva

___

"Ne želimo Crkvu koja će se mijenjati sa svijetom. Želimo Crkvu koja će mijenjati svijet."

G.K.Chesterton 

(vidi kategoriju Chesterton)

***

Bog je dokaziv!

Katolička Crkva tvrdi neke smione stvari o tome što možemo znati o Bogu putem nepotpomognutog (raz)uma. Prvi Vatikanski Koncil podučava:

"Sveta majka Crkva drži i uči da Boga, izvor i kraj svih stvari, možemo spoznati sa sigurnošću krenuvši od razmatranja stvorenih stvari, koristeći naravnu snagu ljudskog razuma... Ako itko kaže da jedincati, pravi Bog, naš stvoritelj i gospodar, ne može biti sa sigurnošću spoznat iz stvari koje su stvorene, naravnim svijetlom ljudskog razuma: neka bude anatema."

U Humani Generis, papa Pio XII potvrdio je ovo učenje i jasno izrazio ono što su prema njemu specifična filozofska sredstva kojima se to naravno znanje Boga može najbolje artikulirati, i koje je najusklađenije s katoličkom doktrinom;

"Ljudski razum, općenito govoreći, svojim snagama i svojim urođenim svjetlom može stvarno vinuti do prave i sigurne spoznaje jedincatog i osobnog Boga, koji svojom providnošću drži i upravlja svijet … 

Njegov je zadatak sa sigurnošću dokazati da postoji samo jedan osobni Bog... Ali ta će zadaća biti izvršena na prikladan i pouzdan način ako se razum njeguje kako priliči: naime, ako ga se hrani zdravim filozofijskim naukom koji je poput neke baštine što su nam je ostavili prethodni kršćanski naraštaji i koji posjeduje jedan viši autoritet, jer je samo crkveno učiteljstvo svoja načela i svoje glavne tvrdnje, koje su ljudi velikog duha i mudrosti iznjedrili i polako tijekom vremena utvrđivali, dovelo u suodnos s objavljenom istinom. Ista ta filozofija, potvrđena i općeprihvaćena u Crkvi, brani istinsku vrijednost ljudske spoznaje, nepromjenjiva načela metafizike - to jest dostatnost razuma, uzročnost i svrhovitost - i na kraju drži da se može dostići sigurna i nepromjenjiva istina.

U toj filozofiji sigurno postoje neke stvari koje se, ni izravno ni neizravno, ne tiču vjere i običaja te zato Crkva dopušta stručnjacima za određena područja da o njima slobodno raspravljaju. No ne daje istu slobodu kada je riječ o nekim drugim pitanjima, osobito kada se ona tiču načela i glavnih tvrdnji o kojima smo govorili.

Ako se dobro promotri sve do sada rečeno, jasno će se uvidjeti razlog zbog kojeg Crkva zahtijeva da budući svećenici steknu filozofsku naobrazbu »u skladu s metodom, učenjem i načelima anđeoskog naučitelja«, budući da se, kao što nam je dobro znano iz višestoljetnog iskustva, Akvinčeva metoda ističe jedinstvenom nadmoćnošću kako u poučavanju učenika tako u traženju istine. "

Kraj citat. [...]

Katekizam Katoličke Crkve potvrđuje nauk Prvog Vatikanskog Koncila, i Pia XII. da je Božja egzistencija spoznatljiva sa sigurnošću putem naravnog svijetla ljudskog (raz)uma, i čak podučava, konkretnije, da možemo "postići sigurnost" o Božjoj egzistenciji putem "dokaza" koji počinju "od kretanja, postojanja, kontingencije, i poretka i ljepote svijeta." Većina tih su, naravno, među pristupima koji se javljaju u Tominih Pet Puteva. U Fides et Ratio, papa Ivan Pavao II također nanovno potvrđuje nauk Prvog Koncila i Pia XII o snazi ljudskog razuma u teološkim pitanjima:

"Prvi vatikanski, svečano bavio odnosom razuma i vjere. Nauka, sadržana u tom dokumentu duboko je i korisno djelovala na filozofsko istraživanje mnogih vjernika pa i danas stoji kao jedno pravilo prema kojemu se moramo ravnati da bismo došli do pravilnog i primjerenog kršćanskog istraživanja o toj stvari. 

Protiv fideističkih iskušenja bilo je potrebno potvrditi jedinstvo istine, ali i djelotvoran prinos koji racionalna spoznaja može i mora dati spoznaji vjere: 

Istražujući situaciju današnjice, vidimo da su se problemi drugih vremena vratili... 

Ne nedostaje ni onih koji opasno zapadaju u fideizam; on ne priznaje vrijednost racionalne spoznaje i filozofijskog znanja za razumijevanje vjere niti za sposobnost vjerovanja u Boga. 

Drugi oblici skrivenog fideizma mogu se prepoznati po tome što se spekulativna teologija malo cijeni, a isto se tako preziru izlaže i klasična filozofija iz čijih su pojmova svoje nazivlje crpili razumijevanje vjere i sami dogmatski obrasci. Papa Pio XII., blažene uspomene, upozorio je na taj zaborav filozofijske predaje kao i na napuštanje predajom danih izričaja. 

Papa Lav XIII ... ponovio je i proširio nauk Prvog vatikanskog koncila o povezanosti razuma i vjere, a isto je tako pokazao da su filozofijska promišljanja od najveće pomoći vjeri i teologijskoj znanosti. Poslije više od jednog stoljeća brojne naznake toga spisa nisu izgubile ništa ni od stvarne ni od pedagoške koristi; prije svega, tu je ono što se tiče neusporedive vrijednosti filozofije sv. Tome. Obnavljanje nauke Anđeoskog naučitelja činilo se papi Lavu XIII. najboljim putem da se vrati ona uporaba filozofije koju je zahtijevala vjera.."""

Kraj citata. Naravno, Crkva nije službeno prihvatila nijednu od specifičnih formulacija nekog specifičnog argumenta za Božju egzistenciju. Ipak, u svojim autoritativnim dokumenta govori o Božjoj Egzistenciji kao nečemu podložnom "sigurnosti", "demonstraciji" i "dokazu"; preporučila je "Klasičnu filozofiju" kao najbolje sredstvo koje pokazuje kako je to moguće; i kao uzor ponudila Akvinskog i njegove generalne pristupe u Pet Puteva. [...]

***

Quod erat demonstrandum?

Nepotrebno je istaći da mnoge moderne čitatelje sve to zbunjuje. Zbunjujuće im je kako itko može biti tako uvjeren da je Božja egzistencija demonstrabilna, i zbunjujuće im je kako itko može smatrati da je pokaziva na konkretniji način o kojem govorimo – argumentima poput Pet Puteva i metafizičkih principa poput principa kauzalnosti, principa dostatnog razloga (PSR), itd. Zapravo, misle da je očito da Božja egzistencija nije demonstrabilna, i očito da argumenti o kojima govorimo ne funkcioniraju.

Iako je opisani stav proširen, i čak prihvaćen s velikim pouzdanjem, nema dobrog opravdanja za njega. Postoje tri problema s takvim stavom. Prvi problem je taj što oni koji ga prihvaćaju obično uopće ne razumiju što su autori poput Akvinskog stvarno rekli, a njihovi odbacujući prigovori su grube karikature. (Opširno sam to dokumentirao na različitim mjestima pa se neću ponavljati. Primjerice u svojoj knjiizi Aquinas, u svom članku The New Atheist and Cosmological Argument, i različitim blogpostovima poput ovog, ovog i drugih.) Dovoljno je reći da ukoliko vas skeptik uvjerava da se kozmološki argument oslanja na premisu da "sve ima uzrok", ili pretpostavlja da je Akvinski pokušavao dokazati da svijet ima početak u vremenu, ili sugerira da Akvinski nikada ne objašnjava zašto bi trebali pretpostaviti da Prvi Uzrok ima božanske atribute poput jedinstva, svemoćnosti itd. onda imate apsolutno nepogrešivi znak da je takva osoba posve nesposobna govoriti o toj temi.

Drugi problem je što oni koji odbacuju samu ideju da bi Božja egzistencija mogla biti pokaziva obično imaju posebne standarde koje ne primjenjuju za druge argumente. Primjerice, sama činjenica da je netko negdje dao prigovor protiv argumenta za Božju egzistenciju se obično tretira od strane skeptika kao dokaz da "argument propada" – kao da je argument dobar jedino ako nitko nema prigovora na njega i svi ga prihvate čim ga čuju. Naravno, skeptik ne tretira druge filozofske argumente na taj način. Činjenica da argument za materijalizam, ili protiv slobodne volje, ili što već, ima svoje kritičare nikada se ne smatra dokazom da taj argument "propada". Stav kod takvih argumenta je: "Pa, naravno, kao i svaki filozofski argument, i taj ima svojih kritičara, ali to ne znači da su kritičari u pravu. Na kraju krajeva, na prigovore se može odgovoriti tako da je argument u konačnici ispravan, potrebno je biti otvoren i razmisliti kako ga možemo obraniti." Općenito, čak i najekscentričniji filozofski argumenti su tretirani kao opcija "na stolu" koja je vrijedna razmatranja. Međutim, misterija li, argumentima za Božju egzistenciju ne nudi se ta mogućnost. Sama činjenica da je, primjerice, Hume rekao to i to dva prije dva stoljeća se često tretira kao odlučujuće pobijanje za sva vremena.

Povezana s time je tendencija pristupanja temi kao da bi uspješni argument za Božju egzistenciju trebao biti vrsta stvari koju možete skraćeno navesti tako da uvjeri i najtvrđe skeptike. Još jednom, nitko ne tretira druge argumente na taj način. Ako vas članak od pedeset stranica o materijalizmu, slobodnoj volji, utilitarizmu itd. ne uvjeri, autor će reći da pročitate njegove knjige. Ukoliko vas one ne uvjere, autor će reći da se morate upoznati sa literaturom o toj temi. Ukoliko vas pak literatura ne uvjere, onda će reći da je problem veliki i da ne možete opravdano očekivati da itko odlučno razriješi stvar na zadovoljstvo svih strana.

Nasuprot tome, ako sugerirate da je Božja egzistencija pokaziva, skeptik će zahtijevati da to postignete u argumentu kakvog možete sažeti u blogpostu. Ukoliko ga takav argument ne uvjeri, presudit će da nije vrijedno njegova vremena, a ukoliko mu kažete da bi trebao pročitati knjige ili čak više literature kako bi potpuno shvatio argument, zbog toga će pomisliti da je još manje vjerojatno da je argument dobar.

Zatim postoji i raširena tendencija sugeriranja da branitelji argumenata za Božju egzistenciju imaju skrivene motive zbog kojih moramo biti sumnjičavi prema cijelom pokušaju. Još jednom, skeptik ne tretira druge argumenta na taj način. Neće reći: "Pa, morate biti oprezni oko argumenata protiv slobodne volje ili u korist revizionističkih moralnih zaključaka, jer njihovi zagovornici nesumnjivo pokušavaju racionalizirati neku vrstu aktivnosti." Niti će reći: "Ateistički argumenti su uvijek sumnjivi jer ljudi žele pronaći način odbacivanja religioznih praksa i zabrana koje smatraju nepovoljnim." Međutim, iz nekog razloga, sama činjenica da filozof brani argument za Božju egzistenciju se tretira kao znak za sumnju. "Oh, on sigurno ima neku religioznu agendu koju pokušava racionalizirati!"

Ne postoji nikakav dobar razlog za te dvostruke standarde. Oni ne odražavaju ništa više od nepromišljene predrasude (nekih) ateista i skeptika, a u nekim slučajevima i nešto gore – nepoštenu retoričku taktiku kojoj je cilj otrovati, inače otvorene, ljude protiv ozbiljnog promišljanja argumenata za Božju egzistenciju. Smatram da opisani neopravdani dvostruki standardi imaju veliku ulogu u njegovanju stava da postoji nešto sumnjivo u samoj ideji demonstriranja Božje egzistencije.

Treći, možda ne nepovezani, problem sa opisanom stavom je da oni koji ga se drže često pogrešno shvaćaju što su mislioci poput Akvinskog mislili kad su rekli da Božju egzistenciju možemo "demonstrirati". Ono na što se misli jest da zaključak kako Bog postoji slijedi nužnošću ili deduktivnom validnošću od premisa koje su sigurne, a sigurnost premisa se može pokazati metafizičkom analizom.To podrazumijeva da nam takva demonstracija daje znanje koje je sigurnije od bilo kojeg znanstvenog zaključka (onako kako se "znanost" generalno danas shvaća), i to iz dva razloga. Prvi, zaključak nije samo probabilistički, nije "argument najboljeg objašnjenja" koje se poziva na jednostavnost, usklađenost s postojećom pozadinskom teorijom itd.; radi se o strogom zaključku onoga što slijedi nužno iz premisa. Drugo, premise nije moguće odbaciti daljnjim empirijskim istraživanjem jer se bave onime što bilo koje empirijsko istraživanje mora pretpostaviti.

Primjerice, Aristotelijanski argumenti iz kretanja počinju premisom da se promjena događa, zajedno s premisama koje tvrde da potencijalno može biti aktualizirano samo od onoga što je već aktualno (princip kauzalnosti) i da esencijalno uređena serija uzroka ne može imati regres u beskonačnost. Prva premisa je u određenom smislu empirijska, zbog toga argument nije a priori. Znamo da do promjene dolazi jer je osjećamo. Međutim, to nije premisa koju možete odbaciti daljnjom empirijskom istragom, jer svako buduće iskustvo će samo po sebi biti daljnji primjer promjene. (Možemo koherentno smatrati, na empirijskim temeljima, da je određeni navodni primjer promjene nestvaran; ali ne možemo koherentno smatrati na empirijskim temeljima da je sva promjena nestvarna.) Druge premise možemo obraniti različitim metafizičkim argumentima, poput argumenata koji upućuju na to da princip kauzalnosti slijedi iz principa dostatnog razloga (PSR), a da PSR ispravno shvaćen može biti utvrđen putem reductio ad absurdum svakog pokušaja negiranja istog.

Problem je sljedeći. Suvremeni filozofi obično rade unutar konceptualne luđačke košulje koju su naslijedili od ranomodernih filozofa. Konkretno, kada se radi o epistemološkim stvarima, obično razmišljaju u terminima koje su naslijedili od racionalista, empiricista i Kanta. Stoga kada ponudite argument za kojega tvrdite da nije zaključak empirijskih znanosti, obično misle da se radi o nekoj vrsti "konceptualne analize" (zapravo razvodnjena kantova filozofija) ili pokušaju racionalističkog apriorizma.

[... Izostavio sam par odlomaka. Feser objašnjava tomističku poziciju - odbacivanje racionalisitčke epistemologije i metodologije. ...]

Problem je što prezentiranjem takvog polu-formaliziranog argumenta – "Evo dokaza u deset koraka." - riskirate ohrabrivanje ljenije vrste skeptika u njihovoj deluziji da ukoliko je takav argument imalo dobar, mora biti uvjerljiv, sam po sebi i potpuno odvojen iz šireg konteksta, čak i najneprijateljskijem kritičaru. Naravno, to neće vrijediti, jer argument ne možete shvatiti ukoliko ne shvatite širi konceptualni kontekst. [uključujući ključne tehničke termine poput "aktualnosti", "potencije", "esencijalnog poretka" itd.] Skeptik će jednostavno uzeti kratki polu-formalizirani argument u deset (ili koliko već) koraka, i dati neki stari prigovor misleći kako je time pobio argument iako zapravo (s obzirom na njegovo nepoznavanje nekih od ključnih pozadinskih koncepata) neće niti ispravno shvatiti što je rekao.

***

Tvrdim da kada uzmemo u obzir navedena tri faktora na kojima počiva rašireni odbojni stav prema samoj ideji demonstriranja Božje egzistencije – raširena zabluda o tome što tradicionalni argumenti za Božju egzistenciju zapravo kažu; proizvoljni dvostruki standard za te argumente; i raširenu zabludu oko toga što "demonstracija" mora uključivati – možemo vidjeti da takav stav jednostavno nije opravdan. Istodobno,, pristupi demonstriranja Božje egzistencije koje predstavljaju argumenti poput Pet Puteva su zapravo – kada ih se konkretizira i ispravno shvati – uvjerljivi, kao što sam tvrdio na različitim mjestima.

Inzistiranje Crkve da je Božja egzistencija demonstrabilna nije pokušaj određivanja filozofskog pitanja običnim diktatom. Radi se o pažljivo promišljenom sudu oko toga što vrijedi ako će Kršćanstvo biti racionalno opravdano. Crkva se distancira od fideizma tako što potvrđuje snagu nepotpomognutog (raz)uma i potvrđuje dužnost kršćana da pružaju racionalno opravdanje onoga što je Akvinski nazvao "preambule" Katoličke religije. Ne radi se o izražavanju slijepe vjere, nego upravo osudi slijepe vjere.

Dakle, nešto oko čega se Katolici i Novi ateisti mogu složiti. Nije li to lijepo?

Autor Edward Feser, izvorni post Q.E.D.? (Izostavio sam nekoliko poveznica, ukoliko Vas zanima, dokumente iz kojih su početni citati možete pronaći na internetu, većinom i na hrvatskom.)

PS

Povezani postovi;

• Što dugujemo Novim Ateistima? [1/3], 2. dio, 3.dio
• Predkršćanska apologetika [1/2], 2. dio
• Mislite da razumijete kozmološki argument ?, O pogrešnoj karikaturi argumenta Prvog Uzroka
• Teizam klasični, tradicija katolička i svijet današnji, Osvetnici (film) i klasični teizam, Klasični teizam, Bog i čovjek, Klasični teizam, "najbolje objašnjenje" i "kumulativni slučaj
• O piscima Novog Ateizma, kategorija ateizam, Je li religija iracionalna?, 
• Russellov čajnik: Drži li vodu?, Ja "ne vjerujem u jednog boga više od tebe" prigovor, Je li Bog Svemoguć i Sveznajuć?, Imago Dei, 
• Naturalizam i psihologiziranje itd.

Znanost, aritmetika i metafizika

Pretpostavite da pokušavate podučiti osnovnu aritmetiku nekoga tko si je zamislio da je cijela stvar "neznanstvena" jer je ne-empirijska. Nazovimo ga Peter. Peter očito nije prepametan, ali misli da je, jer ima pristup internetu i čita puno članaka na wikipediji o znanosti. Naziva se "obožavateljem znanosti". Strpljivo ga pokušavate uvjeriti kako je dva i dva četiri. Razgovor ide ovako nekako;

Vi: OK, Peter, probajmo još jednom. Pretpostavimo da si u vrtu i vidiš dva crva koji puzu okolo. Zatim još dva crva dopužu. Koliko imaš crva?

Peter: "Puzanje"[eng. crawling] znači kretati se okolo na rukama i koljenima. Crvi nemaju ruke i koljena tako da ne pužu. Oni imaju dlakave izbočine preko kojih kontaktiraju s tlom, a njihova tijela se miču pomoću dva skupa mišića, vanjski sloj kružnih mišića i unutarnji sloj poznat kao uzdužni mišići. Alternacija između tih mišića uzrokuje širenje i kontrakciju tijela crva.

Vi: Jako impresivno, ali ti znaš na što sam mislio, specifičnosti načina kretanja su potpuno nebitne. Poanta je da imaš četiri crva.

Peter: Znanost je nebitna ha? Voziš li ti auto? Koristiš li mobitel? Ideš kod doktora? Sve je to moguće zbog znanosti.

Vi: Da, dobro, ali kakve sve to ima veze sa onime o čemu pričamo? Ono što sam mislio jest da način kretanja crva nije bitno za to koliko imaš crva u primjeru. Imao bi četiri crva. To je točno neovisno o tome što nam znanost kaže o crvima.

Peter: Očito ne znaš ništa o znanosti. Ako podijeliš planarnog crva plošnjaka, on će izrasti u dva nova pojedinačna plošnjaka. Ako govorimo o takvom crvu onda ako imaš dva crva i dodaš još dva, možda na kraju imaš pet crva, ili čak i više. Toliko o tim a priori "aritmetičkim" stvarima.

Vi: To je apsurdan argument! Ako imaš samo dva crva i dodaš još dva crva to ti daje četiri crva, i točka. Činjenica da se jedan od tih crva može kasnije podijeliti u dva ne mijenja prvu činjenicu!

Peter: Negiraš empirijske dokaze o tome kako se plošnjaci dijele?

Vi: Naravno da ne. Samo kažem da empirijski dokazi jednostavno ne pokazuju ono što ti misliš da pokazuju.

Peter: Radi se o utvrđenoj znanosti. Koja je tvoja motivacija za odbacivanje onoga što znamo o planarnim plošnjacima, osim očajnog pokušaja da izbjegneš falsificiranje svoje dragocjene "aritmetike"?

Vi: Peter mislim da ti treba slušni aparat. Upravo sam rekao da ne odbacujem to, nego kažem da nema veze s time da dva i dva daju četiri. Nebitno je brojimo li plošnjake ili kikiriki.

Peter: Znači aritmetiku ne možeš pobiti. Za razliku od znanstvenih tvrdnji za koje je moguće dati racionalne argumente.

Vi: To je lažni izbor. Stvar i je u tome da argumentacija kakva karakterizira empirijsku znanost nije jedina vrsta racionalnog argumenta. Primjerice, ako mogu pokazati preko reductio ad absurdum da je tvoje negiranje neke aritmetičke tvrdnje pogrešno, onda sam dao racionalno opravdanje za tu tvrdnju.

Peter: Ne, jer nisi pružio nikakav empirijski dokaz.

Vi: Ali ti očito pretpostavljaš svoj zaključak! Razgovaramo upravo o tome je li za racionalni argument potreban empirijski dokaz.

Peter: Sad tako veliš, ali ranije si dao primjer četiri crva kao argument za tvrdnju da su dva i dva četiri. Pozivaš se na empirijski dokaz kada ti paše, a potom se povučeš prema tome da je nemoguće pobiti kada dokazi nedu u tvoju korist.

Vi: Potpuno si pogrešno shvatio prirodu aritmetičkih tvrdnju. Ne radi se o empirijskim tvrdnjama kakve su tvrdnje o fiziologiji plošnjaka. No to ne znači da nemaju nikakvu važnost za empirijski svijet. S obzirom da je nužna istina da su dva i dva četiri, naravno da će vrijedi kada vidiš dva crva sklupčana uz dva druga crva, da će tada biti četiri crva. Ali taj dokaz nije "empirijski" kao što su laboratorijski rezultati empirijski dokaz. Radi se o ilustraciji nečega što vrijedi neovisno o specifičnih empirijskim činjenicama.

Peter: Vidiš, svaki put kada skrenem pozornost na znanstvene dokaze koji opovrgavaju tvoju smiješnu "aritmetiku" ti tvrdiš da "je jednostavno ne shvaćam". E pa, shvaćam je dovoljno dobra. Radi se o pokušaju shvaćanja plošnjaka i drugih stvari o kojima govori znanosti, ali pozivanjem na intuiciju ili igre riječi o "nužnoj istini" ili jednostavno izmišljanju stvari. Radi se o imaginarnoj znanosti. Potrebna nam je stvarna, empirijska znanost, poput fizike.

Vi: To nema nikakvog smisla. Fizika pretpostavlja aritmetiku! Pa kako ti misliš da fizičari rade svoje izračune?

Peter: Kaj god. Zato jer znanost. Zato jer ja @#$%&*! volim znanost.

***

Zamijenite "aritmetiku" sa "metafizikom" i umjesto Petera dobijete vrstu Novog Ateista koji se svako malo jave da bi trijumfalno pobili, primjerice, argument iz kretanja koristeći nešto što su izvukli iz The Complete Idiot’s Guide to Physics. I poput Petera, ti kritičari, unatoč svom velikom samopouzdanju, zapravo ne znaju ništa o idejama koje napadaju.

Poput aritmetike, ključne metafizičke ideja koje su temelj Aristotelijansko-Tomističkih argumenata za Božju egzistenciju – teorija akta i potencije, princip kauzalnosti, princip finalnosti, itd – sigurno imaju implikacije za ono što promatramo u empirijskom svijetu, ali podjednako sigurno, nećete ih falsificirati nečime što promatrate u empirijskom svijetu. Poput slučaja aritmetike, to ne znači da su manje racionalno obranjivi od empirijske znanosti. Upravo suprotno, poput aritmetike, oni su pretpostavljeni od bilo koje moguće empirijske znanosti.

To nipošto ne podrazumijeva da je empirijska znanost irelevantna za metafiziku i filozofiju prirode; ali potrebno je ispravno shvatiti na koji način je relevantna. Kako ćemo primijeniti generalne metafizičke principe na različite specifične empirijske fenomene je nešto za što je neophodno znanje fizike, kemije, biologije itd. Nećete iz naslonjača odrediti bakterijsku fiziologiju ili kretanje, ali sami metafizički principu nisu stvar koje empirijska znanost rješava upravo zato što se ti principi bave onime što mora biti istinito da bi uopće postojao empirijski svijet, a time i bilo koja empirijska znanost.[...]

Zašto teorija akta i potencije, princip kauzalnosti, princip finalnosti, hijelomorfizam, esencijalizam itd. moraju biti pretpostavljeni u bilo kojoj mogućuj fizikalnoj znanost je nešto o čemu sam već pisao više puta, najopširnije u knjizi Scholastic Metaphysics. Sada samo želim naglasiti da se argumenti za Božju egzistenciju kakvi se daju u okviru klasične filozofiju poput Tominih Pet Puteva, oslanjaju na generalne metafizičke principe poput spomenutih, a ne na neke specifične tvrdnje iz fizike, biologije itd. [...]

Autor je Ed Feser, izvorna verzija Science dorks. (Prenio sam tek dio posta.)

PS

Ukoliko ste ikada popratili komentare na izlaganje nekog klasičnog argumenta o kakvom govori Feser mogli ste naići upravno na ono što opisuje. I kao što ističe Feser u neprenesenom dijelu, često te "ljubitelje znanosti" ne zanima sama znanost, niti je razumiju, nego misle da je (njihova interpretacija znanosti) korisna za pobijanje filozofije i teologije. (A i oni koji stvarno jesu znanstvenici često nisu upoznati s filozofijom.) 

Povezano vidi Je li religija iracionalna? te ovdje (Prigovor "naknadne izvedenosti" doktrine) razmišljanje matematičara i filozofa Prussa o sličnosti nekih matematičkih teorema i teoloških istina.

Post Zašto (ne) raspravljati sa Novim Ateistom.. također opisuje sličnu raspravu.

Mrtvorođenje znanosti u antičkim i ne-Zapadnim kulturama

Vjerujem da neki prepoznaju frazu "mrtvorođenje znanosti" koju je osmislio Stanley Jaki o kojem sam već pisao ovdje, ali više o tome kasnije. Zainteresiranima skrećem pažnju na par eseja autorice Stacy Trasancos koja nam približuje Jakijev rad. Jedan (uvodni) esej koji ukratko objašnjava o čemu se radi - Fr. Jaki and the Stillbirths of Science.

Detaljnije;

• The Stillbirth of Science in Ancient Egypt
• The Stillbirth of Science in China
• The Stillbirth of Science in India
• The Stillbirth of Science in Babylon
• The Stillbirth of Science in Greece
• The Stillbirth of Science in Arabia

Stacy Trasancos je inače autorica knjige Science Was Born of Christianity: The Teaching of Fr. Stanley L. Jaki. Doktorirala je kemiju, kasnije se posvetila obiteljskome životu, a nedavno je diplomirala teologiju te piše i uređuje više publikacija. Vodi svoj blog stacytrasancos.com o "znanosti, teologiji i planinskome životu". (Jedan post; My Ideal Encounter With an Atheist Scientist).

***

Stanley Jaki koristio je frazu "mrtvorođenje znanosti" [eng. "stillbirth of science"] za opis onoga što se dogodilo s znanošću u Egipatskoj, Kineskoj, Indijskoj, Babilonskoj, Grčkoj i Arapskoj kulturi. U tim kulturama znanost nikada nije postala "samo-održivi poduhvat". Iako se povjesničari znanosti ne slažu kada je točno nastala znanost, odnosno uzimaju različite indikatore i događaje za to, činjenica je da se ona pojavila na kršćanskome Zapadu. Pritom govorim o znanosti, naravno da su druge kulture imale impresivna matematička i inženjerska dostignuća, ali to nije znanost.

Što je razlikovalo kulturu tadašnjeg Zapada od drugih kultura, zašto se znanost javila samo na Zapadu, zašto druge kulture nisu uspjele doći do sličnih uvida itd? Na takva pitanja pokušao je odgovoriti Jaki. Oni skloni propagiranju mitova o sukoba znanosti i vjere će reći da se znanost javila kao rezultat sekularizacije, ili da su znanstvenici (prirodni filozofi) pod prisilom bili vjernici itd. Često će svoj argument pojačati nekim navodnim Einstenovim citatom jer svi znamo da je on bio poznati povjesničar rane znanosti. (Što se više vole kititi epitetima slobodoumlja, skeptištva, racionalnosti i čega sve ne, to su veće šanse da će dati izjave bez ikakvog temelja u povijesti. Neki od tih ljudi možda i jesu znanstvenici, ali to samo znači da su kompetentni govoriti o povijesti znanosti u istoj mjeri kao što je automehaničar kompetentan govoriti o mehaničkim napravama u 13. stoljeću.)

Sve navedeno, naravno, ne znači da su Jakijeva objašnjenja fenomena općeprihvaćena kod povjesničara znanosti, daleko od toga. (Niti da se ja slažem sa svime što je napisao -nisam ni upoznat sa svime što tvrdi.) Kod Jakija možete naići na vrijedne povijesne činjenice, ali i na različite teorije koje će mnogi odbacivati kao spekulacije. (Osim toga nije teško pronaći prigovor poput "Jaki nije dovoljno upućen u arapsku medicinu 11. stoljeća".)

***

Jaki zapisuje u autobiografiji;

"Nije ugodan zadatak skrenuti pozornost na očito; Kada ostali ispadnu kratkovidni, ako ne i slijepi, onda to odmah izaziva zamjeranje. Ali očito je i jasno da niti u jednoj od tih kultura, unatoč talentu i snalažljivosti, znanost nije postala samo-održiv sustav u kojem svako otkriće rezultira novijim otkrićima. U svim tim kulturama znanstveni pokušaji su zastali. Taj fenomen nazivam mrtvorođenjem znanosti."

Znanost je, prema njemu, kvantitativno proučavanje kvantitativnih aspekata objekta u kretanju. Rođenje je primjena matematike ("kvantitativnih aspekata") na fiziku ("objekte u kretanju"); a mrtvorođenje je potencijal u drugim kulturama koji nikada nije ostvaren.

PS

Postovi slične tematike Jesu li Grci radili pravu znanost?, Kršćansko podrijetlo moderne znanosti  općenito kategorije, općenito kategorija povijest i filozofija znanosti itd.

Inače, naravno da postoji još niz faktora bitnih za održavanje znanosti; ekonomski, politički, vojni, društveni itd. (Kao što ističu neki ekonomisti, kada bi preselili sve ljude sa svim znanjima na novu zemlju,bilo bi izuzetno zahtijevno - ako ne i nemoguće - stvoriti ono što imamo iako bi znali koji su nam ciljevi.) Spominjem to jer ponekad možete čuti da kršćanstvo ne može imati veze s nastankom znanosti jer kršćani u 3. stoljeću nisu osnovali institut za nanotehnologiju, ili nisu radili na linearnom akceleratoru između bitki s turcima - malo karikiram, ali stvarno ne puno.

Iz razloga kojeg se više ne sjećam, spomenut ću i TOF-ovu seriju postova o tome kako je svijet postao (i nestao) moderan;

• The Autumn of the Modern Ages: Preface
• The Autumn of the Modern Ages: The Age of Europe, the Bourgeois, the State
• The Autumn of the Modern Ages: The Age of Money, Industries, and Cities
• The Autumn of the Modern Ages: The Age of Privacy, the Family, and Schooling
• The Autumn of the Modern Ages: The Age of Representative Art and the Book
• The Autumn of the Modern Ages: The Age of Science; the Secular Age; Conclusion

George Ellis o suvremenoj fizici, fizičarima i filozofiji

John Horgan objavio je u ScientificAmerican-u intervju s fizičarom Georgeom Ellisom. Ellis je uspješan fizičar koji je uz svoj rad pisao i o nekim drugim temama. Kritičan je prema smjeru u kojem se kreću neka istraživanja odnosno teorijama koje ne smatra strogo znanstvenim. Već sam ga spominjao u postu o multiverzumu. (Samo bih naglasio što tada nisam, da eventualna potvrda multiverzuma nema posebnog utjecaja na klasične dokaze Božje egzistencije.)

Pročitajte intervju ovdje - Physicist George Ellis Knocks Physicists for Knocking Philosophy, Falsification, Free Will. U nastavku prenosim nekoliko odlomaka, ali ima još zanimljivih razmišljanja o kompleksnosti, ograničenjima eksperimentalne fizike, TOE i sličnome. Inače, Horgan je autor knjige Kraj znanosti koja je objavljena i na hrvatskome. Postoje ljudi koji, malo je reći, ne vole Horgana. Pojedini teoretičara struna također nisu oduševljeni Ellisovim razmišljanjima, ali to nije bitno za razmišljanja koja prenosim;

***

Horgan: Lawrence Krauss, u svojoj knjizi A Universe from Nothing, tvrdi kako je fizika zapravo riješila misterij zašto postoji nešto, a ne ništa. Slažete li se?

Ellis: Sigurno da ne. On predstavlja neispitane spekulativne teorije kako su stvari došle u postojanje iz pred-postojećih kompleksa entiteta, uključujući variacionalne principe, teoriju kvantnog polja, specifične grupe simetrija, vakuum, sve komponente standardnog modela fizike čestice. On ne objašnjava zašto su ti entiteti mogli pred-postojati trenutak nastajanja svemira, zašto bi uopće postojali, ili zašto bi imali formu koju su imali. Pritom ne daje nikakve eksperimentalne ili opservacije procese kojima bi mogli testirati te živopisne spekulacije pretpostavljenog mehanizma generiranja-svemira. Kako uopće možete testirati što je postojalo prije nego što je svemir postojao? Ne možete.

Prema tome, ono što prezentira nije testirana znanost. Radi se o filozofskoj spekulaciji, za koju, čini se, vjeruje da je toliko uvjerljiva da ne mora dati nikakvu konkretizaciju dokaza kojom bi potvrdio da je točna. Pa, ne može imati nikakve dokazi oko toga što je postojalo prije nego što je prostor i vrijeme dovedeno u postojanje. Povrh svega, on vjeruje da te matematičke spekulacije rješavaju tisućljetni filozofski problem, bez da se ozbiljno pozabavi filozofskim pitanjima. Vjerovanje da se sva stvarnost može potpuno shvatiti terminima fizike i jednadžbama fizike je fantazija. Kao što je to Eddington sjajno istaknuo u svojim Gifford predavanjima, radi se o parcijalnim i nepotpunim reprezentacijama fizikalne, biološke, psihološke i socijalne stvarnosti.

Osim toga, Krauss ne odgovara na pitanje zašto zakoni fizike postoje, zašto imaju oblik koji imaju, ili u kakvoj manifestaciji su postojali prije nego što je svemir postojao (u što mora vjerovati ako vjeruje da su oni doveli svemir u postojanje). Tko ili što je izmislilo načela simetrije, specifične grupe simetrije, gauge teorije itd? Nije ni započeo odgovarati na ta pitanja.

Ironično je što tvrdi da je filozofija bezvrijedna, a onda on se on sam bavi takvom filozofijom. Čini se kako bi znanstveno obrazovanje trebalo uključivati neke osnovne module o Platonu, Aristotelu, Kantu, Humeu, i drugim velikim filozofima [...]

Horgan: Jeste li fan teorije multiverza? Teorije struna? Antropičkog principa?

Ne (možda je točna, ali je nedokaziva, previše neprovjerljivih nagađanja o postojanju beskonačnosti entiteta, loše definirana i neprovjerljivih mjera vjerojatnosti), ne (prespekulativan uvod vrlo kompleksnih nevidljivih entiteta, tretira gravitaciju kao bilo koju drugu silu), da (koji god da date odgovor, radi o stvarnom pitanju koje zaslužuju razmatranje). Fino ugađanje fundamentalnih fizikalnih parametara je potrebno kako bi mi mogli postojati. Razmatranje tog pitanje je dovelo do mnogih zanimljivih istraživanja.[...]

Horgan: Krauss, Stephen Hawking i Neil deGrasse Tyson su oštro napadali filozofiju kao gubitak vremena. Slažete li se?

Ako to stvarno vjeruju onda bi se trebali upuštati u nekvalitetnu filozofiju u vlastitim razmišljanjima. Ne možete se baviti fizikom ili kozmologijom bez pretpostavljene filozofske osnove. Možete izabrati da nećete razmišljati o tim osnovama: ali bit će i dalje tamo kao nepropitani temelji onoga što radite. Činjenica da niste spremni propitati filozofske temelje onoga što radite ne znači da ti temelji nisu tu; samo znači da su neispitani. [...]

Ellis: Vi ste kršćanin, točnije kveker. Ima li vaša vjera efekt na vaš znanstveni rad, ili obrnuto?

Možda ima određeni utjecaj na teme kojima se odlučujem baviti, ali ne može utjecati na samu znanost koja ima vlastitu logiku koju morate slijediti kamo god vodi bez straha ili koristi, unutar područja primjena relevantnih teorija.

Moja filozofska i religiozna razmišljanja moraju se naravno ozbiljno pozabaviti današnjom znanošću, ali pritom (a) razlikujem vrlo jasno između onoga što je provjerena ili provjerljiva znanosti i onoga što to nije, (b) usrdno se trudim vidjeti koje aspekte stvarnosti možete razumijete strogo znanstvenim pristupom, a što leži van granica matematički temeljenim pokušajima enkapsulacije aspekta naravi onoga što postoji.

Mnogi ključni aspekti života (poput etike: što je dobro a što je zlo, i estetike; što je lijepo a što je ružno) leži van domene znanstvenog istraživanja (znanost vam može reći kakve okolnosti bi dovele do izumiranja polarnih medvjeda, ili čovječanstva; ali nema ništa za reći oko toga bi li to bila dobro ili loše, ne radi se o znanstvenom pitanju).

Pokušaji objašnjavanja vrijednosti u terminima neuroznanosti ili evolucijske teorije nemaju ništa za reći oko toga što je dobro ili zlo. Radi se o filozofskom ili religioznom pitanju (znanstvenici koju pokušavaju objasniti etiku na temelju takvih vrsta pristupa uvijek potajno uvode neki neispitani koncept toga što je dobar život.) I ne mogu vam primjerice reći, na znanstvenoj osnovi, što bi trebali poduzeti u vezi Izraela ili Sirije. Radilo bi se o kategorijskoj pogrešci.

Horgan: Je li vaš društveni aktivizam, vaša borba protiv apartheida – vezana uz vaš znanstveni rad?

Ne izravno. Temelji se na zabrinutostima koje su vezane uz ljudske vrijednosti i etiku koje leže van dosega znanosti per se.

Horgan: U nekim svojim tekstovima, upozoravate protiv prekomjernog determinizma u fizici, i znanosti. Možete sli sažeti svoju zabrinutost?

Mnogi znanstvenici su jaki redukcionisti koji vjeruju da fizika sama može odrediti ishode stvarnog svijeta. To je demonstrabilno netočno – primjerice računalo na kojem ovo pišem ne bi moglo doći u postojanje kroz djelovanje fizike same.

Problem je što se ti znanstvenici fokusiraju na neku nit u mreži uzročnosti koja stvarno postoji, a ignorira druga koja demonstrabilno postoje – primjerice ideje u našim umovima, ili algoritmi ugrađeni u kompjutorske programe. Navedeni demonstrabilno djeluju s vrha- prema-dnu kako bi uzrokovali fizikalne učinke u stvarnom svijetu. Svi ti procesi i stvarni ishodi su kontekstualno ovisni, a to omogućuje učinkovitost procesa poput adaptivne selekcije koji su ključni za nastanak istinske kompleksnosti.

Kao što sam naveo, matematičke jednadžbe predstavljaju samo dio stvarnosti, i ne smije ih se pomiješati sa stvarnošću. Specifično povezani problem, postoji skupina ljudi koji pišu radove temeljene na ideji da je fizika računalni proces. Ali fizikalni zakon nije algoritam; tko onda odabire računalnu strategiju i algoritme koji ostvaruju određeni fizikalni zakon? (Konačni elementi možda?) U kojem je jeziku napisan? (Koristi li Priroda Javu ili c++? Kakav je strojni kod?) Gdje je CPU? Što se koristi za memoriju, i na koji način se izvršavaju ulazne i izlazne naredbe? Osim toga, ako je računanje, kako Priroda izbjegava problem zaustavljanja? Radi se o jako lošoj analogiji koja ne funkcionira.

Horgan: Einstein, u citatu [...] sumnja u slobodnu volju. Vjerujete li vi u slobodnu volju?

Da. Einstein ponavlja vjerovanje da je svako uzrokovanje od dna prema vrhu. To jednostavno nije tako, kao što mogu demonstrirati na temelju mnogih primjera iz sociologije, neuroznanosti, psihologije, epigentike, inženjerstva i fizike. Osim toga, da Einstein nije imao slobodnu volju u nekom značajnom smislu, onda nije mogao biti odgovoran za teoriju relativnosti – radilo bi se o produktu procesa niže razine, ne o inteligentnom umu koji odabire između mogućih opcija.

Teško je vjerovati da je tako – zapravo se čini da nema nikakvog smisla. Fizičari bi trebali obratiti pažnju na Aristotelove četri forme uzrokovanje – ako imaju slobodnu volju da odlučuju što rade. Ako nemaju, zašto gubiti vrijeme na razgovor s njima? Nisu odgovorni za ono što kažu

PS

Vidi povezano; Zašto su (neki) fizičari tako loši u filozofiji?, Feser i Scruton o neurogluposti i "neurozavisti", odnosno kategoriju scijentizam.

Stephen Barr: Mit o konfliktu Znanosti i Vjere

Napa Institute prenosi na svome yt kanalu zanimljivo predavanje fizičara Stephena Barra pod nazivom Dr. Stephen Barr: Science and Faith, the Myth of Conflict. Barr je i autor knjige Modern Physics and Ancient Faith. Preveo sam jedan njegov esej ovdje – Olakšava li kvantna fizika vjerovanje u Boga?. te intervju slične tematike ovdje -Mitološki sukob znanosti i kršćanstva – fizičar Stephen Barr, intervju, (Na yt možete pronaći više njegovih predavanja.)

Predavanje pruža dobar sažetak odnosa znanosti i vjere tako da ga je vrijedno pogledati ukoliko Vas zanima tematika. Naravno, morate biti svjesni da se radi o predavanju popularnog karaktera i relativno kratkog trajanja tako da se radi samo o nabrajanju nekih bitnih stvari, bez detaljnije analize izrečenoga.

Predavanje ovdje;

Dr. Stephen Barr: Science and Faith, the Myth of Conflict
(eng.)

Predavanje ima jedan nedostatak; Barr nije objasnio kako smo se našli u ovoj situaciji, odnosno zašto mnogi vjeruju i zagovaraju postojanje takvog konflikta. U predavanju spominje (navodnu) filozofsku, povijesnu i znanstvenu razinu konflikta, ali nije spomenuo polemičare 19. stoljeća koji su raširili poznato nam uvjerenje o konfliktu - zajedno sa svim pripadnim anegdotama o "sukobu". Istina, spomenuo je neke razloge zašto se danas promovira takva slika, ali nije objasnio što se sve događalo.

O tome da su svi povjesničari davno napustili povijesnu "tezu o konfliktu" sam već pisao, npr; Patrističko razdoblje, Srednji Vijek i Kopernikanstvo - Preispitivanje povijesnog odnosa znanosti i kršćanstva( David C. Lindberg, Ronald L. Numbers)- i 2. dio; Mitski sukob između znanosti i vjere (J. Hannam.); Kršćanstvo i uspon Zapadne znanosti (P.Harrison); Božji filozofi: Kako je srednjovjekovni svijet postavio temelje moderne znanosti (Tim O'Neill) itd.

Predavanje ima svoj svojevrsni nastavak Breakout Session: Fr. Robert Spitzer, Dr. Stephen Barr, u kojem Spitzer i Barr odgovaraju na pitanja iz publike vezano uz suvremene znanstvene teorije.(Bilo mi je zamorno slušati Spitzera koji stalno objašnjava teorije o kojima govore, no možda će nekom biti zanimljivije.)

***

Za one koji ne planiraju pogledati, ili ne mogu pratiti predavanje, u nastavku prenosim šture natuknice;

Spitzer najavljuje Barra, predavanje počinje oko 2:00.

2:30 – Opisuje postojeću situaciju i uvriježeno mišljenje ateista, pa i nekih vjernika, da postoji konflikt znanosti i vjere, razmišljanje koje on odbacuje. Barr govori o religiji per se. Napominje da postoji sukob, ali to je sukob između religije i filozofije poznate kao znanstveni materijalizam. Ta filozofija, odnosno ideja, nije znanost.

4:30 – Govori o ljudima koji prihvaćaju znanstveni materijalizam, ali ne govore samo o koristi znanosti nego traže borbu protiv praznovjerja u koje naravno ubrajaju religiju. Sa posebnim žarom promoviraju svoju filozofiju, misle da sudjeluju u velikoj borbi između razuma i njegovih neprijatelja. To daje njihovim životima herojsko značenje i svrhu. Postoje tri aspekta njihovih kritika; filozofski, povijesni i znanstveni. Filozofski – da postoji inherentna kontradikcija znanstvenog i vjerskog pogleda. Povijesni – da su vjernici i institucije oduvijek bili protiv znanosti.

6:30 - Promoviraju ideju da je znanost opovrgnula vjerska uvjerenja o svijetu. Kopernik, Newton, moderna astronomija, Darwin, neuroznanost, umjetna inteligencija, moderna kozmologija... Barr tvrdi da znanost ne samo da nije opovrgnula fundamentalna vjerovanja o svemiru i čovjeku nego ih je podržala.

8:30 – Objašnjava naturalizam znanosti i "supernaturalizam" Biblijske religije. Judeokršćanstvo nikada nije bilo utemeljeno na "supernaturalizmu" ukoliko pod time mislimo na odbacivanje ideje naravnog poretka. Knjiga postanka je zapravo polemika protiv poganskog praznovjerja i "supernaturalizma". Kada Knjiga Postanak govori da su Mjesec i Sunce samo svijetla koja je stvorio Bog, tada napada pogane koji su tvrdili da su Mjesec i Sunce bogovi. Napada pogane koji su štovali životinje, bogove mora, božice plodnosti itd. Judeokršćani štuju Stvoritelja prirode, "desakralizirali" su prirodu, omogućili su kasniji nastanak znanosti. [O tome sam pisao više puta, najkonkretnije u postu Ernest Lucas – Knjiga Postanka i znanost]

10:30 – Govori o harmoniji i zakonima u prirodi. Citira Sv. Klemena (97. god) koji govori o Arhitektu i Gospodaru svemira. Citira Minuciusa Felixa (200. god) koji također govori o poretku i zakonu. Dakle ne nadnaravno, nego naravno ukazuje prema Stvoritelju. Antički argument je bio ako ima zakona ima i Zakonodavca. (Kao što je dao zakone Izraelu, dao je i samom svemiru.)

12:30 – Ideja racionalnog Zakondavca, vrlo vjerojatno, je dovela do ideja da postoje zakoni prirode, što su i pojedini ateisti spremni priznati. Citira biologa koji se pita zašto druge civilizacije nisu proizvele svoje znanstvenike. [Pitanje kojem je Stanley Jaki posvetio puno vremena i dao neke "kontroverzne" odgovore. Uskoro više o toj temi.] Citira fizičara Lindea, inače ateista, koji također misli da su korijeni u monoteizmu.

14:30 – Katolička Crkva naravno uči da postoji nadnaravno, ali ta riječ ne bi imala značenja kada ne postojao naravni poredak. Koncept čuda pretpostavlja da postoji naravni red koji ukazuje na to što je naravno. Ne postoji kontradikcija čuda i uređenog svemira jer isti Zakonodavac koji je postavio zakone, može ih suspendirati. Ateisti misle da zatvaranjem "rupa" u poznavanju svijeta, više neće ostati mjesta za Boga. Tradicionalni kršćanski stav je poprilično različit, ako je Bog kao stvoritelj naravnog svijeta, postavio zakone i dao stvarima naravne mogućnosti, onda je Njegova egzistencija očita u samoj prirodi, i u uobičajenim procesima, čije djelovanje reflekitra Božju snagu i mudrost.

[Moram priznati da mi je ovo promaklo pri prvom slušanju. Sjajno je sažeo (15:10) jednu raširenu zabludu, podjednako raširenu i među vjernicima i među skepticima. Traže dokaze Boga samo u neobjašnjivome, umjesto u onome što je poznato. Klasični dokazi za Božju egzistenciju ne kreću od nekih vanrednih pretpostavki...]

16:30 - Citira Knjigu Mudrosti 13,1-5. Dva načina djelovanja Boga; "nadnaravno" ili kroz djelovanje naravnih uzroka – ono što je poznato kao "sekundarni uzroci".

18:30 – Govori o važnosti te distinkcije za nastanak znanosti. Citira i Buridana koji je govorio da pri susretu s nepoznatim fenomenom moramo tražiti "prirodne" uzroke. Zbog toga Crkva ne smatra da je nešto čudo ukoliko nisu isključena prirodna objašnjenja.

20:30 – Spominje metaforu pisca. (Govori o važnosti razlikovanja "primarnih" i "sekundarnih" uzroka. Ili kako ih on naziva "vertikalni" i "horizontalni".) Je li kriv Shakespear - autor, ili Polonije-lik? Postoji li autor djela ako ga nema u knjizi? Bog nije dio prirode i ne možete ga promatrati kao što promatrate iglu kompasa. To ne znači da nije uzrok; nije uzrok u prirodi nego je uzrok prirode.

22:30 – Okreće se povijesnoj kritici religije i navodnom povijesnom konfliktu. Radi se o mitu kojeg odbacuju svi suvremeni povjesničari znanosti. Znanstvena revolucija nije se dogodila nasuprot objavljene religije, nabraja poznate znanstvenike vjernike koji su govorili o utjecaju vjere na svoj rad. Kepler, Descartes, Pascal, Galileo, Boyle, Newton...

24:30 – Svi oni su smatrali da njihov rad pokazuje ljepotu Božje kreacije, a ne da podržava ateizam. Slično razmišljanje je nastavljeno još dugo vremena, spominje primjere dvojice najvećih fizičara 19. stoljeća Faradaya i Maxwella, koji su bili duboko pobožni vjernici, čak i za standarde svog vremena. Znanstvena revolucija se temelji na radovima i sveučilištima iz srednjeg vijeka.

26:30 – Malo poznata činjenica koja to ilustrira je popis katoličkih svećenika koji su imala bitna znanstvena otkrića. Litanija važnih znanstvenika svećenika. (26:43) [Objavio sam jedna post slične tematike Otac & Otac - povijest znanosti, Barr spominje i neka druga imena.]

28:30 - Steno, Mersenne, Scheiner, Riccioli, Grimaldi, Castelli...

30:30 - Cavalieri, Spallanzani, Hauy, Piazzi, Secchi – imao je opservatorij na krovu crkve Sv. Ignacija.

32:30 – Bolzano, Mendel, Nieuwland, Lemaitre – osmislio Teoriju Velikog Praska [Napokon sam saznao kako se čita njegovo ime.] Komentira da postoje kršćani koji misle da je Veliki Prasak ateistička stvar, a nisu ni svjesni da ju je osmislio katolički svećenik.

34:40 – Na zidu svake katoličke škole bi trebali biti posteri ovih važnih svećenika znanstvenika. Citira (34:45) povjesničara znanosti koji kaže: "Katolička Crkva je bila vjerojatno najveći i najdugovječniji sponzor znanosti u povijesti." Komentira slučaj Galileo. Citira poznato pismo u kojem Bellarmini tvrdi da bi prihvatio novu teoriju ukoliko bi bilo dokaza za nju, odnosno da bi morali protumačiti Bibliju u skladu s time. Galileo je ponudio neke pogrešne teorije, i neke koje su utvrđene tek kasnije. [Spominjao sam ta pisma, primjerice u Slučaj Galileo - mitovi i zablude. Vidi općenito kategoriju Galileo Galilei.]

36:30 – Još uvijek o Galileu. Spominje i važnost Boškovića [Uz savršen izgovor imena] koji se založio za uklanjanje zabrane s Kopernikovih radova. Objašnjava važnost turbulentnih vremena u kojem se dogodio slučaj Galileo. Kardinal Nikola Kuzanski je dvjesto godina ranije raspravljao o puno hrabrijim idejama pa to nikome nije zasmetalo. (Da se sva tijela kreću, i Sunce i Zemlja, u beskonačnom svemiru koji nema središte itd.) [O tome u postu - Bajke i Crtići - Kozmos i Bruno.]

38:30 – Povijesni odnos Katoličke Crkve prema znanosti nije nešto čega bi se trebali sramiti nego je zapravo nešto poprilično veličanstveno. [Kraj predavanja.]

Kraj evolucije

Ili u izvornoj verziji The End of Darwinism Evolution

Ako ste pročitali ranije postove o evoluciji i A-T filozofiji (odnosno prirodnom pravu) možete pretpostaviti da se naslov ne bavi onime što bi netko neupućen mogao pomisliti. Autor izvornog posta je Michael Flynn (uređuje blog TOFspot.). S obzirom da postoje čitatelji bloga koji su pokazali interes za temu evolucije, uz nešto više uređivanja prenosim dio posta u nastavku;

***

Ateistički filozof, Michael Ruse, dao je važnu distinkciju između evolucije i evolucionizma, potonje je religiozna predanost prvome. Slična distinkcija se može napraviti između stvaranja i kreacionizma.

Mary Midgley piše o tome u knjizi Evolution as Religion. Još jedan ateistički kritičar pretjeranog evolucionizma je David Stove: So you think you are a Darwinian?

1. Evolucionizam

Ne možete izvesti metafizički zaključak iz fizike; ali evolucionisti hrabro tvrde da je "činjenica" evolucije "dokazala" da je Bog nepotreban. To je kao da je činjenica klavira i fizike vibrirajućih žica "dokazala" da nema potrebe za pijanistom, kao da je glazba potpuno objašnjenja akustikom.

Izjava je smiješna na više razina. Prije svega, u filozofiji Bog nije hipoteza koja se iznosi kako bi se objasnio određeni fizikalni fenomen; nego je zaključak do kojeg dolazimo iz raznih činjenica o svijetu. Ovo nije vrijeme za takvu raspravu; ali dovoljno je reći da niti Bog niti evolucija nisu "nužni" da bi popravili auto. I što onda?

Zašto evolucija ima takvu važnu ulogu? Zašto ne bi pretpostavili da je zbog Maxwellovih Jednadžbi Bog postao nepotreban? U neka starija vremena, Gregur Niški se upustio s umirućom sestrom Makrinom u platonski dijalog, nešto što su ljudi činili prije twittera; i rekao joj kako se priča da je mehanički automat dokazao da je Bog nepotreban. Dakle takve stvari su prisutne već dugo vremena, u gotovo svakoj generaciji se proglašava smrt Boga. [Ukratko, Makrina je odgovorila da takvi automati samo pružaju dodatni dokaz Božje egzistencije.] Isto vrijedi za evoluciju.

Drugo, kao što je James Chastek istaknuo:

"Pretpostavlja se da evolucija znači kako možemo prestati tražiti neku magičnu patuljci-Djed-Mraz-radionicu u kojoj Bog užurbano slaže nove vrste. Odlično. Kada bi evolucija propala što bi se onda dogodilo? Bi li ostala praznina koju bi mogla ispuniti samo magična misteriozna radionica novih vrsta? Ne, samo bi nastavili tražiti drugo naravno objašnjenje, koje god da je. Kada bi evolucija propala ne bi ostavila za sobom prazninu u obliku Boga, a iz toga slijedi da ona takvu sada niti ne ispunjava, niti je to ikada činila."

2. Inteligentni Dizajn

Ne možete izvesti metafizički zaključak iz fizike; ali ID zagovornici hrabro tvrde da je "činjenica" ireducibilne kompleksnosti "dokazala" da je Dizajner nužan.

Izjava je smiješna na više razina. Prije svega, u filozofiji Bog nije hipoteza koja se iznosi kako bi se objasnio određeni fizikalni fenomen. Hm, čekaj, ponavljam se. Ispada kao da se radi o zrcalnoj slici... hm...

Za neke komentare o Inteligentnom Dizajnu per se vidi: Michael Behe: Teach evolution and ask hard questions,

Beheova teorija je : A) Neke stvari su ireducibilno kompleksne. B) Prirodna selekcija ne može objasniti ireducibilnu kompleksnost. Stoga C) Inteligentni Dizajner je potreban.

Kritičari razljućeni s C su napadali A i B. Iako A i B mogu biti točni bez C. Ponekad pomislim da bi sve bilo u redu da je ostao na B.

[op. ksdk. Sumnjam da bi zaustavljanje na B bilo neproblematično. U nastavku TOF objašnjava ID, objašnjava o o kakvoj točno kompleksnosti Behe govori. Spominje da Behe ne tvrdi kako prirodna selekcija ne objašnjava ništa, nego da postoje stvari koje ne objašnjava. Daje usporedbu s gravitacijom koja ne objašnjava kako proton i neutron formiraju jezgru, ili elektromagentizam koji ne objašnjava radijaciju. Ukoliko Beheovo razmišljanje i je točno, možda postoje drugi mehanizmi koji objašnjavaju stvar, on i sam to priznaje i kaže da je moguće kako će u budućnosti istraživanja pokazati da je ireducibilna kompleksnost objašnjiva nekim neinteligentnim procesima. Behe također vjeruje kako Big Bang podrazumijeva Inteligentnog Dizajnera, ali će tek rijetki odbacivati Big Bang kao "teistički kreacionizam" i uzrujati se kao što je to slučaj s ireducibilnom kompleksnošću.]

Inteligentni Dizajn ima različite oblike, mnogi njegovi zagovornici misle različite stvari u različiti m trenutcima. Postoji i "treći put" kojeg opisuje James Shapiro: A thirdway

3. Evolucija

Postoji ustrajna konfuzija između uzroka i posljedice još od kada se Hume pozabavio njima. U fizici je puno laške razlikovati između empirijskih činjenica, prirodnih zakona i fizikalnih teorija. Padajuća tijela su empirijske činjenice, pravilnosti poput s=1/2gt^2 su prirodni zakoni, a "gravitacija" je teorija zbog koje su nam "jasne" činjenice i zakoni. Zbog nje možemo predviđati činjenice i zakonitosti; ali teorija je samo priča kojom objašnjavamo činjenice, koliko god da je dobro podržana, ona nikada ne "postaje" "činjenica" jer nikada ne postaje empirijski stvarna. Ne možete mi pokazati gravitaciju, reći koliko teži ili koliko je dugačka.

Promjena vrsta kroz vrijeme i genetska povezanost su činjenice. "Prirodna selekcija" je teorija.

Postoje logički problemi s time, ali u to nećemo ulaziti. Ateistički filozof Jerry Fodor je istaknuo neke od tih problema; Jerry Fodor: Why pigs dont have wings

[TOF kratko o Darwinovom "nominalizmu" prilikom proizvoljnog definiranja vrsta.]

James Chastek komentira;

"Nije li "Prirodna selekcija" prije bila ništa više od dosadne, starinske "smrti"? Jesmo li postigli puno toga više od prepoznavanja zanimljive nuspojave smrti? Uključujući neke mutacije, valjda. Dakle smrt i nakaze. Međutim "bliži pogled na smrt i nakaze", nije ime za teoriju zbog koje bi itko bio očaran idejom kako je ubio Boga, ili svrgnuo sve što se nekad mislilo o prirodi, ili doveo do apsolutno drugačije nove ere u ljudskom razumijevanju."

4. Zašto Evolucija i Stvaranje ne mogu proturječiti jedno drugome

Problem s ID-om je isti kao i problem s evolucionizmom: ekvivokacija termina. Postoji Inteligentni Dizajn [velikim slovima], specifičan teorija koju predlažu Behe i drugi. Zatim postoji inteligentni dizajn [mala slova], ideja da je svemir stvoren prema Božjem planu. ID-ovci se mogu kretati u tom rasponu jer pojmovi koje koriste mogu značiti oboje.

Akvinski je dao poznatih pet argumenata za egzistenciju Boga, ali nijedan od njih nije bio argument kompleksnosti, bilo Paleyeve bilo Beheove vrste. I Paley i Behe prihvaćaju post-newtoniansku metafiziku mrtve materije koja je podložna samo vanjskim silama. U tome su poput Dawkinsa.

Ali evolucija bilo koje vrste je samo "kretanje materije okolo". Nešto što ima formu majmuna mijenja se u nešto što ima formu čovjeka. Materija je transformirana; nije dovedena u postojanje. Stvaranje je kontinuirano i iz ničega. Ne radi se o nečemu što se davno dogodilo; to se događa upravo sada. To nije hipoteza o tome kako je nešto majmunoliko postalo nešto čovjekoliko. Ono objašnjava kako priroda uopće ima moć da to učini. Kao što je zapisao Augustin:

"...što je Pismo reklo da su iz zemlje iznikli usjevi i drveće, u smislu da je dobila moć da ih dovede. U zemlji je od početka, u onome što bih mogao nazvati korijen vremena, Bog stvorio ono što je bilo da u vremenu nastane." On the literal meanings of Genesis, Book V Ch. 4:11

ID je sklon degradiranju Boga sa Stvoritelja na transformatora materije. Stoga je teološki neodrživ. S obzirom da moderna znanost prepoznaje samo određene vrste djelatnih uzroka [eng.efficient causes], ID-ovci misle da je Bog neka vrsta stvarno moćnog djelatnog uzroka koji operira unutar svemira, ostvaruje stvari koje se ne bi dogodile same od sebe. Ipak, Bog je vidio sve što je stvorio i reče da je dobro, a sigurno "dobro" uključuje "radi ispravno bez prilagođavanja". Problem s razmišljanjem o Bogu kao djelatnom uzroku u rivalstvu s ostalim djelatnim uzrocima je što kada pronađete naravni djelatni uzrok, to "eliminira" Boga.

Ali ako Bog postoji, i ako je izvor postojanja, onda je on izvor padajućih jabuka i sposobnosti natrija i klora da tvore sol. Drugim riječima, nema potrebe pretpostavljati da je nešto =malovjerojatno= kako bi došli do Boga. Akvinski to nije radio. Očekivane stvari za koje mislimo da ih razumijemo poprilično dobro također primaju svoje postojanje od njega. Dakle, evoluciju flagelluma je teško shvatiti, ali osim ako nije jednostavno "nastala" u postojanju, ona je nastala iz pred-postojeće materije; a ako je nastala iz pred-postojeće materije ta materija je imala neku formu, i onda je samo transformirana u drugu formu; A ukoliko je transformirana, došlo je do fizikalnog niza operacija kojima je transformirana. Možda se nije radilo o prirodnoj selekciji, ali radilo se o nečemu prirodnome (naravnome).

Za Tomističke krike ID-a vidi;

Michael Tkacz: Thomas Aquinas versusthe Intelligent Designers

Francis Beckwith: Thomas Aquinas andintelligent design

Stephen Barr: The end of intelligent design

[Dodao bih Edward Feser:ID versus A-T roundup.

TOF govori o četiri uzroka, da kratko podsjetimo;

Kako bi shvatili što neka stvar stvarno je, pomažu nam četiri vrste uzroka (formalni, materijalni, djelatni i svršni) koje je razvio Aristotel. Naravno, potrebno je shvatiti da "uzrok" ne možemo shvatiti kako god to želimo. Ukratko: materijalni (od čega je stvar napravljena), formalni (forma koja je potrebna da bi stvar bila što je – uzorak ili struktura), djelatni (ono što dovodi nešto u postojanje – npr. za kuću zidari, za srce različiti biološki procesi), finalni (smjer ili domet učinaka prema kojima je stvar usmjerena.)] 

5. Kraj [namjena/cilj/svrha] Evolucije

Veliki dio problema proizlazi iz odbacivanja finalnih uzroka. To je zbog straha da ukoliko prepoznate finalne uzroke, onda morate priznati i Boga. Drugim riječima, misle da je ustanoviti finalnost teško; ali kada to uspijete, Bog se samo pojavi. Ali obrnuto vrijedi. Akvinski je mislio kako je finalnost u prirodi očita, ali da je rezoniranje od te činjenice prema Bogu jako teško. Aristotel je vidio finalnost u prirodi i nikada nije zaključio iz toga da postoji Bog.

Bez finalnosti, djleatni uzroci nemaju smisla. Ako nema nešto u A što "usmjerava prema" B, kako onda A može uzrokovati B uvijek ili uglavnom? Hume je to vidio pa je na kraju neigrao i samu kauzalnost.[...] Dokaz finalnosti je postojanje prirodnih zakona. Znanost, tražeći zakone prirode, implicitno prepoznaje njihovu egzistenciju; odnosno, ona negira finalnost ali potiho se oslanja na nju. Padajuća tijela padaju prema točki najnižeg gravitacijskog potencijala. Mladunčad tigrova odrasta u tigrove, a ne tigraste ljiljane. U mjeri u kojoj finalnost podrazumijeva Boga, egzistencija prirodnih zakona poput evolucije je dokaz za Božju egzistenciju.

Koje je svrha evolucije? Prvo, "evolucija" je globalni uzrok tako da i njena svrha mora biti globalna; znači ne određena vrsta ili osobina. Čini se kako je svrha evolucije "multiplikacija vrsta". Uostalom, Darwin je njome objašnjavao "Podrijetlo Vrsta", a ne podrijetlo nedjeljnje večere.

Na nižoj razini, čini se kako je svrha evolucije vrsta X postići "veću prilagodljivost svojoj ekološkoj niši."; kojom određenom osobinom ili ponašanjem se postiže ta prilagodljivost se čini kao slučajnost, žive stvari imaju poriv nastaviti živjeti i sposobne su, kada imaju novu osobinu, pronaći način njenog iskorištavanja.

***

TOF za kraj, uz ispriku zbog dužine teksta, napominje da su njegove poveznice na kritike evolucionizma dane od strane "ateista" poput Fodora, Stovea i Migdley; a poveznice na kritičare inteligentnog dizajna su od strane "teista" poput Barra, Tkacza, i Beckwitha.

Nadam se da je jasno o čemu piše TOF, prenio sam već jedan post slične tematike Ojačava li Darwinizam tomističke dokaze? koji objašnjava istu stvar. (Također vidi općenito kategoriju evolucija, a posljednji post slične tematike Vjerovanje u Evoluciju i istraživanja javnosti se bavi navodnim implikacijama teorije.)

Naravno da ovo "kraj" [eng. end] ima konkretnije (tehničko) značenje u kontekstu aristotelijansko-tomističke filozofije, obično sam taj termin prevodio na blogu s "namjena", ili puno rjeđe "cilj", možda sam iskoristio i "svrha". (Sama riječ "kraj" mi s ne čini prikladnom, reći primjerice da je "kraj srca pumpanje krvi" možda ne bi najbolje dočaralo koncept, pogotovo kada ljudi nisu upoznati s A-T filozofijom.